Strategije borbe protiv koronavirusa

Pin It

Foreign firms lend helping hand to China for coronavirus fight ...

Dosad su se iskristalizirale dvije suprotstavljene strategije borbe protiv koronavirusa. Jedna je, imajući u vidu vrlo teške gospodarske posljedice, usmjerena na što brže iskorjenjivanje virusa, druga je, pak, usredotočena na očuvanje ljudskih života i općeg zdravlja populacije. Iako to na njoj nigdje ne piše, te strategije zorno ilustrira slika niže – prvu crvena (bez pridržavanja preporuka), drugu plava (s pridržavanjem preporuka).

Dosad su se iskristalizirale dvije suprotstavljene strategije borbe protiv koronavirusa. Jedna je, imajući u vidu vrlo teške gospodarske posljedice, usmjerena na što brže iskorjenjivanje virusa, druga je, pak, usredotočena na očuvanje ljudskih života i općeg zdravlja populacije. Iako to na njoj nigdje ne piše, te strategije zorno ilustrira slika niže – prvu crvena (bez pridržavanja preporuka), drugu plava (s pridržavanjem preporuka).

Crvena brže završava, no rezultira mnoštvom ljudi kojima zdravstveni sustav nije mogao pružiti odgovarajuću skrb, posljedično i povećanom smrtnošću. Plava, pak, traje dulje, ali s bitno manje žrtava. Ne i bez žrtava, jer umiru i oni kojima je pružena sva dostupna zdravstvena pomoć.

Nedorečenosti teorije i prakse imuniteta krda

Naravno, u praksi nitko ne postavlja pitanje – boriti se protiv epidemije koronavirusa bez ikakvih preporuka (to doista nikome ne pada napamet) ili s preporukama? Kvaka je tek u sadržaju preporuka i osiguravanju discipline pridržavanja, te u dinamici njihova labavljenja nakon što se pokažu pozitivni trendovi. U biti priča se svodi na etički osjetljivo kormilarenje između ekonomskog gubitka i gubitka života i narušavanja zdravlja ljudi. Oni koji nestrpljivo zahtijevaju labavljenje ograničenja – pa, evo, već i u početnoj fazi borbe protiv bolesti ohrabruju ljude na slobodnije, nedisciplinirano ponašanje, pritom čak podcjenjujući bolest, sve to i pod cijenu ulaska u crveno, čiju dubinu, kako zorno pokazuju talijanski i još poneki primjer, nije baš tako lako dozirati – uzdaju se u tzv. teoriju imuniteta krda, tj. da će se virus zaustaviti nakon što zahvati veći dio čitave populacije, spominje se nekih 70%. No, koliko god ova teorija nekima zvučala primamljivo, toliko da ju predstavljaju kao jedino realno rješenje, ni ona nije lišena elemenata neizvjesnosti. Jer što ako koronavirus nestane sam od sebe (kao što je svojedobno nestao najbliži mu rođak, uzročnik SARS-a, ili kao što svake godine nestaje virus gripe s kojom ga zagovornici što bržeg stvaranja kolektivnog imuniteta rado uspoređuju po nekim drugim značajkama)? Ili ako se bolest pokaže sezonskog karaktera pa stečeni imunitet (baš kao i onaj protiv gripe) ne bude trajan? Ili ako se bolest poput gripe bude javljala u više sojeva od kojih imunitet na jednog ne štiti nužno i od drugih? Ili ako se virus može reaktivirati i kod onih koji su ga već naizgled pobijedili kako pokazuju uznemirujuće naznake iz Južne Koreje? Kad bi se već i jedna od navedenih mogućnosti pokazala istinitom, primjena ove strategije svela bi se na onu – džaba se krečilo – uz neprocjenjivu popratnu štetu. Dodajmo tomu i još uvijek nejasne posljedice koje koronavirus ostavlja na one koji su ga preživjeli, ponajprije na one koje je zahvatio teži i srednje težak oblik bolesti (15-20% svih zaraženih), na koje ni mlađi i zdravi nisu imuni.

No, uzmimo da se baš ništa od navedenog ne će dogoditi, dakle da virus ne će sam od sebe nestati i da velika prokuženost doista jamči trajni imunitet. Kako to postići dovoljno brzo, a da se ne zađe duboko u crveni teritorij preopterećenosti zdravstvenog sustava? Naime, kako 15% okuženih razvija simptome koji zahtijevaju bolničko liječenje, a 5% njih čak i intenzivnu njegu, uz pretpostavku da se imunitet krda postiže kad se zarazi 70% čitave populacije, to zapravo znači da bi 3,5% sveg stanovništva trebalo proći tretman intenzivne njege (u Hrvatskoj je to oko 70 tisuća ljudi), a 10% njih blaži vid bolničkog liječenja (u Hrvatskoj oko 400 tisuća). Jasno je kako takvo što zbog ograničenih zdravstvenih kapaciteta i ne tako kratkotrajnog liječenja iziskuje dulje vrijeme. Uz to, postupna zaraza čitave populacije znači da će s vremenom i oni koji su poslom vezani uz ranjive skupine (zdravstveni djelatnici i zaposlenici u domovima za starije i nemoćne), kao pripadnici krda postupno bivati zaraženi, čime će rasti mogućnost da bolest prenesu i na one o kojima se brinu. A to već sad, i u ovim rigoroznim okolnostima, predstavlja ozbiljan problem. Kako li bi tek bilo da krdo stisne gas?

Ukratko, bude li dinamika zaraze prenagla, eto nas u crvenom, što onda, glede primjene mjera, zahtijeva najmanje korak unazad. Bude li, pak, prespora, možda prije dočekamo i cjepivo nego što krdo stekne imunitet. Kako god bilo, državni vođe koji su isprva koketirali sa strategijom što bržeg postizanja imuniteta krda, ubrzo su, zašavši očito mimo svoje volje u prilično debelo crveno, promijenili strategiju, nažalost tek nakon što su posljedice prvotnog im pristupa već bile vidljive i u njihovu dvorištu. Nije li onda oholo optuživati hrvatske vlasti što primjenjuju strategiju koju sada koristi gotovo cijeli svijet? Iznimka je tek jedna država – Švedska – koja je po svemu sudeći svjesno i proračunato ušla u crveno. Ne još, doduše, toliko drastično kako pokazuje slika gore, nego uz čitav niz preporuka, koje, naravno, znatno usporavaju i njezino gospodarstvo, no, promatrano u cjelini, ipak znatno labavijih od ostatka svijeta. Unatoč tome, ovdašnji pobornici što bržeg stjecanja imuniteta krda, ohrabreni početnim signalima omiljenog im junoše iz Londona, i nakon što je dotični reterirao i osobno se othrvao naletu brojčano nadmoćnog, nevidljivog neprijatelja, nastavljaju mahnito trčati pred rudo. Podsjećaju unekoliko na mentalne im srodnike koji su silili predsjednika Tuđmana da napadne kasarne JNA još u lipnju ’91, odmah nakon ne odveć ambicioznog napada jugo-vojske na Sloveniju. I kad nije pošlo po njihovu, prepustili su se opstrukciji i širenju malodušja, bez obzira što je i tada Hrvatska bila u pitanju.

Koliko brzo se stječe imunitet krda?

Pozornost pobornika što bržeg stvaranja imuniteta krda privukli su preliminarni rezultati istraživanja provedenog na uzorku od 500 žitelja njemačkog mjestašca Gangelt (s ukupno 2200 stanovnika), u kojem je epidemija izbila među prvima u Njemačkoj, a pokazuje se kako je tamo već 14% populacije preboljelo bolest i steklo imunitet, dok je 2% zaraženih u trenutku ispitivanja na putu da ga stekne. Uz to, tamo je dosad od koronavirusa umrlo svega 0,06% populacije (ili tek 0,37% svih zaraženih). No, kako to da je u talijanskoj provinciji Bergamo stvarnost pokazala povećanje mortaliteta nakon pojave koronavirusa od 0,4% cijele populacije (a riječ je o „uzorku“ od 1,1 milijun stanovnika), u nekim mjestašcima veličine Gangelta i preko 1%? I to samo u ožujku, a ljudi tamo nisu prestajali umirati ni u travnju. Stoga je razložno zapitati se – je li to isti virus? Ne postoje li možda i neke druge okolnosti koje su značajno utjecale na rezultate? Recimo, da nije netko iz poslovnog svijeta ili svijeta politike poželio da rezultati budu baš ovako ohrabrujući? Kako god bilo, stopa stjecanja imuniteta krda u njemačkom seocu ne govori ništa o pratećoj stopi opterećenosti čitavog zdravstvenog sustava koja dolazi do izražaja tek promatra li se priča na razini većih teritorijalnih cjelina. Unatoč tome, ohrabreni obećavajućim nalazom, njemački znanstvenici preporučuju svojoj vladi nastavak borbe protiv koronavirusa u 4 prilično uopćena koraka bez jasnih naputaka kada kojeg primijeniti, počevši od trenutnih mjera (koje su slične u Njemačkoj i Hrvatskoj), preko njihova postupnog ublažavanja kako bi se istodobno pojačala gospodarska aktivnost i povećala brzina stjecanja imuniteta krda, sve do vraćanja javnog života u stanje prije pandemije.

Zasad jedina zemlja koja sustavno provodi ozbiljnija istraživanja prokuženosti opće populacije na reprezentativnom uzorku i javno objavljuje rezultate je Island. Pritom valja naglasiti kako Island primjenjuje mjere zaštite više nalik Švedskoj nego, primjerice, Hrvatskoj. Tamo su, kao i u Švedskoj, zatvorene srednje škole i fakulteti, dok vrtići i osnovne škole rade. No, za razliku od Švedske, tamo su ipak zatvoreni barovi i restorani, dok su okupljanja ograničena na maksimalno 20 ljudi (u Švedskoj 50). Također, na Islandu je zabranjen rad uslugama koje zahtijevaju udaljenost od klijenta manju od dva metra (frizeraj, masaža, tetoviranje,…). Island, dakle, zasad jedini provodi dva tipa mjerenja zaraženosti koronavirusom. Klasični, poput svih drugih država, na rizičnom dijelu populacije sukladno uputama epidemiološke struke. I tu se rezultati ne razlikuju od europskog prosjeka, na desetak testova jedan je pozitivan, otprilike kao i u Hrvatskoj. Istodobno, počevši od 15.3. na Islandu se provode testiranja zaraženosti koronavirusom i na općoj populaciji. Tablica niže pokazuje zbirne rezultate tog testiranja po tjednima (temeljem podataka sa stranice https://www.covid.is/):

Iako ovo mjerenje obuhvaća samo trenutno zaražene, ne i one koji su bolest preboljeli, uzevši u obzir prosječno vrijeme trajanja okuženosti jedne osobe, iz navedenog se može zaključiti kako stjecanje imuniteta krda na Islandu zasad teče prilično sporo.

Upitna pouzdanost švedskih statistika

U tjednu na prijelazu iz ožujka u travanj provedeno je jednokratno ispitivanje putem brisa na uzorku od 800 testiranih u regiji Stockholm, inače najjače pogođenoj zarazom u Švedskoj (tamo živi 23% stanovnika Švedske, no među zaraženima uzima udjel veći od 40%, a među umrlima skoro 60%). Pokazalo je da je tada bilo zaraženo već 2,5% štokholmske populacije, nakon čega su ispitivači radosno uskliknuli kako ih do 9. travnja mora biti 5-10%, ne potkrijepivši tu želju ničim ozbiljnim, da bi potom neki pohrlili zaključiti kako će Stockholm do kraja travnja imati 40% imunih na COVID-19. Ipak, podatke iz Švedske treba uzeti s dozom rezerve, budući je švedska vlada, izabravši svoj put mimo svijeta, visoko motivirana dokazati kako je on ispravan.

No, kako vjerovati njezinim simulacijama budućnosti kad se tamošnje službe dosad nisu pokazale odveć vjerodostojnima ni kad je posrijedi puko prebrojavanje? Tako su danski i norveški novinari otkrili pokušaj zataškavanja podataka o stvarnom broju umrlih od koronavirusa na neke dane u ožujku, koje je švedski središnji ured prikazivao više nego dvostruko manjim od zbroja podataka regionalnih. A da prebrojavanje Šveđanima nije jača strana, pokazuje i graf o ukupnom broju umrlih u ožujku u regiji Stockholm za zadnje tri godine prema podacima švedskog statističkog zavoda:

Ovdje treba naglasiti kako je 2018. Švedska imala najviše, a 2019. najmanje umrlih unazad 15 godina, odatle u Stockholmu u prvih 19 dana ožujka (prva tri stupca) 2018. za 120 umrlih više nego 2019. i 2020. Tekuća 2020. od samog se početka godine gotovo podudarala s prethodnom 2019. no samo do 19.3. Da bi potom, nakon što je dana 20.3. Švedska službeno zabilježila 5 preminulih od koronavirusa, u zadnjih 12 dana ožujka (druga tri stupca) broj umrlih u Stockholmu rapidno porastao i veći je za 136 nego rekordne 2018., te za čak 242 nego dotad joj podudarne 2019. Iz navedenog se može procijeniti da je u ožujku samo u Stockholmu od posljedica koronavirusa umrlo oko 240 ljudi. No, službena švedska statistika za cijelu zemlju bilježi tek 180 smrtnih slučajeva od te bolesti u ožujku.

Osobitost švedskog pristupa

Dodatna osebujnost švedskog pristupa odražava se u odricanju od pune zdravstvene skrbi za starije i kronično bolesne ljudi već od samoga starta. Oni su jednostavno bačeni u drugi plan, popularnim rječnikom rečeno – svjesno ih se diskriminira – što potvrđuje pisanje tamošnjeg dnevnog lista srednje struje Aftonbladet: https://www.aftonbladet.se/nyheter/samhalle/a/lAyePy/dokument-visar-de-prioriteras-bort-fran-intensivvard.

Naime, novinar te tiskovine došao je u posjed dopisa jedne švedske bolnice s preporukom da stariji od 80 godina, kao i stariji od 70 godina s barem jednim rizičnim čimbenikom, te stariji od 60 s bar dva rizična čimbenika, nemaju prioritet u slučaju popunjenosti kapaciteta na intenzivnoj njezi. A da to nije tek mrtvo slovo na papiru, i da je ta popunjenost po prilici već dostignuta (ili, ako nije, da se prešutno postupa kao da već jest), pokazuje sljedeći graf, koji prikazuje dobnu strukturu pacijenata oboljelih od koronavirusa na intenzivnoj njezi, ne nužno na respiratoru, te umrlih od te bolesti, a koji se odnosi na cijelu Švedsku (podaci preuzeti sa stranice https://platz.se/coronavirus/ dana 13.4.):

Vidljivo je kako životno najugroženijih (starijih od 80 godina) na intenzivnoj njezi gotovo da i nema, a taj trend se nazire već i među starijima od 70 godina, kao da je crta pružanja cjelovite zdravstvene skrbi povučena otprilike na 72-73 godine starosti, koliko iznosi vrijeme zdravoga života prosječnog Šveđanina. S druge strane, licemjerno pozivanje na navodno znanstveno utvrđenu, stvarnu biološku, a ne kronološku dob, koju je nemoguće pouzdano i objektivno utvrditi, o čemu u tekstu Aftonbladeta svjedoči neimenovani liječnik iz te bolnice, u praksi služi tek kao elastično sredstvo za svojevoljno određivanje koga liječiti. Drugim riječima, zadnja nada starijim i ozbiljnije bolesnim Šveđanima svodi se na to da neki utjecajni drug iz njima omiljene vladajuće socijaldemokratske partije nazove odgovornu osobu u bolnici.

Iako je zadnjih nekoliko dana broj mrtvih u Švedskoj naizgled bitno smanjen – vjerojatno stoga što u neradne dane (u Švedskoj se ne radi od Velikog petka sve do Uskrsnog ponedjeljka) Šveđani nisu baš revni u izvještavanju, jer statistički je malo vjerojatno da broj registriranih mrtvih sa 100 dnevno preko noći spadne na nekih 10-20, tim više što Šveđani u dane Uskrsa bilježe 9 puta više pacijenata oboljelih od COVID-a na intenzivnoj njezi od Danaca, koji u iste dane imaju 12-13 umrlih, te 15 puta više od Norvežana koji imaju 7-8 umrlih – ipak je već srušen mit o epski opjevanoj švedskoj starčadi, koja i u redovnim okolnostima živi u samoizolaciji, uživajući u asketskom, pustinjačkom životu. Za djecu i unuke ni vidjet’ ni čut’. Samo, zatrebaju li i njima katkad usluge zdravstvenog sustava (makar i u kontrolne svrhe) ili, primjerice, sustava socijalne skrbi oko smještaja u domove kad onemoćaju? Ako da, ne izlažu li se kontaktom s osobljem izloženim strategiji ubrzanog stjecanja imuniteta krda bitno povećanoj mogućnosti zaraze, posljedično i izglednoj smrti?

Civilizacijski raskorak između Hrvata i Šveđana

Iz ne tako davnih vremena Šveđani baštine kulturu izdvajanja i drukčijeg tretiranja ljudi znanstveno ocijenjenih manje vrijednima. Još sredinom 20. stoljeća njihovi su najizvrsniji, hladni protestantski umovi istraživali antropološke karakteristike naroda kojeg su Šveđani zatekli na današnjem sjeveru Švedske i prisvojili mu zemlju. Pedantno im izmjerivši, među ostalim, i lubanje (nije poznato jesu li bile kockaste, što bi zacijelo razgalilo srca ovdašnjih „znanstvenika“ šumsko-gorskih korijena, čiji su predci na sličan način zauzeli središte Zagreba ’45), zaključili su kako tu inferiornu rasu, skupa s ostalim ljudskim škartom, jednostavno treba prisilno sterilizirati, da bi, našavši pokriće u nalazima znanstvenika, država to revno provodila u djelo sve do 1975. godine. O tome se, međutim, manje govori i zna, budući su žrtve bile krajnje neatraktivne boje kože da bi privukle pozornost šire javnosti – naime, bijele!

Hrvatska za razliku od Švedske ne baca unaprijed koplje u trnje škartirajući svoje stare i bolesne, i u tome je ključna civilizacijska razlika između dva naroda i njihovih vodstava. Ako ju jednog dana razvoj pandemije i bude primorao da se ponaša kao Švedska danas, to će biti zbog prinude i nužde, a ne temeljem unaprijed pomno sračunatog izbora kako je u Švedskoj slučaj. Kako im ciljevi nisu isti, tako se ni rezultati Hrvatske i Švedske u borbi protiv koronavirusa ne mogu uspoređivati. Jer što je jednima uspjeh, drugima nije. Koliko god i ovdje bili sve glasniji oni koji bi diskriminirali starije i bolesne, kao da oni nisu vrijedni društvene solidarnosti. Još do jučer ti isti su se zgražali nad fino umotanom, liberalnom, dragovoljnom eutanazijom, a sad se doimlje kao da im je ovaj njezin implicitni oblik prihvatljiv. Jer ako nije tako, čemu onda toliko naglašavaju da od korone ionako umiru samo stariji i bolesni kao da je riječ o drugorazrednima? Primjećuju li da time otupljuju oprez mlađima i zdravima i ranjive čine još ranjivijima? No, ovo je vrijeme kad se otkrivaju namisli mnogih srdaca.

Od hladnog uma švedskog znanstvenika ledenije je, čini se, tek srce katolika koji to više nije, ma koliko se za Hrvata i katolika i dalje izdaje (hm,… da, izdaje). Jer da u njemu doista prebiva katolička duša, zapitao bi se nije li si svojim bahatim djelovanjem priskrbio da na njoj već neku drugu dušu nosi? Ili je zbilja pomislio kako nema Onoga koji će ga kad-tad za to pitati i pravedno mu presuditi?

Grgur S./Kamenjar.com