Danas su najveći revizionisti oni koji relativiziraju Bleiburg

Pin It

32. Ilirska Bistrica 7. svibnja 1945., zarobljeni Hrvati, Križni ...

Revizija povijesti sama po sebi uopće ne bi trebala biti tabu. Jer povijest zločina na ovim područjima povijest je revizija. Da nije bilo revizija, danas bi u Jasenovcu stajala ploča o 700 tisuća ubijenih, kao što još uvijek stoji s bosanske strane rijeke. Da nije bilo revizija, danas se pod prijetnjom robije i gubitka građanskih prava o zločinu Križnog puta i dalje ne bi smjelo ni prozboriti

Oni koji osim revizionizma ne mogu zamisliti nijedan drugi razlog zašto netko dosljedno osuđuje sve zločine, ponajviše govore sami o sebi. Jedna informacija za sve njih: Zločini različitih ideoloških predznaka se ne poništavaju. Naprotiv!

Pamtim to kao da je bilo danas, na Bleiburgu sam prvi put bio s Ivicom Račanom, 15. svibnja 2002. U normalnoj državi to bi po svemu trebao biti potez zlatnim slovima upisan u povijest. Državnički, brandtovski potez čelnika pravne sljednice komunističke partije koja je izravno odgovorna za taj masovni zločin. Nažalost, od povijesnog značaja te velike geste malo je ostalo, jer Račanovi nasljednici na čelu te partije iskoristili su prvu krivinu da Račanovo nasljedstvo kao ušljivu vreću izbace iz vlaka, a  njegovu ispriku devalviraju do neprepoznatljivosti.

"Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi, iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili," pomirljivo je iz Bleiburga poručio čovjek rođen u njemačkom radnom logoru. Nažalost, on i dan-danas ostaje jedini šef hrvatske države koji se kao takav na samu obljetnicu javno poklonio žrtvama masovnog zločina. 

Račanov nasljednik na čelu SDP-a pak kao svoj prvi veliki potez nakon osvajanja vlasti ukinuo je saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom, a danas, kad se na velika vrata vratio u politiku, s Pantovčaka dodatno dolijeva ulje na vatru. Baš nitko nije provocirao Predsjednika RH da u Jasenovcu baci “bombu” da ploču s imenima hrvatskih dragovoljaca treba "baciti negdje!”, kao što ga nitko nije tjerao da ususret izborima pokrene novu kampanju protiv komemoracije u Bleiburgu, kojom se stavlja znak jednakosti između onih ubijenih '91. i '45.

Milanovićevo uporno ponavljanje teze kako je ta komemoracija godinama bila ustaški dernek na kojem se oplakuje propala država (možda je tako nekad i bilo, ali posljednjih godina među petnaestak tisuća ljudi takvih bi obično bila šačica prolupalih medijima korisnih budala!), kako tamo zapravo nitko nije ubijen (pa nitko ni ne tvrdi da su tamo bila masovna pogubljenja, ali od tuda su krenula, a 45 godina se u Jugoslaviji na mjestima zločina nije smjelo niti zucnuti!), kako su ubijeni oni koji su bježali pred vlastitim zločinom (bilo je i takvih, ali takvima je trebalo suditi!), kako marševi smrti ne bi smjeli biti nazivani Križni put (kakvo pravo o tome ima govoriti čovjek na čelu partije koja je počinila zločine!), sve to ima samo jednu svrhu - relativizirati i opravdati najveći pojedinačni masakr nad pripadnicima hrvatskog naroda u povijesti.

Zašto to tako uporno rade? Koji je pravi cilj? Ne baš zato što bi bili toliko bezosjećajni, već zato što ne žele priznati da su za to odgovorni njihovi očevi i djedovi. I po tome nisu ništa bolji od onih koji ne priznaju Jasenovac. Ali ih je zato mnogo, mnogo više, i ne ustručavaju se javno o tome govoriti. Imali smo tako čak i potpredsjednika Sabora koji je javno žalio zato što je Tito '45. traljavo obavio posao, odnosno nije pobio sve koje je trebao. Priznati da su se komunisti posve fašističkim sredstvima obračunali s fašistima i svim onima koje su bez suda takvima prozvali, značilo bi da oni danas nemaju pravo nazivati se antifašistima, a kamoli baviti se svojim omiljenim hobijem: fašistima prozivati sve koji njihov društveni o materijalni status dovode u pitanje te pozivati na ostracizam i društveni odstrel tih navodnih fašista.

Revizija povijesti sama po sebi uopće ne bi trebala biti tabu. Jer povijest zločina na ovim područjima povijest je revizija. Da nije bilo revizija, danas bi u Jasenovcu stajala ploča o 700 tisuća ubijenih, kao što još uvijek stoji s bosanske strane rijeke. Da nije bilo revizija, danas se pod prijetnjom robije i gubitka građanskih prava o zločinu Križnog puta i dalje ne bi smjelo ni prozboriti. Kažu da su pripadnici kvislinških vojski bježali od vlastite savjesti. Da, vjerojatno mnogi jesu. No, kakva je to nečista savjest koja tako dosljedno pokušava sakriti navodno pravednu osvetu nad njima?

Divljačka  je laž da su se takvi “osvetnički” pokolji događali i širom oslobođene zapadne Europe. Francuzi nisu napravili baš ništa slično. Da, bilo je pojedinačnih likvidacija još prije kraja rata, no za njih sigurno nije bio odgovoran de Gaulle. Francuska, nekoliko puta veća država, na smrt je osudila oko 7 tisuća ljudi, a stvarno izvršila deset posto od toga. I ne, Križni put u samoj svojoj suštini nije bila nikakva odmazda, to je pažljivo planirani pokolj koji dolazi iz posve jednakog mentalnog sklopa koji je osmislio i katynski masakr (s prilično sličnim pragmatičnim ciljem!), a pri tome je od drugorazredne važnosti bila činjenica da među katynskim žrtvama nije bilo ratnih zločinaca, a među postbleiburškim jest.

Bez obzira na tu činjenicu, duboko je nakaradno njome relativizirati Bleiburg, jer naravno da zločini komunista, što god netko priželjkivao, ne mogu ničim umanjiti pa niti relativizirati prethodne ustaške zločine. Oni koji ne mogu zamisliti nijedan drugi razlog zašto netko dosljedno osuđuje sve zločine, ponajviše govore sami o sebi. Jedna informacija za sve njih: Zločini različitih ideoloških predznaka se ne poništavaju! Naprotiv! 

Naravno, nepodnošljiva je ona vrsta revizionizma kad uvijek samo “svoje” žrtve pokušavaš uveličati, a umanjiti žrtve “onih drugih”. Na to je malo tko posve imun, no nema ovih dana goreg revizionizma od revizionizma onih koji niječu europske rezolucije koje jednakim riječima osuđuju sve totalitarne režime XX. stoljeća i njihove zločine. Da, Pavelić je bio izdajnik jer je domoljubne Hrvate i Bošnjake stavio u ucjenjivački položaj da se bore za interese najvećeg zločinca u povijesti čovječanstva. No, i Tito je bio izdajnik jer je borbu Hrvata i svih drugih naroda bivše države zloupotrijebio kako bi proveo planove drugog najvećeg zločinca u povijesti čovječanstva.

U ovim krajevima dosljedno se osuđuje samo fašizam onih drugih. A komunistički fašizam, nažalost, nije bio drveno željezo, već vrlo ubojita kombinacija. Pa tako danas u Sarajevu prosvjednici ponosno prolaze ulicama koje su dobile imena po nekadašnjim muslimanskim velikodostojnicima NDH i dragovoljcima SS Handžar divizije, od Mustafe Busuladžića do Husein efendije Đoze, ali ne, ne prosvjeduju oni protiv njih, nego na čelima noseći petokrake pod kojima su tijekom opsade Sarajeva ubijani, oni dižu svoj pravednički gnjev protiv humanih riječi kardinala Puljića koji je cijelu tu opsadu izdržao - zajedno s njim. 

Ivan Hrstić/VL