Kako je krenulo, jasenovački ‘godišnjak’ bi ubrzo mogao završiti kao mitski ‘trogodišnjak’

Pin It

Eto, dočekali smo i časopis Godišnjak u izvedbi djelatnika Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Godišnjak 2020  se doduše odnosi na događaje iz prošle godine i prigodno je izdan na neradni dan 1. svibnja. Ne trebaju nas iznenaditi ni prigodne proturječnosti glede novog časopisa jer one su osnova djelovanja, a i „dejstvovanja“ JUSP-a Jasenovac.

Zanimljivo, ali znakovito, u Godišnjaku se uopće ne spominju dostignuća ni stanje na mrežnom jasenovačkom popisu, kamenu temeljcu rezervnog jasenovačkog mita. Već na početku časopisa može se saznati kako se između ostaloga „Spomen-područje Jasenovac brine (…) o masovnim grobnicama u Krapju, Mlaci i Jablancu.“ Ako postoje masovne grobnice na ta tri mjesta, djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac morali bi se svim silama zalagati da se provedu terenska istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka kako bi se barem okvirno ili po mogućnosti precizno utvrdio broj stradalih, uzrok smrti i eventualno identitet žrtava, primjerice, temeljem nađenih predmeta ili DNA analizom, gdje je to moguće. Samo tako se odvaja istina od mita. Osim toga postavlja se pitanje zašto se djelatnici Spomen-područja Jasenovac kako se sami nazivaju uglavnom bez onog „Javna ustanova“ ne brinu i za masovnu grobnicu u selu Košutarica. Naime, ta lokacija je već 1946. godine navedena kao masovna grobnicu za čak 50.000 ljudi. [Zločini u logoru Jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb 1946., (izdanje knjige plaćeno od “Ministarstva prosvjete i kulture” srpskog etniciteta u Bosni i Hercegovini odnosno tzv. Republike Srpske), s. 48] Barem tako „iskazuju suglasno“ zatočenici Hinko Steiner i Egon Berger. Berger je predratni komunist i Židov koji je cijeli rat preživio u logoru Jasenovac koji je po riječima trenutnog ravnatelja JUSP-a Jasenovac Ive Pejakovića bio „(…) mjesto genocida nad Srbima i Romima, holokausta nad Židovima (…)“. [Godišnjak, s. 4] Inače, na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi jedan Hinko Steiner Židov iz Vukovara ubijen 1941. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu se kao prvi izvor podataka za navodno u Jasenovcu ubijenog Hinka Steinera navodi knjiga M. Švob. Prema Švob „Hinko Štajner Steiner“ iz Vukovara ubijen je u Jasenovcu u srpnju 1941. godine. To je naravno nemoguće jer je logor Jasenovac u Bačićevoj ciglani uspostavljen tek sredinom studenoga 1941. godine, a Bročice i Krapje, dva mala efemerna logora, koji su mu prethodili uspostavljeni su krajem kolovoza 1941. godine. Švob kao izvor podataka za Hinka Steinera navodi Arhiv Beograd Obiteljski list. [Švob 2004, s. 611] Znači, prema tome, Steiner nije mogao svjedočiti o događajima iz zime 1941./42. godine jer je već prije bio „ubijen“ u logoru kojega još nije ni bilo. Osim toga prema komunističkom popisu žrtava rata (SZSJ64), glavnom izvoru za mrežni jasenovački popis, taj Hinko Steiner je stradao u Auschwitzu. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) Steiner je ubijen u Auschwitzu krajem kolovoza 1942. godine. Međutim, prema I. Vukiću Hinko Steiner je pušten iz Jasenovca u veljači 1942. godine. [Igor Vukić, Labour Camp Jasenovac, 2019., s. 158] Znači u tom slučaju Steiner bi mogao biti svjedok, ali tada ne može biti žrtva. Ovo je prikaz sheme jedne od tisuća laži s mrežnog jasenovačkog popisa. Laž krene iz „Judenfrei“ Beograda i obavezno završi u Jasenovcu uz pomoć ekipe iz Hrvatske koja to radi iz uvjerenja ili oportunizma. Što se tiče Steinera, on je uvjerljiv kao svjedok jednako kao što je uvjerljiv kao žrtva. Steinerov slučaj nije izuzetak kao što ćemo pokazati kasnije u tekstu. Takvih ubijenih u Jasenovcu od ustaša koji su potom svjedočili nakon rata ima još.

Nadalje, prema Bergerovim navodima. primjerice, u Krapju, bi bilo za očekivati oko 20.000 leševa [Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966. s. 39].  Naravno, u slučaju da tamo nije prošla „drobilica“, epohalno otkriće Ive Goldsteina. Zanimljivo je da, koliko nam je poznato, u Krapju, Jablancu i Mlaki nije bilo iskapanja, međutim, već i neinvazivnim geofizičkim metodama mogla bi se utvrditi mjesta masovnih grobnica – ako ih ima. Da ne bi bilo zabune o tome je li uopće moguće naći masovne grobnice jasenovačkih žrtava, Egon Berger, jedan od glavnih svjedoka na čijim se pričama temeljio službeni jugoslavenski mit o Jasenovcu, između ostaloga je sukladno službenim jugoslavenskim postavkama o jasenovačkom mitu tvrdio kako je samo na lokalitetu Gradina [selo Donja Gradina na desnoj obali Save nasuprot Jasenovcu u Bosni i Hercegovini] ubijeno na stotine tisuća ljudi. [Berger, s. 69] Danas neki samo iz taktičkih razloga zagovaraju broj od oko 84 tisuće žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa uz obavezan naglasak da to nisu sve žrtve. Pri tome se ne zamaraju činjenicom da koriste svjedoke koji tvrde da je na nekim mjestima ubijeno nekoliko puta više ljudi nego što ih ima na njihovom popisu za logore Jasenovac i Stara Gradiška. Provjere podataka navodnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa pokazale su kako se na jasenovačkom popisu nalaze preživjeli, umrli ili ubijeni na drugim mjestima, nestali, ljudi nepoznatih ratnih sudbina, nepoznatog identiteta pa čak i potpuno izmišljene žrtve. O temama koje narušavaju idilu jasenovačkog mita u Godišnjaku nema ni slova.

Pukovnik ili pokojnik

Ovaj Godišnjak JUSP-a Jasenovac je u svojem prvom izdanju u apsurdima i proturječjima otišao i korak dalje. Naime, na 62. stranici nalazi se slika Jakoba Atijasa, bivšeg logoraša, a uz nju je dodan i jedan njegov citat. U tipično nepreciznom stilu ne pišu ostali podaci o kojem se točno Jakobu Atijasu radi, ali to je moguće saznati pomoću slike. Naime, sliku istog čovjeka moguće je pronaći u četvrtoj iz serije od knjiga „Mi smo preživeli: Jevreji o Holokaustu” [Mi smo preživeli…: Jevreji o Holokaustu. 4, Beograd : Jevrejski istorijski muzej Saveza jevrejskih opština Srbije, 2007.] na 219. stranici koja je i javno dostupna na Internetu. Na temelju podataka iz te publikacije može se zaključiti da se radi o Jakobu Atijasu rođenom u Sarajevu 1920. godine ocu Moricu i majci Mirjam, a upravo se na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi i Jakob Atijas (1920.) iz Sarajeva kod kojega je umjesto očeva imena navedeno žensko ime Merjam. To je valjda vrhunac znanstvenog dosega ili samo uobičajena lukavost komunističkih propagandista i njihovih neokomunističkih nasljednika. O ovom slučaju je već pisano u nekoliko navrata u Hrvatskom tjedniku. [Hrvatski tjednik 8. prosinca 2016., str. 32-33; Hrvatski tjednik 25. listopada 2018., str. 32-33] Znači Godišnjak 2020 JUSP-a Jasenovac jasno dokazuje da je jedna od osoba navedenih na njihovom mrežnom jasenovačkom popisu zapravo preživjela rat i da je lažna jasenovačka žrtva. Tako sami sebe nehotično demantiraju. Umjesto ovakvih parodija i objave propagandnih mudrolija pukovnika u Hrvatskoj ozloglašene agresorske vojske djelatnici javne ustanove na državnom proračunu prvenstveno bi morali ukloniti s popisa lažne žrtve kao što su Jakob Atijas ili Hinko Steiner. Naravno, ne mislimo na trenutnu ekipu, već na nove koji će se držati znanosti i činjenica, a ne političke agende. Najžalosnije je kako ovo nije jedini lažni Jakob Atijas na mrežnom jasenovačkom popisu. Na tom popisu je 13 Atijasa kojima je ime Jakov odnosno neka od inačica tog imena. U digitalnom arhivu Yad Vashema je 48 zapisa na upit za Jakoba Atijasa. Od toga je 20 svjedočanstava rodbine, prijatelja ili židovskih organizacija (PoT). Od tih 20 zapisa 12 ih se odnosi na žrtve iz ND Hrvatske. Zbog u većini zapisa iz kategorije svjedočanstava oskudnih identifikacijskih podataka ne može se sa sigurnošću utvrditi o koliko se žrtava radi. Međutim, najviše mogu biti četvorica od kojih su potencijalno dvojica ili trojica stradala u Jasenovcu, a moguće je kako se radi samo o trojici od kojih je po jedan stradao u Auschwitzu, Đakovu i Jasenovcu. Znači najmanje desetorica Jakoba Atijasa su lažne jasenovačke žrtve, a moguće da ih je čak 12 od 13 s popisa lažno.

Politički aktivizam umjesto činjenica

Jedan od osnovnih problema pretjerane propagande je da se u nekontroliranoj aktivističkoj ostrašćenosti kad-tad sam sebi skače u usta. Evo nekoliko primjera. U logoru Stara Gradiška su velikim dijelom bili politički zatvorenici odnosno komunistički agenti i jataci. Priče o tome kako je ustaški pokret smatrao da se politički zatočenici mogu preodgojiti u logoru izravno negiraju tvrdnje iz istih izvora da se radi o logorima smrti odnosno mjestima genocida. [Godišnjak, s. 64] Navodi o organiziranom otporu također su u suprotnosti s namjenom logora smrti. Kako izgledaju pravi logori smrti znamo iz nedavne prošlosti iz svjedočenja Hrvata koji su preživjeli torture u srpskim logorima tijekom Domovinskog rata. U logorima smrti se ubija, a ne preodgaja. Svaki otpor znači smrt. Smisao logora u kojima su navodno poubijane stotine ili bar desetci tisuća ljudi nije preodgoj, već što efikasnija i brža eliminacija. Primjeri pojedinačnog i kolektivnog odnosno organiziranog otpora kako se navode u Godišnjaku samo dokazuju da logori Jasenovac i Stara Gradiška nisu bili takvi kakvima ih opisuje jugokomunistička propaganda koju prepisuju djelatnici JUSP-a Jasenovac. Primjerice, u Godišnjaku se navodi kako je krajem ožujka 1942. godine u logoru Stara Gradiška grupa od dvadesetak komunista zatvorena u samice i osuđena na smrt glađu i žeđu. [Godišnjak, s. 66] Nakon četiri mjeseca isto se ponovilo i s drugom nešto većom grupom komunista. Ako je ovaj dio nelogičan i neuvjerljiv, kako tek nazvati objašnjenje zašto ustaše u „logoru smrti“ jednostavno po kratkom postupku ne poubijaju komunističke teroriste koji su im smrtni neprijatelji? Prema „ingenioznom“ objašnjenju dodatan razlog zatočenju druge grupe komunista u Staroj Gradiški „(…) bio je dolazak velike grupe zarobljenika s Kozare, za koje su se ustaše bojale da ne stupe u kontakt sa zatočenim komunistima što bi dovelo do širenja i jačanja partijske logorske organizacije.“ [Godišnjak, s. 66] Međutim, neki od komunista iz „ćelija smrti“ kao primjerice Dugandžić koji se spominje i u Godišnjaku su ubijeni u listopadu 1942. godine [Miletić 1, Narodni heroj Jakša Dugandžić, s 513] , a operacija na Kozari je završila sredinom srpnja pa je i to infantilno objašnjenje. Kako je već gore navedeno, prema jednom od glavnih svjedoka istovremeno se ubijaju stotine tisuća ljudi, a ustaše nisu mogli naći efikasniji način za eliminaciju grupe svojih smrtnih neprijatelja komunista, već ih navodno danima odnosno mjesecima drže zatvorene u ćelijama bez hrane i vode. Ako im treba pola godine za eliminaciju šezdesetak komunista, kako su stigli ubiti desetke odnosno stotine tisuća ljudi? Inače, detaljna analiza ovog slučaja iz logora Stara Gradiška je pokazala svu nelogičnost komunističkih propagandnih uradaka. U kreiranju svojih propagandnih fantazija jugokomunisti su među navodno umorene glađu i žeđu u Staroj Gradiški stavili čak i umrlog u Egiptu. Prema komunističkoj propagandi nakon operacije čišćenja područja sjeverozapadne Bosne od terorista u logorima je navodno ubijeno na desetke tisuća djece. Ako netko ubija djecu, najmanji mu je problem ubiti pripadnike komunističkih terorista i gerilaca. Halo, drugovi – pa cijelo vrijeme se prema jugokomunističkoj historiografiji koja još prevladava u nezavisnoj Hrvatskoj tvrdi da su Jasenovac i Stara Gradiška logori za istrebljenje, a kad tamo u tim tvornicama genocida djeluju tajne komunističke organizacije. To znači da komunisti nisu ubijeni odmah kako bi po postavkama mita morali biti, već je u tim logorima bio tako „okrutan“ režim da logoraši imaju vremena za organizaciju i jačanje tajne logorske organizacije komunističke partije. To više sliči na događaje u običnom zatvoru nego na logor smrti. Osim toga postavlja se pitanje zašto bi režim koji ubija sve koji mu ne odgovaraju uopće dovodio u logore uhićene komunističke agente i zarobljene pripadnike komunističke gerile? Pri tome mislimo na komuniste nižeg ranga čije zatočenje nije opravdano potencijalnim razmjenama za časnike i uglednike. Ti infiltrirani pozadinski komunisti ili pripadnici gerile tzv. šumnjaci mogli su jednostavno biti smaknuti po kratkom postupku u mjestu uhićenja ili na mjestima zarobljavanja, primjerice u šumama Kozare. Zašto neke uopće nisu likvidirali, već su imali status povlaštenih zatočenika? Odgovore na ta i takva pitanja morali bismo vidjeti u Godišnjaku. Kako je krenulo, jasenovački „godišnjak“ bi ubrzo mogao završiti kao mitski „trogodišnjak“.

Nikola Banić i M. Koić/Hrvatski tjednik/narod.hr