Korona je opasna ako nisi iz HDZ-a

Pin It

Plenković o slavlju poslije izbora, tome što je HDZ-u donijelo ...

U ponedjeljak u 13.44 HINA je objavila vijest da je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio kako će Hrvatska “najkasnije sutra” ukinuti obaveznu dvotjednu samoizolaciju za naše državljane koji u zemlju ulaze iz susjedne, prijateljske i nesvrstane BiH.

Nakon što je ta mjera samo pet dana bila na snazi. Dvije minute poslije, u 13.46, stigla je vijest iste agencije o velikom porastu zaraženih koronavirusom u BiH. 108 novozaraženih u nedjelju, čak 128 u ponedjeljak.

Vjerodostojna kampanja vjerodostojnog Andreja temelji se na tome da im je zdravlje na prvome mjestu i da su nas spasili od razmjera pandemije poput onih u progresivnoj Švedskoj, koja mrtve broji u tisućama službeno, a desecima tisuća neslužbeno. Ili u BiH, Srbiji i drugdje gdje zaraza hara.

Ali se unatoč tome nakon samo pet dana ukidaju mjeru samoizolacije za birače… ovaj, turiste iz BiH, iako su za povratak virusa u Hrvatsku zaslužni prije svega oni koji su u Hrvatsku doputovali iz Srbije i BiH. Na presici u utorak Božinović je to objasnio time što EU otvara granice za Srbiju, iz koje nam je došlo osjetno više oboljelih nego iz BiH, pa što ne bismo onda otvorili granice i za BiH, kad već otvaramo? Ipak su to preporuke EU-a, a uvijek je zgodno pozvati se na njih.

“Preporuke su preporuke. Teško je opravdati činjenicu da smo imali 25, 26 unosa virusa iz Srbije s kojom se otvaramo i 8 unosa iz BiH, s kojom bismo trebali držati zatvorene granice”, kaže on. Hajde još da je rekao da treba omogućiti ljudima da glasaju, ali tko im je branio uvesti elektroničko glasanje kad se to od njih tražilo ili ukinuti idiotski i prema Hrvatima izvan matice diskriminatoran zakon po kojem se u inozemstvu može glasati samo u veleposlanstvima i konzulatima.

Glavno da smo zeznuli maturante iz BiH, državljane Hrvatske, koji nisu mogli ovdje na maturu jer nisu mogli doći polagati dok je trajao lockdown, pa time ne mogu upisati fakultete u Hrvatskoj. Kaos je upotpunjen time što na ispite mogu izaći oni koji su za maturu prijavili predmete poput etike ili vjeronauka, koj padaju početkom srpnja, ali ne i oni koji su htjeli pisati ispit iz fizike ili biologije, koji je bio od 25. do 30. lipnja. A ispit iz fizike je obavezan za, primjerice, upis na medicinu u Splitu. A najbolji je vic u tome što kažu da će granicu opet zatvoriti odmah nakon izbora jer EU ionako nije otvorio granice za BiH, samo za Srbiju.

Dobro, nisu baš to rekli, ali “pratit će situaciju” i ako bude potrebno, odmah zatvoriti granicu. Bake i djedove ćemo u međuvremenu pustiti niz vodu, izbori su ipak izbori. Uglavnom, politika se svodi na sljedeće: korona je opasna, osim ako dolazi od birača HDZ-a. Možda bi trebalo malo modificirati upute za glasače. Trenutno su takve da morate prije izlaska na biralište izmjeriti temperaturu, pa ako je preko 37,2, preporuka je DIP-a da ne glasate. Ali ako ste glasač HDZ-a, onda provjerite temperaturu još jedanput. Ako je i dalje iznad 37,2, onda vam je sigurno pokvaren toplomjer pa slobodno možete na biralište. Ma, uostalom, ako ste birač HDZ-a, ne morate ni mjeriti. Vi glasate za odgovornu stranku i vjerodostojnog premijera pa ste samim time odgovorna osoba.

MILORAD JE OPET UGROŽEN

Tko se stalno pravi blesav, to i postane

Izigravanje žrtve uz istovremeno maltretiranje svih oko sebe i grabež svih mogućih privilegija osobina je koja se obično pripisuje psihopatima. Ne želim reći da je Pupovac to, ali je svakako vrlo vješt manipulator. Uostalom, moju malenkost je stavio na svoju crnu listu ustašoida i neprijatelja vascelog srpstva – u zadnjem godišnjem biltenu SNV-a – jer sam napisao tekst “Povjesničar Igor Vukić dokazao da Jasenovac nije bio logor smrti”.

Problem je što ja takav tekst nikad nisam napisao, napisao ga je i potpisao kolega Tvrtko Dolić, a usput me je optužio da su praktički svi moji tekstovi o Srbima u Hrvatskoj, iako nijedan nije. Neki su, doduše, o izvjesnom hrvatskom političkom moćniku i glavnom kadroviku HDZ-a Pupovcu, ali definitivno nisu o Srbima. O njemu su. Hrvatskom političaru, po potrebi Srbinu, kad mu to paše biti.

Onako usput, optužio me i da pozivam na ubojstva političkih protivnika jer sam Anti Tomiću poručio da “crkne od muke”. Kažu, tko se dugo pravi blesav, na kraju takav i postane, pa nisam siguran prave li se oni u SNV-u blesavi ili su stvarno to postali.

Dakle, Pupovac ima običaj raditi popise narodnih neprijatelja – svojih osobnih, naravno, ali tko ima išta protiv njegove huškačke i divizivne identitetske politike, taj mrzi Srbe – i slati ih na sva veleposlanstva, a onda tvrditi da je on zapravo žrtva tih koje prokazuje. Jer u demokracijama je dopušteno kritizirati političare ako se ne zovu Milorad Pupovac. Pa je tako složio i spot koji njega, jednog od najmoćnijih ljudi u državi, predstavlja kao žrtvu.

Pupovac je kriv za sve, kaže Pupovac, pa i za koronu. Ukratko, Pupovac grubo podmeće, a onda laže da mu podmeću nešto što mu nitko ne podmeće. Takva je taktika sjajna za skretanje pažnje s onog za što bi inače trebao odgovarati biračima, kad bi kojim slučajem imao birače, odnosno kad se ne bi švercao u Sabor na “listama za manjine”, koje nisu od neke koristi Srbima, njima bi vjerojatno više značile kvote na regularnim stranačkim listama kakve postoje za žene, ali jesu Pupovcu.

Kako mu ne mogu uputiti bolji odgovor od onog koji mu je uputio Nino Raspudić, citirat ću ovdje njega: “‘Natovario’ je tako na sebe apsurdne, pretjerane, karikaturalne optužbe, da je kriv za sve pa ispadne da nije kriv za ništa. Nizašto od toga, doista, nije kriv, ali jest za puno drugih stvari. (…) U Hrvatskoj imamo i fenomen poznat kao ‘Pupovčev trokut’, koji se ne spominje u spotu, a u kojem kao u bermudskom nestaje novac poreznih obveznika. Naime, Milorad Pupovac je kao član Savjeta za nacionalne manjine sudjelovao u donošenju odluke

Uz to, Milorad Pupovac je i član saborskog Odbora za nacionalne manjine, koji kontrolira način na koji se troše dodijeljena sredstva. Dakle, Pupovac kontrolira kako Pupovac Pupovcu dodjeljuje novac”. To je fenomen o kojem sam inače i sam više puta pisao, pa i ovdje, ali eto Nino to svakako zna ljepše izreći. Dodajmo tome i Tesla banku, antagoniziranje Srba i Hrvata kako bi na tom antagonizmu gradio karijeru, posjećivanje doslovce fašističkih skupova po Srbiji da bi onda ljevičario po Hrvatskoj i tako dalje. Ne, Pupovca se nikako ne može svrstati u one koji grade odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj, samo u one koji ih narušavaju, iako se voli predstavljati kao konstruktivni graditelj tih odnosa.

PODRŠKA HANOI JANE

Rada se barem nije slikala s puškom

Ekpici iz koalicije “Možemo”, u koju spada i Rada Borić, stigla je podrška iz SAD-a, od bivše glumice i ljevičarske aktivistkinje Jane Fonde. Već su prije toga dobili podršku od Pamele Anderson. Fale još Kim Kardashian i Paris Hilton da trust mozgova bude kompletan.

“Hrvatska prvi put u povijesti može imati zeleno-lijevu koaliciju u parlamentu, imati ljude koji su se kao aktivisti dokazali u borbi za javni interes i ljudska oprava. Žene, manjine, LGBTQ osobe, migrantske zajednice – svi bi bili zastupljeni. Prvi put Hrvatska može glasati za feministkinje. Naprijed, Rada! Volim Radu! Glasajte za listu broj 3!”, poručila je preko videoporuke Jane. Naravno, ako se pitate otkud je Fonda uopće čula za Radu – nije čula, već je ta podrška očito dogovorena preko aktivističkih kanala organizacija kojima pripadaju i Jane i Rada, s tim da je Jane puno više u hijerarhiji antifa-klera, red feminizma.

A poruka je, reklo bi se, naručena. Rade mi je nedavno bilo skoro žao kad je na TV sučeljavanju sjela nasuprot Zlatka Hasanbegovića koji ju je, onako staloženo, rastavio na dijelove logikom i poznavanjem materije. Ali Rada se barem nikad nije naslikavala kao Jane, s mitraljezom i pod šljemom s petokrakom, zajedno s neprijateljima svoje zemlje dok su koji kilometar dalje držali zarobljene američke vojnike u kavezima sa štakorima. Bilo je to 1972. u Vijetnamu, tada je dobila nadimak Hanoi Jane.

Jane je uvijek pružala potporu “progresivnoj” strani, a tada u to bili Ho Ši Minovi komunisti. Danas je to Rada. Naravno, Hanoi Jane se nije udala za siromašnog žutog komunista, nego za bijelog dolarskog milijardera “na poziciji moći”, kako bi mogla govoriti protiv bijelih heteroseksualnih muškaraca na poziciji moći.

Cijelog se života “borila” protiv patrijarhata i za ravnopravnost svih, a da nije iz glumačke dinastije Fonda, i da je tata Henry nije ubacio u filmsku industriju, za nju nikad nitko ne bi čuo. I, naravno, veliki je borac protiv seksizma, stereotipiziranja i ekspolatacije žena, a proslavila se “Barbarelom”, koja u biti i nije film, nego striptiz točka od sat i pol, a režirao ga je njezin tadašnji suprug. Ono, ona glumica, on redatelj. Stereotipi? Nije Hanoi Jane iznimka, i njezine kolegice, holivudske feministkinje-komunistkinje, udane su za pretežno bijele heteroseksualne muškarce na poziciji moći (opresore), čiji im novac omogućuje da si dižu cijenu i ugled boreći se za pravdu i siromašne dok ispijaju koktele uz bazen u nekoj od svojih viletina. I usput lamentiraju protiv onih od čijeg novca žive te maltretiraju poslugu (ako je moguće, obojenu).

A i kod nas u Hrvatskoj se stvara takav tip najlicemjernijeg celebrity-feminizma, fensijanerskog i pozerskog, u odnosu na koji će mi na kraju i Rada biti simpatična.

BORI SE, A NE ZNA OSNOVE

Mirela Holy u srpnju posadila marihuanu

Mirela Holy ne odustaje: iako kaže da nikad nije pušila “travu”, opsjednuta je time da se donese zakon o legalizaciji marihuane. Pa je tako prigodno u srijedu posadila jednu stabljiku iste pred kamerama i najavila da će zakon donijeti već u rujnu, nakon pobjede na izborima. Ta žena stvarno nema pojma ni o čemu. Posadila je stabljiku kanabisa, a srpanj! To je trebala učiniti još u svibnju ako želi da se biljka primi i ako želi da joj izraste prije zime.

Mogla je, ako već sama ne zna kad se što sadi, pitati vrijedne hrvatske poljoprivrednike s Visa i drugih otoka klimatski pogodnih za narko-poljoprivredu, ako joj se već nije išlo do Hercegovine, gdje uzgoj kanabisa isto nije neka rijetkost, kad se sadnice polažu u zemlju. Doduše, izbori su u srpnju, a ne u svibnju, a političari se vole naslikavati pred kamerama. A drugi problem je što ona očekuje da će hrvatska poljoprivreda procvasti legalizacijom marihune, da će nam to donijeti milijarde.

U zemlji u kojoj se navodnjava oko dva posto poljoprivrednih površina, i u kojoj seljaci uglavnom sade pšenicu i kukuruz jer im je to najjednostavnije, iako postoje druge, puno profitabilnije kulture s kojima se nikom ne da zezati i koje su i dosad bile legalne, u kojoj je pola poljoprivrednih površina neobrađeno i ničije (državno!), taj plan djeluje kao planovi Del Boya Trottera o tome da će “u ovo doba iduće godine biti milijunaš”.

Uostalom, svatko tko je vidio kako izgleda uzgoj salate u liberalnoj i napušenoj Nizozemskoj, odakle uvozimo velik dio povrća, gdje se ona uzgaja u staklenicima veličine slavonskog sela, na tri ili četiri kata, posve automatizirano i pod LED osvjetljenjem, zna da između Hrvatske i Zapada postoji barem stoljeće razmaka u poljoprivrednoj tehnologiji. Nije problem u marihuani, nego u tome što taj nizozemski seljak zaradi deset puta više nego hrvatski, a opet prodaje kudikamo jeftinije.

To se zove “konkurentnost” i vezano je za tehnologiju i organizaciju, i to je još jedna stvar o kojoj hrvatski ljevičari ne znaju ništa. Ideju da se reklamiramo kao “kanabis turistička destinacija” ne treba ni komentirati: to je najbrži način da se rastjera obiteljske goste, koji su velika većina.

SUKOB TITANA NA RTL-u

Bero nikako nije znao poentirati

Na RTL-u se sastaše dva politička gorostasa, izgledna kandidata za premijera, bez onog trećeg s kojim se očito ne žele sukobiti. Bero i Plenki. Iskreno, nikad dosadnije i gluplje kampanje i bljeđih kandidata: i onaj ludi Milanović je djelovao kudikamo zanimljivije i živopisnije.

Iznenađenje je bio Bero, i to pozitivno – donekle pozitivno. Jer nije bio onoliko smotan koliko sam očekivao da će biti. Ali je bio dovoljno smotan da traži po stolu papire i ne nađe ih, što me podsjetilo na scenu s “najgorim odvjetnikom na svijetu”, Wirfom iz filma “Ničija budala” s Bruceom Willisom i Paulom Newmanom, kojem se na sudu dogodi upravo to pa ga Newman kasnije pita: “Ako si Židov, kako to da nisi pametan?” Bero nije Židov, ali je diplomirao fiziku i bio proglašen najboljim studentom generacije. Ipak, to ne jamči pamet u običnim životnim situacijama, a Plenković je puno više “street smart”, socijalno kompetentan.

Malo je vjerojatno da će itko glasati za bilo koga od njih zbog njega samog: ići će se po ideološko-stranačkim podjelama, iako u svakom od stožera vjeruju da je njihov dečko pobijedio. “Bravo, Plenki, zgazio si štrebera sa šalabahterima”. “Rasturio si ga, Bero, može se on bahatiti koliko ga volja, ali papiri sve govore”. No činjenica je da Bero ne zna poentirati, ne zna prepoznati bitne momente, ne vidi širu sliku, a Plenkoviću je važnije bilo bahatiti se nego pokazati da nije autokrat i da je u stanju uvažavati sugovornika. Pažnje su vrijedna, ako mene pitate, dva trenutka – prvi, kad je Bero na pitanje “Tuđman ili Tito” odgovorio “Tito”.

Očekivano, iako je suludo da se netko u 21. stoljeću, i to netko tko se kune u ljudska prava i demokraciju, poziva na komunističkog doživotnog diktatora SFRJ koji je ljudska prava obilato kršio, a na demokraciju mu se… da ne kažem što. Ne, nije kriv Bero, nego oni koji su smišljali pitanja: dilema devedesete nije bila “Tito ili Tuđman”. Pa čak ni “Hrvatska ili Jugoslavija”. Nego demokracija ili socijalizam, Hrvatska ili Velika Srbija, neovisnost ili imperijalizam, sloboda ili podčinjenost, Franjo Tuđman ili Slobodan Milošević. Tito bi mogao biti pandan Khuenu Hedervaryju, kralju Petru ili caru Franji, monarsima koji su hrvatskom vladali izvana, a Franjo možda Radiću.

Ili kralju Tomislavu. Narodnim vladarima. A drugi je vječna Plenkovićeva mantra da je “glas za Škoru glas za SDP” i da smo to vidjeli na predsjedničkim izborima. Ne, nismo. Sami ste pali, sami se ubili. Da su ljudi htjeli glasati za vašeg kandidata, to bi i učinili neovisno o Škori. U drugom krugu Škore nije bilo – da jest, vjerojatno bi on bio predsjednik. Razmislite o tome kako ste i vi i Kolinda vodili kampanju i koliko ste bili “vjerodostojni”! Gore nije moglo!

POBJEDA PRAVOSUĐA

Dobila manje nego što s sestra pacala u hladnjaku

Smiljana Srnec zatukla je tupim predmetom svoju sestru iz ljubomore i gotovo 20 godina držala tijelo u zamrzivaču, negdje između Ledo smrznutog špinata i Bonduelle graška, lagala svima o svemu, i na kraju dobila 15 godina zatvora – manje nego što se sestra pacala u ledu. U nekim državama se više dobije za provalu ili dilanje droge. To je epilog serije “CSI Palovec”. I većina Hrvata se sad zgraža nad pravosuđem. Ne mogu reći da ih ne razumijem.

Ona nije jedina koja je dobila razmjerno blagu kaznu za grozomoran zločin: nedavno je iz zatvora pušten i tzv. kapetan Dragan, žgoljavi ratni zločinac koji je na kraju odrobijao samo 13 i pol godina, od toga većinu u australskom ekstradikcijskom pritvoru s pet zvjezdica, da bismo ga na kraju sprašili u rodnu Srbiju, gdje je pokušao kapitalizirati svoju koljačku prošlost kandidirajući se za parlament u koji na kraju nije ušao. Zašto je tome tako? O tome sam već pisao: ako se zakon između počinjenja djela i presude mijenjao, hrvatski sudovi moraju primijeniti onaj koji je bio najpovoljniji za optuženika.

A u jednom trenutku je ubojstvo bilo kažnjivo s najviše 15 godina zatvora. Problema su dva: prvo, kazneno zakonodavstvo je smijurija. Zakon se u tih dvadesetak godina mijenjao jedno osam ili devet puta, a Zakon o kaznenom postupku 10 puta. Kaos koji itekako pridonosi neučinkovitosti pravosuđa, a za koji nije krivo pravosuđe, nego zakonodavac – Hrvatski sabor. Drugo, “lex mitius”, kako se takva retroaktivna primjena za optuženika povoljnijeg zakona stručno zove, kažu mi potkovani pravnici, postoji uglavnom u kolekcijama bajki i fantazija liberalnih američkih profesora poznatima kao “međunarodnopravni dokumenti za zaštitu ljudskih prava” i u Hrvatskoj.

Takva praksa narušava izvjesnost i pravnu sigurnost, čini gotovo suvišnom bilo kakvu promjenu Kaznenog zakona i znatno pridonosi nepovjerenju građana u pravni sustav.

KATA PROTIV KOLEGA S LJEVICE

Lupa po svojima i po protivnicima

Katarina Peović iz “Radničke fronte” nije u debati bila ništa blaža prema kolegi s ljevice Davoru Huiću nego što je bila prema Škori.

Mljela je protiv privatnog sektora, koji jedini donekle spašava ovu državu, o potrebi zaštite javnog sektora, koji sustavno uništava ovu državu, o tome da nam ne treba turizam i da nam treba industrija: to je rašireno uvjerenje u Hrvatskoj, koje je korona dodatno proširila, no provjerite koliki je udio turizma u BDP-u razvijenih država svijeta bio prije pedeset godina, a koliki udio industrije, potom provjerite te udjele danas, a potom još provjerite kako će to izgledati za 50 godina.

Da, industrija je u konstantom padu već desetljećima, danas je svugdje na oko 20 posto BDP-a, a do kraja stoljeća vjerojatno neće biti veća od poljoprivrede – hranit će 3-4 posto stanovništva i toliko i pridonositi bogatstvu nacije. Turizam će gotovo svugdje biti višestruko financijski jači sektor.

No govorit ćemo o tome za puno godina. Nema ovdje prostora za to elaborirati, kao i za druge nebuloze temeljene na ekonomskim teorijama 19. stoljeća koje ljevica smatra progresivnima u 21., iako ih je stvarnost redom debelo demantirala. No ono što me brine je etatistički pristup ljevice koja jača svugdje u svijetu. Naročito Peovićke i njoj sličnih: ona je Huića i njegovu stranku optužila da su “sociopatska stranka” zbog toga što ne odbacuju privatno poduzetništvo.

Fenomenalno, kad dolazi od članice stranke koja bi građanima plijenila privatnu imovinu i čiji je čelnik lamentirao na sastanku, s kojeg je procurio video koji je kasnije dao obrisati s Youtubea, kako će koristiti bande uličnih batinaša za izazivanje nereda i rušenje režima i vlasti (svaka sličnost s događajima u SAD-u nije slučajna).

Slušajući Peovićku i njezin etastistički koncept, za koji smo mislili da je zauvijek pokopan u vrijeme Margaret Thatcher i Ronalda Reagana kao dokazano neuspješan i za radnike kontraproduktivan, zaključio sam da bih radije dao čoporu gladnih vukova da jamči za moj tjelesni integritet nego državi da jamči za moja “prava”. Naročito onoj u kojoj bi ona bila neki čimbenik! Zapravo, nekako najviše vjerujem američkom tradicionalnom konceptu u kojem građaninu za njegova prava jamči njegov Kolt. Sve drugo nije sigurno.

Autor:Marcel Holjevac/7dnevno