Plenković-Pupovčeva vlast u najvećoj mjeri podsjeća na vladavinu Vladimira Bakarića i Milutina Baltića, ovaj put bez Tita i socijalizma

Pin It

I ova aktualna politička intervencija motivirana isključivo političkom trgovinom ne može donijeti ništa dobroga. HDZ želi uvjeriti svoje birače kako je, eto, SDSS stranka s kojom se može surađivati, a SDSS pak ovim potezom koji ga ništa ne košta učvršćuje svoju poziciju u  vlasti računajući na nove i nove sinekure.

U ovim kolovoškim danima na političkoj je pozornici zavladala prava euforija pomirenja, prijateljstva, razumijevanja, budućnosti, civiliziranosti, suživota, zamalo bratstva i jedinstva. Radi se, naravno, o nepreboljenim hrvatsko-srpskim odnosima na tlu Hrvatske i šire na teritoriju „regiona”. Voda je proključala onoga trenutka kad je dogovoreno da Boris Milošević, potpredsjednik Vlade, ode na proslavu „Oluje” u Knin, a Tomislav Medved, ministar branitelja, u Grubore kako bi iskazali pijetet prema ubijenim srpskim civilima. I sam premijer Plenković otići će u Varivode, mjesto drugog stradanja nevinih ljudi srpske nacionalnosti, a Pupovac u Škabrnju na mjesto jednog od najstravičnijih zločina nad Hrvatima. Trebalo bi mu zaista puno vremena i energije obići sva istovjetna stratišta.

U ovu vrstu pomirenja naprosto ne vjerujem. Istinsko pomirenje donosi svakodnevni život u malim i velikim sredinama. Ne vjerujem u pomirenje političkim smjernicama i direktivama. Pa i u mom i u svakom drugom selu nakon onoga rata ustaše i partizani nastavili su živjeti u dobrim odnosima. Politika ih je, naprotiv, nastojala svađati i držati na strogoj, nepomirljivoj distanci. I ova aktualna politička intervencija motivirana isključivo političkom trgovinom ne može donijeti ništa dobroga. HDZ želi uvjeriti svoje birače kako je, eto, SDSS stranka s kojom se može surađivati, a SDSS pak ovim potezom koji ga ništa ne košta učvršćuje svoju poziciju u  vlasti računajući na nove i nove sinekure.

I doista ova velika manifestacija ljubavi i prijateljstva počela se vrlo brzo razbijati o tvrdo stijenje stvarnosti, protkano sumnjama, nepovjerenjima i skrivenim namjerama. Prije svega, zašto se svečanosti obilježavanja jedne, i prema svim međunarodnim standardima, čiste oslobodilačke akcije, veže uz zločine počinjene nakon te akcije i koji s njom nemaju izravne veze. Već sada je u općoj uporabi pojam „žrtve Oluje“. Namjera, na koju su nasjele i hrvatske vlasti, relativizirati je i kriminalizirati „Oluju”. Potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević kaže kako je „Oluja legitimna, a kriminalna!” Iz političkog kruga Milorada Pupovca, koji je osobno izbjegao Knin poslavši svog alter ega koji je tamo došao s mučninom u želucu,  nismo još čuli, a niti ćemo čuti što je uopće dovelo do „Oluje” i što joj je prethodilo.

Iz Beograda ništa novo ni neočekivano. Za njih je, za službeni i za neslužbeni, za svjetovni i za vjerski sektor, nedvojbeno kako je oslobađanje okupiranog područja zapravo genocid i to planirani u kontinuitetu s Drugim svjetskim ratom. Otuda i oštre zamjerke na račun Borisa Miloševića i Milorada Pupovca. Taj 5. kolovoza tamo u Srbiji obilježava se kao dan žalosti, ne toliko zbog žrtava i egzodusa, nego više zbog neuspjelog političkog projekta koji se zove Velika Srbija i od kojega se nipošto ne odustaje.

Iako lakovjernima izgleda kako su politika Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca skladne, one su zapravo u ozbiljnom raskoraku. Plenkovićeva famozna mantra o uključivosti svodi se na uključivost SDSS-a u sve strukture vlasti, dok Pupovac ide puno dalje od toga. Plenković se možda ponadao kako će pridobivanjem Pupovca na svoju  stranu odvojiti ga od Beograda, a ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman to je na neki način potvrdio rekavši kako Srbima u Hrvatskoj ne trebaju tutori iz Beograda. Ta je izjava strašno pogodila samog Pupovca kojega je već počela nagrizati etiketa veleizdajnika, koji bi mogao u narodnoj epici doživjeti sudbinu Vuka Brankovića pa se oštro i gnjevno, već u svom stilu, okomio na Radmana, rekavši kako mu ne trebaju ni tutori iz Zagreba. Uz to je napravio korak nazad ustvrdivši kako pomirenje nije moguće bez Beograda.

Konstanta Pupovčeve politike nije uključivost srpske manjine u hrvatsko društvo, odnosno njezina socijalna i kulturna integracija. Suprotno od toga, ta politika ustraje na unutarnjoj homogenizaciji ili getoizaciji te separaciji u odnosu na društvo. Zašto inače posebne škole i vrtići za djecu, zašto inzistiranje na ćiriličnom pismu? Odgovor na ta i slična pitanja možda leži u održavanju pastve za vlastitu, osobnu političku egzistenciju i položaj čuvara stada, ali i u onom zlokobnom projektu održanja materijala za prekrajanje granica u određenim pogodnim okolnostima. U jednoj razmjeni vatre s Ivicom Dačićem, srbijanskim ministrom, Pupovac je krivnju za položaj i sudbinu Srba u Hrvatskoj prebacio na srbijanske vlasti u ono vrijeme devedesetih, u kojima je i Dačić participirao, koje nisu prihvatile plan stvaranja srpske autonomije u Hrvatskoj iliti čuveni Plan Z4. To nedvojbeno znači kako je Pupovac i danas na toj poziciji koju je  nakon dvije tisućite pokušao modificirati kroz formulu „zajednice srpskih općina“. Pupovac je autor pojma „ustavni patriotizam“, što je zapravo samo prisilna lojalnost i otklon od patriotizma kao emotivne kategorije, što u osnovi taj pojam jedino i može značiti. Njegove novine i on sam svoju poziciju grade na stalnoj priči o ugroženosti Srba koristeći pri tome svaki mogući incident kao dokaz i poticaj. Utemeljenje hrvatske pravoslavne crkve, što bi bilo adekvatno istoj takvoj organizaciji pravoslavlja u drugim zemljama, dočekuje se s velikom alergijom.

U sljedećim danima treba očekivati pojačane pritiske, primjerice, na uvođenje ćirilice u Vukovaru, na to da Srbe popisuju Srbi na sljedećem popisu stanovništva, na zabrani pozdrava ZDS, što se inače postavlja kao presudno političko pitanje itd. I nema sumnje kako će Plenković u interesu stabilnosti ići tim zahtjevima na ruku. Njegova tobožnja briga za položaj Hrvata u Srbiji samo je izgovor za ono što daje Srbima u Hrvatskoj i što je, kako govori Zoran Milanović, i više od normalnog i potrebnog. Srbi kao građani Republike Hrvatske moraju imati ista prava kao i većinski narod  s određenim kulturnim i vjerskim specifičnostima, bez ikakve diskriminacije kako negativne tako i pozitivne, ali stvarati od njih nekakav posebni politički entitet i prenaglašavati njihov značaj izvan svake je logike i smisla. U nas se ljudska prava svode na manjinska prava, a manjinska na prava jedne manjine. Tendencijski se ide prema definiciji Hrvatske kakva je bila i po Ustavu SRH, tj. kao države hrvatskog naroda i srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj. Gordan Jandroković u  svom je nastupnom obraćanju Sabora nakon izbora, a u kontekstu zalaganja za opće jednakosti,  istaknuo i „nacionalnu ravnopravnost“ smetnuvši s uma, ako mu je to ikada bilo jasno, da je Hrvatska po svom ustavu nacionalna država hrvatskog naroda i ostalih građana i etničkih manjina. Nema, naime, ovdje dviju ili triju nacija, već samo jedna nacija shvaćena kao u državi organizirani narod. Svi su državljani Hrvatske pripadnici hrvatske nacije, kao što su svi Amerikanci i crni i bijeli pripadnici američke nacije, a svi Francuzi i Franci i Arapi pripadnici francuske nacije. Vlast Plenkovića i Pupovca u najvećoj mjeri podsjeća na vladavinu Vladimira Bakarića i Milutina Baltića, ovaj put bez Tita i socijalizma, u kojoj je srpskim predstavnicima bila namijenjena uloga političkih žandara. Uostalom, taj je odnos dijelom naslijeđeni jugoslavenski refleks ili još stariji podložnički refleks, ali je vjerojatno i rezultat utjecaja i pritisaka „međunarodnih čimbenika“, što sam Pupovac ne skriva.

Odnos spram Srbije mora biti u znaku indiferentne nadmoći, a ne paničnog reagiranja na svaki mig Beograda. Da – Srbiji u EU i da – dobrosusjedskim odnosima, ali uz poštivanje jasnih uvjeta koji jesu postavljeni, ali  malo pomalo oni odlaze u drugi plan. Odnosi s Crnom Gorom, primjerice, skoro su odlični, a bilo je dovoljno da se CG ispriča za agresiju. Od Srbije će se takvo nešto dugo čekati.

Autor:Josip Jović/dnevno.hr