Civitas Diaboli

Pin It

Neka vas ne odbije učen naslov jer o ono o čemu ću ovdje pisati obično je i svakom bistrijem oku razaznatljivo, a pisat ću jezikom jednostavnim, nekićenim, tek tu i tamo posuđujući po koju figuru, misao ili prispodobu iz filozofsko-teološkog vokabulara. I pisat ću o državi vražjoj kao kontrapunktu Države Božje – kako nastaje, što ona jest i što trebamo činiti kako bismo joj se suprotstavili.

Civitas Diaboli u najširem smislu jest globalno društvo u nastajanju sa svim pripadajućim mu manifestacijama novog totalitarizma, naoko mekšeg i suptilnijeg od dvaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, no uistinu još zloslutnijeg i sveobuhvatnijeg. Pri tomu teološko podrijetlo samoga pojma jest neobvezujuće za sami tekst, no ne niječem da taj izbor simbolizira stanoviti kontekst.

Osnovna ideja teksta temelji se kršćanskom teološkom učenje da je đavao Božji majmun, zlobni oponašatelj, on parazitira na Božjem djelu, nesposoban je da sam stvara, nego djeluje kroz kvarenje već stvorenog. Taj mi se obrazac mišljenja svijeta učinio pogodnom za objasniti mehanizam na koji se u suvremenom svijetu nekadašnje krjeposti preobražavaju u svoju suprotnost, to jest u opačine najgore vrste. Glavna značajka suvremenog doba jest zatiranje kršćanske civilizacije i njezina restitucija sasvim novom, oprečnom civilizacijom, koja još uvijek, mimikrije radi, zadržava neka izvanjska obilježja kršćanske civilizacije, štoviše često se tvrdi da neka suvremena izopačenja jesu logična realizacija Kristova nauka. Nije stoga čudno da se naprednjaci često pozivaju na Krista dok napadaju kršćane i kršćanstvo.

Tako se kršćansko učenje o jednakopravnosti i dostojanstvu svih ljudi jer su, ma koliko različiti bili, svi oni djeca Božja – preobrazilo u afirmaciju i poticanje onoga najnižeg u ljudskoj naravi kao jedinog istinskog identiteta osobe, da bi se na koncu iz te perverzije crpilo pravo na povlašten položaj u društvu i moralnu nadmoć. Međutim, tako se zapravo brišu osobe i osobnosti, a ljudi svrstavaju u skupine, suprotstavljena plemena, dok kompleksni osobni identitet sve više biva zamijenjen plemenskim identitetom. Nacije se proglašavaju zlom, a podržava se regresija k plemenskim identitetima. Zapovijed ljubavi se preokreće u mazohizam i samomržnju. Pogledajte samo one groteskne bijelce u Americi koji u ozračju BLM revolucije pokušavaju biti veći crnci od crnaca samih, pogledajte konačno naše aktiviste koji diviniziraju migrante i u najcrnjim tonovima oslikavaju svoj narod i svoju državu koja ih – kakva god bila – dobro plaća za ustrajno podrivanje iste te države. Teško je u toj autodestrukciji ne vidjeti izobličenje kršćanskog poziva na ljubav prema bližnjemu.

   Francuski autor Louis D'Alencourt o suvremenom društvu kaže: ''Sadašnje društvo više nije mudro, ono je bezbrižno /ziheraško/, neumjereno, ujednačeno /egalitarno/, nije milosrdno, tiransko je i totalitarno. Zlo je zamijenilo dobro, a dobro je zlo, kako kaže Izaija. Ono ubije djecu u utrobi majke /abortus/, mijenja prirodne zakone /GMO, homoseksualni brakovi…/, uzdiže grijeh kao temeljno načelo /puteni život/ a gura duše u ništavilo golog materijalizma'' (https://croativ.net/louis-dalencourt-objave-s-kraja-vremena-virus-kaosa-10296/). Autor takvo stanje prepoznaje kao ''društvo antikrista'', no ostavimo li po strani izravne teološke aluzije, njegova dijagnoza stanja i dalje drži vodu. Uostalom, u svima nama postoji nešto kao dubinska svijest o prirodnom poretku stvari, i ona nam također govori otprilike isto, samo što njezin glas, iz ovih ili onih razloga, često potiskujemo.

   Uloga Hrvatske u ovom globalnom procesu nije pretjerano bitna, no zanimljivo je vidjeti kako se retorika političkih aktera s vremenom mijenjala i prilagođavala imperativu vremena: posvemašnjem moralnom relativizmu i praznoslovlju političke korektnosti. U toj se prilagodbi posebno ističu ljuti desničari hadezeovske provenijencije. Gledam tako kako se na ovdašnjim desničarskim portalima plitkoumni komentatori trude suhim zlatom okovati Pupovčevo domoljublje, obraniti od ''ekstremne desnice'' Plenkovićeva ministra za iskazivanje sućuti na srpskim grobištima i, naravno, uvjeriti cijelu Hrvatsku javnost da je ''Andrej'' najgenijalniji političar u ovom dijelu svemira. A i šire. Čak i kada prenose vijesti iz inozemstva, recimo o aktualnim prosvjedima protiv stožerokracije u Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama, oni prenose gotove formulacije i stavove Hine, Jutarnjeg lista i drugih srednjostrujaških medijau kojima se normalno proglašava ekstremnim, a prosvjed za slobodu okupljanja fašizmom.

Zamašna rekonkvista bratsko-jedinstvenih odnosa između Hrvata i Srba jedan je od glavnih pokazatelja toga stanja. Stanja u kojem je Thompsonovo klanje na naslovnici srpskih Novosti duhovita satira, a karikaturalni prikaz jednog od aktualnih ministara kao medvjeda na lancu gnjusni napad na hrvatske svetinje, to jest nepogrješivog premijera i njegovu vladu. Takvoj sprdnji s istinom i zdravim razumom suprotstavljati se moramo i kada se suprotstavljanje čini uzaludnim. Jedan od načina je spomenuta satira, drugi je uporno ponavljanje naoko banalnih istina koje zakulisni lutkari uporno nastoje izokrenuti. Treći je, ujedno i najvažniji, vlastitim životom svjedočiti istinu.

Damir Pešorda/HRsvijet