Andrej na otok, Zdravka u šumu, a Tomo u Grubore

Pin It

 

Očito, prepredenom je kalkulantu bilo lakše obići Goli, jer da je došao u Macelj, gdje je dosad otkopano više od tisuću kostura, mogao bi ga netko, možda Milorad Pupovac, Aleksandar Vučić ili briselski prijatelji, povezati s ustašama

Više je rezolucija i deklaracija u zadnjih petnaestak godina doneseno i u Europi i u Hrvatskoj koje govore o totalitarnim režimima iz prošlosti (fašizmu, nacizmu, komunizmu, staljinizmu) uz osudu zločina koje su ti režimi počinili i uz poziv na pijetet prema svim žrtvama. To su učinili Vijeće Europe, Europski parlament, pa i Hrvatski sabor. Zajedničko je svim tim dokumentima jednak, principijelan odnos spram svakog totalitarizma, spram zločina i spram žrtava. I dok je u svim europskim zemljama to načelo prihvaćeno bez zadrške, čini se, a to potvrđuje i ovogodišnje obilježavanje Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska s tom principijelnošću ima ozbiljnih problema. A dok svi ne prihvate ovakav pristup, uvijek ćemo se vraćati u prošlost i vječno prepirati.

Vlasti, doduše, naglašavaju taj jednaki otklon, ali praksa to ne potvrđuje. Premijer Andrej Plenković obreo se 23. kolovoza na Golom otoku, ali mu nije palo na pamet obići Jazovku, Kočevski rog, Hudu jamu ili Macelj. Onamo je poslao tek zastupnicu Zdravku Bušić u svojstvu izaslanice predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, a sve skupa je priprema za povijesni iskorak koji je hrabro učinio Tomo Medved odlazeći u Grubore. U čemu je razlika? Na Goli otok su slani (nepravedno) osuđeni ljudi s imenom i prezimenom, u pravilu pripadnici komunističkog pokreta koji su ostali vjerni Staljinu, ondje su podvrgavani strašnim torturama, od čega su poneki umirali, ali nitko nije izravno ustrijeljen. Macelj je jedno od mjesta stradanja bezimenih, zvjerski ubijenih ljudi bez bilo kakvog suđenja. Komemoraciju na otoku organizirala je sama Vlada koja je ondje postavila i spomen-ploču, maceljsku komemoraciju organizirala je Udruga Macelj 1945.

Očito, prepredenom je kalkulantu bilo lakše obići Goli, jer da je došao u Macelj, gdje je dosad otkopano više od tisuću kostura, mogao bi ga netko, možda Milorad Pupovac, Aleksandar Vučić ili briselski prijatelji, povezati s ustašama. To je taj kompleks od kojega se nitko od političkih prvaka u Hrvatskoj još nije izliječio. Plenković je dobio promptnu pohvalu od Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i od zagrebačkog ureda Zaklade Friedrich Ebert. Da je išao u Macelj, pohvale bi izostale. Povijesni je cinizam, usput rečeno, i u tome što su 1919. pod predsjedanjem tog socijaldemokrata i prvog predsjednika njemačke republike, čije ime nosi spomenuta zaklada, ubijeni i bačeni u jarak radikalni revolucionari Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg. Nešto kao žrtve Golog otoka. Cinizam bi bio potpun kad bi neka udruga s imenom Josipa Broza Tita također pohvalila Plenkovićev izlet na otok strave.

Dok Vlada planira podići velebno spomen-obilježje na otoku, briga o spomenicima kod Bleiburga, Maclja, Kočevskog roga ili kod Hude jame uglavnom je prepuštena privatnim inicijativama i Crkvi. O mrtvom znakovlju koje bi trebalo ili ne bi trebalo zabraniti vodi se žustra iako deplasirana rasprava. Stvaranjem moralne panike samo se provocira njihovo oživljavanje. No, kad je riječ o tome, primjetno je kako Vlada pokazuje veću toleranciju prema znakovlju komunističko-jugoslavenskog negoli endehazijskog režima.

Još ni jedan predsjednik ili premijer nije se usudio obići Bleiburg, mjesto početka smaknuća stotinjak tisuća ljudi, i ondje progovoriti o kulturi sjećanja, o istini, pomirbi i totalitarnim režimima. U poluslužbenim javnim medijima ekshumacija posmrtnih ostataka nevinih žrtava pažljivo se zaobilazi ili tek obazrivo bilježi. Nadavno jedno takvo otkriće na stotine posmrtnih ostataka u Gračanima ili u Jazovki popraćeno je formulacijama kako je riječ o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Formulacija je to bez subjekta  kojom se posve svjesno izbjegava imenovanje režima i ljudi koji su te pokolje počinili. Nedavno je na HTV-u poznata pjevačica Gabi Novak nakon duge šutnje progovorila o tome kako su partizani na Hvaru od nje razdvojili oca s kojim je ona išla i koji se nikada nije vratio. A onda je voditeljica Tončica Čeljuska uskočila s utješnom primjedbom kako je, eto, bilo takvo vrijeme.

Dok je HDZ, ne i njegovi partneri, ipak deklarativno na poziciji “jednakosti svih totalitarizama”, dotle vodećoj oporbenoj stranci takvo nešto ne pada na pamet. Za nju postoji samo jedan totalitarni režim. Tito je, razumje se, neupitna, najveća historijska ličnost što je hodala ovim prostorima. Taj Bleiburg, te stotine tusća ubijenih, ti smaknuti svećenici, te tisuće jama bili su nužan obračun s klasnim neprijateljem i suradnicima okupatora, uglavnom sa svima onima koji su to zaslužili. Nenad Stazić je u Hrvatskom saboru zažalio što posao nije još temeljitije odrađen, a nitko se od njegovih nije od te izjave ogradio. Goli je otok bio tek deformacija sustava, nesporazum, žaljenja vrijedan obračun s pripadnicima istog pokreta. Ni od kandidata za budućeg predsjednika ove stranke još se nije čula ni riječ otklona od tih svijetlih tradicija titoizma.

Sada se na političkoj pozornici pojavilo jedno još radikalnije krilo hrvatskog lijevog pokreta po imenom Možemo s Tomislavom Tomaševićem, Radom Borić, Vilimom Matulom i Sandrom Benčić, kao vodećim ideolozima. Ta zeleno-lijeva koalicija djeluje u uskoj suradnji s nizom nepotrebnih, parazitskih, ideološki rigidnih “nevladinih udruga”  koje opet izdašno financira Vlada. Ona ima i širu intelektualnu potporu. I ovoga su se ljeta (to već postaje tradcija) okupili intelektualci iz bivših jugoslavenskih republika na Korčula after Partyju pod stijegom borbe protiv nacionalizma, klerikalizma i populizma i obrane spomenika revolucije. Onamo dolaze Hrvoje Klasić, Vuk Perišić, Jurica Pavičić, Nadežda Čačinovič, Viktor Ivančić, Boris Buden, Vjekoslav Perica, Zlatko Dizdarević, Dragan Markovina, Rada Borić i cijela ta bulumenta u društvu dobro plasiranih salonskih ljevičara. Poziv na trodnevno okupljanje (tko li to plaća?) završavaju s “drugarskim pozdravom”. Radnička i manjinska prava tek su im izgovor za neojugoslavenstvo i negaciju hrvatskog jezika, kulture, povijesti i same države. Zabrinuti su za krizu ljevice u nas i oko nas i grozničavo traže rješenja što učiniti. SDP ih ne zadovoljava, Možemo im je daleko bliže i prihvatljivije. Oni se izravno pozivaju na 1968. godinu kao inspiraciju, a nije slučajno odabrana Korčula, gdje se nekoć, tamo šezdesetih i sedamdesetih odvijala Korčulanska ljetna škola na koju su dolazili glasoviti filozofi iz Jugoslavije i Europe, redom marksisti i pripadnici Frankfurtske škole, radikalniji u svom ljevičarenju i jugoslavenstvu čak i od tadašnje službene politike. Hrvatska je za njih fašistička država, kao što je to bila NDH, pa je prema tome obračun 1945. imao svoj duboki humani, revolucionarni smisao. Pomirenje s ovakvim tipovima, ma koliko ih se tetošilo i hranilo, u okviru hrvatske državne ideje jednostavno nije moguće.

Najprihvatljivijim, najodmjerenijim, najljudskijim i najiskrenijim istupom uz ovaj Europski dan čini mi se inače prešućeni govor Matije Posavca, međimurskog župana, na groblju u Čakovcu, gdje su pokopane neidentificirane žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća. A rekao je kako svaka žrtva, bez obzira na vrijeme, zastave i ideologije, zaslužuje poštovanje i grob. I tome se nema što dodati, osim ideje o podizanju nekog zajedničkog spomen-obilježja svim žrtvama jednog (ne)vremena. Na toj je ideji bio i predsjednik Tuđman pa je bio ismijavan, napadan i vrijeđan. Karikaturalno se govorilo o “miješanju kostiju”. Naravno, ta je ideja nepodnošljiva za sve koji su na toj podjeli svjetova, na podjeli ubijenih na vukodlake i anđele, gradili svoje političke pozicije, a grade ih i dalje.

Autor:Josip Jović/7dnevno