Ukradena država

Pin It

Državu, koju su stvorili branitelji i onodobno vodstvo Hrvatske (kakvo god bilo), hrvatskom su narodu danas ukrali oni koji su se liječili od raznih anemija na sigurnim mjestima u Hrvatskoj i još više u inozemstvu, oni koji su onda, a i sada, mrzili Hrvatsku i narod, ali su to pokazivali na razne načine

Posljednjih dana svjedočimo otkriću nove „afere Janaf“. Glavni protagonist afere je bivši direktor JanafJanafa Dragan Kovačević u čiji su „Klub“ zalazili brojni akteri javnoga života od kojih se neke može označiti i kao pripadnike onoga što se kolokvijalno naziva dubokom državom. Prije toga razotkrivena je „afera Rimac“, a u godina prije niz kriminalno-koruptivnih afera. Empirija pokazuje je da većina aktera ranije razotkrivenih afera i danas na slobodi, a da im protupravno stečena imovina nije oduzeta što stvara jednu atmosferu nekažnjivosti i šalje poruku da se lopovluk isplati. Tamo gdje je i došlo do pravomoćnih presuda kazna nije proporcionalna kriminalnim aktima što kriminalcima daje ohrabrenje. U aktualnoj aferi čini se da su prvi put „nagaženi“ i pojedini pripadnici duboke države što stvara očitu nervozu u tim krugovima.

Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturno vijeća komentiraju: Zdravko Mršić, Stipe Kutleša, Matko Marušić i Mile Prpa.

Zdravko Mršić: Plima korupcije i oseka politike

Korupcija ili iskvarenost (pokvarenost) u politici i u poslovanju je obavljanje javnih i privatnih poslova mimo pravila koja su javno prihvaćenja ili koja su određena zakonima. Politika je javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice. Životna zajednica ima državu kao jedino sredstvo za obavljanje svojeg posla. Država ili politička zajednica uspostavlja politički sustav, koji čine ustav, ostali zakoni, administrativni ustroj, porezni sustav, očekivanja građana i drugo. MršićPolitički sustav omogućuje državi da obavlja posao za narod. Političkim sustavom upravljaju nositelji vlasti, koje bi trebao birati narod i koji bi trebali biti odgovorni narodu.

U zapadnim i mnogim ostalim narodima u svijetu uspostavljena je vladavina kapitala. U dobrom dijelu svijeta uspostavljen je kapitalizam, po kojemu sva sredstva proizvodnje i sva zarada od poslovanja pripadaju pojedincima, a životna zajednica ili njezina država dobije neznatan dio stvorenog bogatstva, koji nije dovoljan da država obavlja nužan posao za narod. U kapitalizmu nitko nije odgovoran. Kapital ne želi biti odgovoran, a država je neuračunljiva. U kapitalističkom svijetu države su nemoćne, jer su siromašne i slabe. U malom broju naroda (kineskom, japanskom, ruskom, iranskom, židovskom, kubanskom, islandskom, vijetnamskom, južnokorejskom) uspostavljen je politizam. Po tom pristupu obavljanju posla naroda, politika ili obavljanje skupnog posla obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu država nije siromašna; ima potrebnu silu i snagu te dovoljna sredstva za obavljanje javnog posla; ima sposobnost odlučivanja; i sposobnost mobilizacije pučanstva za obavljanje potrebnog javnog posla. (Razlika u sposobnosti između kapitalističkih i politističkih država očitovala se u borbi protiv pošasti koronavirusa. Po broju ukupno oboljelih ljudi prednjače SAD te Brazil i Indija, dvije zemlje koje su se u posljednje vrijeme odlučile za superkapitalizam. Tri spomenute zemlje skupa imaju 25% svjetskog pučanstva, a 54% ukupno zaraženih ljudi. Nisu slučajno prva četiri cjepiva protiv koronavirusa napravljena i dobro isprobana u Rusiji i Kini.)

U našoj zemlji politika je nedvojbeno u rukama kapitala, a ne naroda ili životne zajednice. Uz to, hrvatska politika ili ddobavljanje javnog posla stenje pod mrežom organiziranog kriminala. Slaba država kakva je i hrvatska ne može se ni oduprijeti vlasti kapitala niti može zadržati plimu korupcije ili kriminala u privatnom poslovanju i u javnim poslovima. Stoga bi najprječa zadaća hrvatske politike trebala biti jačanje hrvatske države, kao jedinog sredstva za obavljanje narodnog posla. Potreba obavljanja te zadaće otvara pitanje političke vjerodostojnosti nositelja vlasti.

Ni mene ni većinu Hrvata ne brine najnoviji primjer korupcije, u koju je Hrvatska zagrezla od prve vladavine HDZ-a. Nas brine jadna politička i ljudska razina stranačkih političara, koji jedni na druge gledaju samo kao na pripadnike stranaka, a ne kao na ljude s kojima bi mogli nešto napraviti za Hrvatsku i za narod. Svjedočimo međusobnom i uzajamnom nadigravanju političara suprotstavljenih stranaka. Oni rabe verbalnu ili govornu inteligenciju, kako bi pokazali da su domišljatiji, ne bi li se time zadržali na vlasti ili zauzeli vlast. Oni ne rabe strategijsko razmišljanje, putem kojega bi se mogli povezati i zajedno upregnuti da za narod naprave što treba, a neobavljenog narodnog posla je napretek. „Maslina je neobrana!“

Sve narode svijeta čeka upriličenje suživota s virusima, koji će tražiti veliko ulaganje u sustav zdravstvene zaštite (osiguranja) pučanstva i trajno velika sredstva za održavanje tog sustava. Sve narode očekuje posao promjene sastava gospodarstva, jer u novom gospodarstvu neće biti mjesta za ispunjavanje prohtjeva ljudi, kakvi su tetoviranje tijela ili zamjena dnevnog života ljudi noćnim životom. (U Britaniji je bez posla ostalo više od 10.000 disk-džokeja ili upravljača glazbom u noćnim „klubovima“.) Sve narode čeka posao suzbijanja zagrijavanja Zemlje i obnove biljnog, životinjskog i ljudskog života na njoj. Sve narode čeka posao nakupljanja nove tehnologije za stvaranje nove industrije i novih komunikacijskih sustava, koji će jamčiti liječenje naše vrste, oporavak klime i obnovu života na Zemlji. Svi će narodi morati uspostaviti primjerenu prometnu i životnu infrastrukturu unutar sebe i surađivati na uspostavi svjetske geopprometne i životne infrastrukture za cijelu globaliziranu vrstu Homo sapiens. Svi će se narodi morati naoružati znanjem i vještinama za uporabu nove spasonosne tehnologije, razvitak koje sad ne prati dužno povećavanje znanja i razumijevanja poslovanja i života. Te poslove za narode mogu obaviti samo njihove države.

Pojava pošasti koronavirusa spočetka je zasjenila pitanje sređivanje klime i obnove života na Zemlji. Međutim, nastavljanje pandemije i pojava njezina naknadnog vala otkrila je neprimjerenost dosadašnjeg sastava gospodarstva u gotovo svim zemljama. U sadašnjem zastoju gospodarstva već su propala nebrojena mala i srednja poduzeća, koje zbog njihove izlišnosti država ne smije održavati na „državnim financijskim aparatima“. Država treba uzajmljeni novac usmjeriti u novu tehnologiju i u novu industriju, koja će donijeti nova, kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta, kakva će tražiti novo gospodarstvo. Ujedinjeni narodi su prošli tjedan objavili, da se više od šezdeset njihovih članica obvezalo, da do 2050. godine smanje na ništicu otpuštanje ugljičnog dioksida. U tom zelenom savezu nije riječ samo o dobronamjernosti i velikodušnosti naroda ili njihovih političara. Riječ je prvobitno o jagmi tih zemalja za novom tehnologijom i novom industrijskom proizvodnjom koju će svijet tražiti. Riječ je o novoj Zelenoj industrijskoj revoluciji koja će donijeti veliku zaposlenost s dobro plaćenim radništvom.

U Hrvatskoj je zelena politika, a ne industrijska revolucija.

Stipe Kutleša: Ukradena država

Da je „afera Janaf“ jedina ili jedna od vrlo rijetkih pojava u hrvatskom društvu ona bi vjerojatno zadobila veću pozornost u javnosti i ozbiljnost reakcija na nju. S obzirom da su u „demokratskoj“ i „stabilnoj“ Hrvatskoj koruptivne i kriminalne afere uobičajena stvar kao „dobar dan“ onda to više nikoga ne uzbuđuje. Bilo bi zapravo čudno da afera nema. Učestalim aferama je otupljena oštrica svake poželjne reakcije. A cilj proizvođača afera je upravo to: naviknuti ljude na korupciju, kriminal, kontrolu, zaglupljivanje, omalovažavanje, prezir, neslobodu, bijedan život, osjećaj nesigurnosti i Kutlešanemoći, apatije, razočaranja i tako redom. Zato se „aferu Janaf“ nikako ne može i ne smije gledati kao neki izolirani slučaj.

Tko su proizvođači afera? Ljudi iz kriminalnog i koruptivnog miljea vlasti, a to su gotovo svi poslušnici velikog vođe („Führera“) ili drugih (kolo)vođa. Nepoćudni i neposlušni ili ne mogu doći blizu vođi ili su eliminirani čim pokažu trunku savjesnosti da odlučuju samostalno u skladu s ovlastima koje im pripadaju. Toga nema u Hrvatskoj. To je duhovni totalitarizam tzv. političkih elita, a zapravo moralno najbjednijeg sloja društva (moralni talog – u Bosni se to kaže teljva, tj. talog koji ostane kada se ispije turska kava).

Danas afera Janaf u Slovenskoj ulici, jučer „afera Rimac“ (već zaboravljen slučaj), prekjučer razni kuščevići, vrdoljaci, sanaderi, mesići, tko bi ih sve nabrojao. A bit će ih i sutra i prekosutra i nakon toga. I što će se dogoditi? Ništa, kao ni do sada. Već smo se „navikli“ na „novo normalno“ (koja budalaština od sintagme - SIC!). Sve to pokazuje da razne afere u Hrvatskoj, prije svega one proizvedene od onih koji obnašaju vlast ili ih sami podupiru ili u najblažoj formi ne žele ih spriječiti, nisu ništa akcidentalno, slučajno i prigodno, nego su esencija, bit, srž ovoga društva, prije svega političkih fukara koji, nažalost, daju ton gotovo svemu što se u Hrvatskoj događa. A oni se zapravo prikazuju javnosti kao da ništa o tome ne znaju. Prije svega se to odnosi na premijera i predsjednika, a onda i na njihove trabante. Kako je moguće da o takvim pljačkama države i naroda glavni ljudi ništa ne znaju (megapljačke su još uvijek sakrivene od javnosti). Ako ipak ne znaju, neka onda, kada „slučajno“ saznaju, učine sve da to spriječe. Oni to ne rade. I nemaju namjeru. Neka se onda maknu s mjesta koja nisu za njih. A ako znaju (što je više nego vjerojatno istina, jer oni prijateljuju, druže se sa svojim drugovima korumpiranim kriminalnim pljačkašima), onda su i oni umočeni u afere.

Kako to da se „odabrani“ druže po privatnim (ili stranačkim) tzv. klubovima, koji po sebi ne moraju značiti ništa loše, ako se sve odvija u skladu s prihvatljivim druženjima i razgovorima o boljoj budućnosti države i naroda. Znači li to da su se „odabrani“ sakrili od naroda i u ezoteričnim špiljama daleko od pristupa običnih smrtnika lumpuju na račun poreznih obveznika dovodeći pri tome za zabavu dame iz omiljene države. Ali ne samo to. Dobro je se družiti uz pun frižider, ali čemu brojač novaca? Sanaderove metode primanja i davanja mita u restoranima uz skrivene kamere očito su zastarjela stvar. Kao i u svemu drugome moderni pljačkaši su usavršili svoje metode i neće upasti u naivne pogreške svojih predhodnika. Oni zanat rade profesionalno i s najvišim stupnjem sofisticiranosti. Sve to pokazuje da je ova bijedna politička „elita“ državu svela na klasični bordel. I to ne slučajno nego namjerno i s dobro razrađenim i sustavnim programom.

Pa u tome i jest vic. Državu, koju su stvorili branitelji i onodobno vodstvo Hrvatske (kakvo god bilo), hrvatskom su narodu danas ukrali oni koji su se liječili od raznih anemija na sigurnim mjestima u Hrvatskoj i još više u inozemstvu, oni koji su onda, a i sada, mrzili Hrvatsku i narod, ali su to pokazivali na razne načine. Jedan od najprimitivnijih načina jest onaj iz arsenala Kate Partizanke ili Kate Ambrozije (ambroziju kao biljku koja mnogima stvara alergijske probleme u Slavoniji inače nazivaju partizanka) koja bi, po uzoru na svoje duhovne srodnike, opljačkala ili otela onima koji su poštenim radom sami ponešto stekli, a dala onima (uključujući i sebe) koji nikada ništa u životi nisu napravili i nesposobni su za rad. Još su opasniji drugi sofisticirani oblici mržnje nekadašnjih i sadašnjih saborskih zastupnika petokrakaša (ali i drugih) koji izgledaju kao ovce u vučjim kožama, „šarmantni“ pozeri i moderni poganci, sluge bez svojega ja, ulizice, podrepaši i sl. Koji je veći oblik mržnje prema jednom narodu i državi nego ga omalovažavati, pUdbarezirati, obezpraviti, otjerati, a onda opljačkati i sl.? To je najperfidniji oblik mržnje. A to upravo rade oni koji vladaju Hrvatskom. Zato nije nimalo čudna njihova eventualna umiješanost u sve te afere.

Ne treba smetnuti s uma da su komunističke garniture programirale hodogram buduće države nakon što se vidjelo da stara bivša država sramotnog imena ne može više opstati. Najvećem broju pripadnika HDZ-a i SDP-a (uz tzv. hrvatske narodnjake – kojeg li paradoksa?) nije bio ni na kraj pameti prosperitet Hrvatske kao države i naroda nego su se pobrinuli kako podijeliti plijen. I podijelili su ga daleko od očiju i znanja običnog puka. I to traje do dana današnjega. Zato i nije nimalo čudno ni iznenađujuće da su do danas glavni akteri javnoga života u Hrvatskoj u svim sferama društva (politika, gospodarstvo, kultura, obrazovanje itd.) ljudi s komunističkim, ali ne hrvatskim nego (pro)jugoslOvenskim i velikosrbskim i protuhrvatskim pedigreom. Zato i tolika bitka za petokraku, zločinca JeBeT…i dr.; oni hoće uspostaviti svoje pravo na državu i zasluge kojih nema. Mnogi od njih nisu bili ni toliko sposobni i pošteni da se bore za tu državu nego su pobjegli, a onda se, kad je sve bilo gotovo, vratili kao strvinari i zgrabili plijen. Zato je kriminal i korupcija, ali dopuštena samo odabranima, dio koštane srži sustava. Koliko ih je snosilo sankcije za to? Koliko je slučajeva zataškano? Koliko će ih ostati neotkriveno? Koliko je opljačkane imovine i novca vraćeno državi i onima kojima je ukradeno i opljačkano? Uglavnom ništa od svega toga. To je najjasnija poruka „kasti“ da nastavi dalje po svojemu običaju. To je njihova poruka puku o „novoj pravičnosti“. Ova „afera Janaf“ samo je dimna zavjesa da bi se odvratila pozornost od onoga što se sada radi, a doznat će se kada bude kasno. Ako bi se usporedio pravni poredak npr. u NDH, i kažnjavanje prijestupnika u ustaškim redovima za povrede zakona, s današnjom hrvatskom državom i vlastima onda se može zaključiti da je ova današnja daleko pravno neurednija država. Kako stvari stoje u usporedbi s još pravno uređenijim državama?

Koliko bi Hrvatska bila uređenija i bogatija zemlja kad bi se to pokradeno, oteto, opljačkano bogatstvo vratilo i iskoristilo na dobrobit države i kad bi se počinitelji najdrastičnije kaznili? Dok je tako kako je sada Hrvatska nema budućnosti osim kao zemlja odbjeglih i novodoseljenih migranata te ostalih razočaranih i bijednih građana u svakom smislu. To će biti zemlja bez identiteta, naroda, tradicije, kulture, vjere, zemlja bez budućnosti. Da ne bude zabune: takvu su vlast izabrali hrvatski birači. Kakvu su htjeli takvu su dobili. Neka pouku svatko donese za samoga sebe.

Matko Marušić: Zašto Hrvatska ne može iskorijeniti korupciju

Za detaljan i argumentiran odgovor na pitanje zašto je korupcija toliko raširena u Hrvatskoj i zašto se ne može iskorijeniti trebalo bi mnogo prostora – za povijest, podatke, brojeve i objašnjenja. Zato ću ovdje samo naznačiti Marušićglavne teme: treba razumjeti podrijetlo i razloge naše korupcije, treba je sagledati objektivno i treba dobro razmisliti kako se s njom suočiti.

Korupcija u Hrvatskoj ima povijesne korijene

Korumpiranost hrvatskog društva ne proistječe iz nepoštenja ljudi, nego iz politike i kulture življenja koje smo prošli kroz povijest. Korupcija je povijesni način življenja u Hrvatskoj. Ona je dio kulture. Tu kulturu mi nismo odabrali nego smo na nju natjerani.

1) Mržnja prema tuđinskim državama

Hrvati su stoljećima živjeli pod tuđinskim režimima i mrzili su države u kojima su živjeli. Prevara države bila je na neki način domoljubni čin. Otud današnje prevare s porezima i hladnokrvno otimanje i trošenje državnog novca.

2) Isključenost iz političkog života

U tim su režimima Hrvati bili potpuno isključeni iz političkog i javnog života i nisu ni znali (ni htjeli) da za državu trebaju brinuti i oni, tj. svi građani, a ne samo neki daleki i tuđi vlastodršci. Hrvatsku se voljelo kao neki nestvaran san, kao smisao života, cilj za koji vrijedi poginuti iako se ne će ostvariti. Tako je nastalo nepovjerenje prema vlasti i svakodnevna i konkretna nebriga za državu što se očituje nepoštivanjem zakona, sve do onih najmanjih, poput poštovanja pravila u prometu.

3) Nesmiljena tuđa administracija

Državna administracija bila je uvijek tuđa, neljubazna i neprijateljska, a neškolovani puk je nije uspijevao shvatiti ni kao sustav niti kao servis pa je od nje bježao i na svaki je način izbjegavao. Nastala je kultura vjerovanja da se ništa ne može postići legalno nego samo uz najveće napore i zaobilaznim putovima. Ljudi su se okrenuli privatnom KOrupcijasnalaženju s pomoću veza i poznanstava, podmićivanja i zanemarivanja i najbanalnijih građanskih obveza poput legalizacije naslijeđene ili kupljene zemlje – iako im je ona bila vrlo važna.

4) Krijumčarenje kao gospodarska grana

Smještena na granicama velikih carstva koja su se razlikovala u razini civiliziranosti i koja su stalno ratovala, Hrvatska je svojemu stanovništvu uz granice otvarala mogućnosti trgovine, ali i krijumčarenja – što je odgovaralo nepoštivanju država s obje strane granice. S jedne strane Venecija a s druge Turska – zašto bi siromašni Hrvat zgažen između njih poštovao njihove zakone, granice i carine? Šverc je postao jedna moralno prihvaćena gospodarska grana.

5) Zaostalost i siromaštvo

Isključenost iz državnog sustava podržavala je zaostalost, a zaostalost je najsigurniji put u siromaštvo. Siromaštvo onemogućava izobrazbu i napredak, rađa zavist i gura u moralni i društveni nemoral. Prokletstvo siromaštva rađa nezadovoljstvo svime i svima, očaj koji otvara vrata bezakonju i svakom drugom društvenom zlu. Kako smo živjeli dobro smo i živi, dobro smo i moralni, domoljubni, marljivi i pošteni.

6) Glad, progoni, emigriranje

Ubijali su nas svi i svuda. Djeca su umirala od neishranjenosti, starci od gladi, žene od porođaja, muškarci od jada i muke. Emigriranje je postalo jedno od rješenja. Najprije se išlo u tuđe vojske, pa u tuđe rudnika, pa u tvornice, pa u hotele. Rađalo se mnogo djece, ali većina je našla ranu smrt ili emigraciju s neznanom sudbinom. Cijena života bila je mala, a cijena smrti nikakva. Bolji život i izobrazba običnom su puku bili nepoznati. Mislilo se samo o preživljnju do nove žetve ili uz novi dug, ili do nestanka u svijetu koji je bio nepoznat ali ga se nije moglo zamisliti gorim od onoga u kojemu se živjelo.

Tko je korumpiran?

Svi smo korumpirani, jer je to dio naše kulturne povijesti. I oni najglasniji kritičari korupcije nisu manje korumpirani od onih koje optužuju za korupciju. Svatko svakoga optužuje za korupciju i svi su u pravu, osim što ne optužuju i sami sebe. Mi smo ti koji policajcu nudimo novac da nam ne napiše kaznu za prebrzu vožnju, mi tražimo tko će za nas intervenirati na sudu, mi tražimo veze da nam djeca polože ispite u školi, mi uzimamo lažna bolovanja i nezaslužene putne troškove i dnevnice, mi ne plaćamo poreze, mi švercamo, sitno ili krupno, nosimo darove unaprijed i unatrag – svi smo u tome. I razumljivo je da toliko govorimo o korupciji, da nas smeta i da želimo da nestane. Ali to se ne će Upitnijdogoditi s figom u džepu: svaki onaj koji sebi daje za pravo govoriti o zlu korupcije prije svega sam mora biti čist od nje.

Stari Kinezi bili su u tome pošteniji, kako poručuje sljedeća prispodoba.

Dogovorilo se 13 kineskih mudraca da svaki donese vrč vina, da sve uliju u jedan veliki vrč i pijuckaju i mudruju. No jedan se mudrac sjetio da su vrčevi od gline i da drugi ne će vidjeti ako on donese i u zajednički vrč ulije vodu. A to je pomislio i drugi, i treći, i svih 13. Pa su ulili svoje vode u zajednički vrč i šutke pili vodu iz njega.

Može li se suzbiti korupcija?

Nikome se ne će svidjeti moj odgovor, a mnogi mi ne će ni povjerovati, ali moram reći da se korupcija ne može suzbiti. Razlozi tome su barem dva začarana kruga korupcije koja nitko ne može prekinuti. Štite ih zakoni, čak i ustav!

1) Prvi začarani krug: korupcija u pravosuđu

Prvi i najvažniji začarani krug čini korupcija u pravosuđu. Ne mogu reći da je ona veća nego u svim drugim strukama, ali sigurno je najštetnija. Jer upravo bi preko pravosuđa trebalo sustavno suzbijati i suzbiti korupciju. Ali ako su korumpirani upravo oni koji korupciju trebaju službeno, stručno i legalno suzbijati onda se ona ne može suzbiti; dapače razbuktava se i u narodu budi ogorčenje i malodušnost, jer ljudi shvate da pravdu ne mogu dobiti po pravu nego nekako drukčije.

No pravosuđe je potpuno nezavisan sustav, kao i treba biti, jer tako na pravedno suđenje nitko ne može utjecati. Dakle, tu se ne može za nečinjenje optužiti politiku (npr. vladu), jer ona na pravosuđe ne smije i ne može utjecati. A ako je pravosuđe korumpirano, onda je njegova korumpiranost zaštićena i ostavlja nas bez nade.

Zašto je pravosuđe korumpirano? Na to smo već odgovorili – svi smo mi djeca korupcije. Čovjek bi pomislio da korupciju u pravosuđu onda treba „udariti“ nekako posredno, „s boka“, naprimjer (što mene jako privlači) reformom Pravosušepravnih fakulteta, tako da se studente otpočetka uči ne samo pravu, nego i pravednosti, disciplini i moralu. No tu je situacija još gora! Upravo pravni fakulteti prednjače u kršenju zakona i pravila! Upravo oni upisuju studente „ispod crte“, dakle one koji se nisu uspjeli upisati na osnovi rezultata na državnoj maturi. I to još otvoreno naplaćuju. Imaju (dobre) državne plaće, ali novac od upisa „ispod crte“ ne vraćaju državi, nego ga uzimaju sebi. Dok nisam otišao u mirovinu znao sam upisne kvote; u vrijeme premijerskoga mandata gđe Jadranke Kosor Pravni fakultet u Zagrebu upisivao je i više od dvije tisuće studenata, iako mu je „državna kvota“ bila oko 400. A kad je gđa Kosor pokušala uvesti prednost upisa djece branitelja digla se golema galama da time onemogućava primjeren rad fakulteta, „da studenti na predavanjima sjede na radijatorima“. Gledali smo to i na televiziji i – stvarno su neki sjedili na radijatorima. No zatajeno je da je državna kvota 400 studenata, napadala se (nisam siguran u brojeve koje navodim po sjećanju) kvota gđe Kosor od 400 braniteljske djece, i nije se nikad zbrojilo da je ukupno, u svim kategorijama, upisano dvije tisuće studenata!

2) Drugi začarani krug: korupcija u školstvu

To nas dovodi do drugoga začaranog kruga – korupcije na sveučilištima, koju nazivam „akademska korupcija“. Naime, Ministarstvo znanosti i visokog školstva propisuje veličine studentskih skupina za predavanja, seminare i vježbe i ta bi pravila trebali poštovati svi fakulteti, jer su napravljena na osnovi međunarodnih standarda, potreba za odgovarajućim kadrom („tržište rada“) i brojem nastavnika (predavaonica i opreme) na fakultetu. I tu postaje jasno što je sve prekršeno (upropašteno) kad se umjesto 400 studenata upiše njih 2.000. Kakva je nastava s 2.000 studenata ako su kapaciteti procijenjeni dostatnim za njih 400?

Ali nije upropaštena samo nastava, nego i mogućnost znanstvenoistraživačkog rada nastavnika, koji im je obveza i Studentipo kojemu se cijeni njihova vrijednost i određuju akademska napredovanja (dakle i visina plaća). No ni to nije kraj – tko malo bolje gleda vidi da uza sve to ti nastavnici rade i honorarno, na drugim fakultetima. Budući da nastavnici u takvom sustavu nikako ne mogu raditi vrijednu znanost, oni sami sebi snizuju kriterije za napredovanje. Na kraju su svi nastavnici sveučilišni profesori a svi studenti prije ili poslije diplomiraju, s tim da profesori uopće ne sudjeluju u međunarodnoj znanosti, a studenti znaju malo ili ništa. Nastaje „ravnoteža niske kvalitete“. Trik je u tome da su i sveučilišta nezavisna od politike i sama sebi određuju kriterije! Ministar znanosti Hrvoje Kraljević pokušao je to zlo ograničiti, ali ga je skupina profesora prava, u kojoj je bio i g. Ivo Josipović, tužila Ustavnom sudu koji je presudio da u ime autonomije sveučilišta fakulteti imaju pravo upisivati koliko god studenata žele i to im naplaćivati.

I sada se vratimo na početno pitanje: kako popraviti stanje u pravosuđu? Autonomna je njihova izobrazba i rad i – nema načina da se stvari poprave osim da ih poprave oni sami.

Godine 2008. stručnjaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pregledali su hrvatska sveučilišta, sve su vidjeli i dali oko 70 preporuka za poboljšanja. Koliko ja znam, nije primijenjena ni jedna.

Kako ipak suzbiti korupciju?

Informatizacija i slična pomoćna sredstva ne mogu pomoći u suzbijanju korupcije. Ako ne postoje jasna pravila, hijerarhija, odgovornost, mogućnosti primjerenog sankcioniranja i – nadasve – međunarodni kriteriji vrsnoće – od takvih kozmetičkih mjera ne treba nadati se ničemu bitnom. Jedina nada je da nas Europska Unija (EU) natjera na bolji i pošteniji rad. Jaki argumenti protiv te nade su licemjerje i korumpiranost same EU te budalaštine koje se u EU guraju pod krinkom ljudskih prava, a koje su dosegle zabrinjavajuće razmjere. No neki utjecaj EU ipak se vidi, i ne samo u novcu: djelomično je provedeno oko 50% preporučenih reformi. Moguće je da će u stabilnoj EU, za 20 godina u Hrvatskoj biti manje korupcije.

Mile Prpa: Pravni i moralni faktori koji su prouzročili krizu u Hrvatskoj

Pravni i moralni faktori su prouzročili duboku moralnu i gospodarsku krizu u Hrvatskoj. Ples mafije i korupcije otelo se državi pa je opasno razara iznutra i izvana. Hrvatska je dovedena na opasan put koji je vodi u čistu propast. To političari još ne vide.

Ustavni sud RH koji je, po svom ustroju izuzetno mnogo naškodio pravosuđu. O čemu se radi, pored onog zbog čega Prpaje osnovan, u njegovu nadležnost stavljene su u rješavanje tzv. ustavne tužbe protiv “pravomoćnih” presuda u građanskim i kaznenim postupcima. Time je pravosuđe dobilo četvrtostupanjsko rješavanje, što nitko u svijetu nema. A cilj toga je bilo apsolutna politička kontrola svake sudske odluke, u političkom smislu što je dovelo cijelo pravosuđe u ponižavajući položaj.

A dobro je poznato da Ustavne suce ne biraju kao pravne ksperte, po čestitoj i stručnoj strani, već po stranačkom dogovoru, najčešće loše, a poslušne pravnike, a njima je najvažnije da provode stranačku političku volju. Postalo je apsurdno da se Vrhovni sud naziva “vrhovnim”, a politika mu kroz Ustavni sud ukida maltene svaku drugu “pravomoćnu” presudu

U Ustavnom zakonu ili slično, postoji pravo na referendum, ali je to pravo u stvarnosti faktično ukinuto, da narod šuti, jer se narodu zabranjuje miješati u politiku i mijenjati postojeći status. To se najčešće radi preko Ustavnog suda i njegove političke funkcije da onemogući referendum građanima. Zbog takve vlasti napustilo je Hrvatsku silno stanovništvo – i nikome ništa.

Među inim, nisu htjeli izmijeniti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u smislu da se etažiranje više ne provodi u vlasničkopravnom smislu gdje sudjeluju stotine tisuća subjekata, već da se uvede etažiranje samo u tehničkom smislu, što bi trenutačno razriješilo mnoge probleme u zemljišnim knjigama, da ne kažem sve. Čistoća zemljišnih knjiga politici nije odgovarala, više ne bi omogućavala podlogu za kriminal i korupciju s nekretnina.

U kaznenim postupcima uvedena je prekratka zastara roka od nekoliko godina za pojedina kaznena djela, tako i krupne kriminalne ribe ubrzo oslobađaju bilo kakve odgovornosti jer je nastupila zastara. Za vrijeme Jugoslavije i za najmanju krađu rok zastare je bio 25 godina.

DORH, njime vlada najjači mafijaški kum iz potaje, po sustavu Kadija te tuži, kadija ti sudi. Takav DORH nema ni trunka samostalnosti. Radi ono što gazda kaže.

Ono što ide pred sud, u nedogled se rasteže sa stotinu svjedoka, ili vještaka čijii nalazi imaju i po desetke tisuća stranica. Ne primjenjuje se princip ekonomičnosti u postupku.

Uvođenje “guljenje krumpira” u izvršenju kazne, je očito samo privilegija moćnih i bogatih.

Kupnja slobode tj. obrane sa slobode, plaća se u milijunskim iznosima – mogu ga platiti samo mafijaši koji su sve stekli opljačkanim i ukradenim novcem i kupuju tu slobodu. Ni za vrijeme najljućeg komunizma nije bilo takve nepravde.

Ne dopuštaju izvršenje kazne i po nekoliko godina, pravomoćne presude leže u ladicama i tada to pravdaju zastarom. Često ti osuđeni ili kad se još vodi postupak, na ekranima postaju tv zvijezde. Ne znam gdje je izgubljena pamet. To je ruganje u lice narodu s porukom da se kriminal isplati.

Može se nabrojiti bezbroj primjera, izrugivanja pravosuđa od strane političara. Na taj način od tzv. pravosuđa prave cirkus i ruši se pravna država

Stranački i politički moral

Taj moral je toliko zasmrdio po cijeloj Hrvatskoj, da ni tone zapaljenog tamjana ne bi mogle taj smrad neutralizirati. Posebno se iskazuje u javnoj nabavi, gdje se po prilici svaka javna nabava plaća i do četiri puta skuplje, ako ide iz lokalnog, županijskog ili Državnog proračuna, nego kod privatnih firmi.

Prije par godina Washington post news, kao jedan od najuglednijih listova u svijetu, donio je podatak za Italiju, to jest da Italija kao država ima svoju mafiju, a da mafija u Hrvatskoj ima svoju državu.

Hrvatski narod nema snage ili političkog duha pa je lakše iseliti se iz domovine nego živjeti u tako pokvarenoj politici, gdje je nepravda na svakom koraku. Ti najnoviji iseljenici, trebaju znati da oko 50% njihovih sredstava koja šalju u Domovinu završava u Državnom proračunu. Nadležni samo govore “neka institucije rade svoje”, a njihovi kumovi ili alajbegovi odlučuju kako trebaju raditi. Ukradeni novac kroz javnu kupnju prije se nosio u koverti, danas u torbama.

Političke stranke su naprosto ogrezle u nemoral, što im postaje smisao postojanja. Drže pod kontrolom sva javna poduzeća gdje se vrti ogromni novac, podoban za pljačku. Jednako tako sa svojim kadrovima drže Državni, županijski i lokalne proračune. nema nikakve kontrole, na svim razinama vodi se klijentelistička politika – po princu ja tebi ti meni, sve na račun nemoćnog naroda. Na ovim prostorima nikada u povijesti nije bilo veće socijalne razlike i tolike silne nepravde, jedni plivaju u bogatstvu, a jadna raja gladna je i kruha. Mafija i korupcija otele se kontroli, jer se isplati krasti

Sve se to dade riješiti, tako da se umjesto stranačkog, uvede delegatski sustav, tj. biranje parlamentaraca u Sabor RH izravno od strane svake županije, po utvrđenoj kvoti. To bi bilo najdemokratskije i bilo bi lagano za kontrolu.

Tim sustavom delegiranja funkcionira i Europski Parlament, mnoštvo toga bi se riješilo, svaka županija imala bi svoje parlamentarce u Saboru i to na svim izborima. Uvođenjem delegatskog sustava razriješilo bi se mnoštvo stvari i brojnih problema.

Kad bih kojim slučajem došao na vlast, odmah bih ukinuo bolesno stranačko biranje parlamentaraca, pogodovno za svaki lopovluk i nevaljaštinu, i uveo bih delegatski sustav.

Garantiram političkim strankama, da ih u tom slučaju, ne bih dirao, ostavio bi ih na miru i neka pjevaju borbene... neka se sjećaju svojih Kulin banova i njihovijeh dobrijeh dana, kad su mogli uzimati iz zdjele koliko hoće i bez ikakve odgovornosti..

Hrvatska ima alternativu, ili masovno iseljenje gotovo cijelog stanovništva, ili da se svi dignemo na noge protiv takve politike i njenih protagonista.

U životu naroda ništa nije slučajno, svako njegovo stanje je rezultat povlačenja tajnih ili javnih niti koji utječu na njegovu sudbinu.

Bilo da se te niti povlače iznutra ili izvana od strane moćnih političkih tenzija. Hrvatska se nalazi na političkoj vjetrometini u kojoj se uvijek stvara – neki opasan politički vrtlog.

(Codex moralis croaticun)

Ako bude trebalo, uzet ćemo svoje bubnje i udaraljke neka bubnje, cimbale neka zveče, zapjevajmo pjesme bojovne, nek se ori glas naroda protiv tirana na vlasti koji ne žele čuti njegov glas. Krenimo prema njima nek se preplaše od buke i orljave kao vrapci i neka bježe tamo odakle su i došli. (Codex moralis croaticum)

(hkv)