Nova godina, isti problemi?

Pin It

Potres Petrinja, Sisak, Glina - Novosti - LiveCamCroatia, Istraži Hrvatsku

A još kada vidi da ti zgoljni ustaše pomažu stradalnicima bez obzira kako se zovu i iz koje su avlije, srce mu se cepa, prosto ne veruje da je moguće. Ti Hrvati nisu normalni, u rat idu s nekoliko lovačkih pušaka, u potres s lopatama. Bit će (biće) da su to sada posljedice epidemije koja djeluju i na mozak, na srce i na krvožedni, hoću da kažem krvožilni sistem, razmišlja on. Ma jest, kako bi inače bili uvijek za svoju domovinu spremni?

Nikada tako ružan siječanj, potresan ulazak u novu godinu, posve neregularno drhtanje tla - obično poslije razornog potresa slijede sve slabiji i slabiji, a ovaj banovinski podmukla je podzemna zvijer koja udari i potom se na tren smiri, a kada se ljudi ponadaju da više ne će podivljati, eto ga opet u punoj snazi, da dovrši što je započeo. Istanjili se živci u središtu kataklizme, ali i u nedalekim područjima do kojih dolaze valovi, u Karlovcu, u Zagrebu koji se nimalo nije oporavio od lanjskog ožujka niti postoje znakovi oporavka, sve je prepušteno neizvjesnoj budućnosti i vizijama obnove, još papirnatim i nejasnim. Na Banovini traje veličanstvena epopeja spašavanja očajnih obitelji od zime i gladi, hrvatska mladost i zreli volonteri ne posustaju, ali ni to ne može dugo trajati, dragovoljce treba postupno smijeniti sustav državnih i lokalnih institucija i služba koje ostaju na terenu i za to su plaćene. Prije toga nakloniti se dragovoljcima do zemlje, a tzv. velike (i manje) stranke upitati gdje je bila njihova mladež. Problem je u tomu što rečene službe imaju problema, posebno Civilna zaštita, a otvaraju se druge rupe uzrokovane ne samo potresom i ne samo lokalnim nesnalaženjem, nego i šire, štono riječ, a vode i do tajanstvenih hramova robnih zaliha, koji su za pametne momke oduvijek bile izvor profita ispod žita. Kontejnera i pokretnih kućica nikada dosta, dolaze i iz bližih i udaljenih zemalja poput Turske, ali je sve to tek kap u moru nasušnih potreba za bilo kakvim krovom nad glavom. Nesreća je velika, a ni snijeg nije neka sreća, trebat će mnogo ralica. Nadajmo se da ne će biti visok kao u Madridu, kamo su naši rukometaši trebali otići na utakmicu, ali će umjesto njih Filip Zubčić jer su ondje uvjeti idealni.

Pomažu iz inozemstava i novčano, eto je Vučić najavio da će poslati pozamašnu svotu i lakovjerni se hrvatski Vučićnovinari raspisali o meceni. Bilo bi dobro da provjere je li što od te svote doista poslano, ili čak cijela, na koji je i čiji račun poslano, kod koje banke ili slično. I je li to samo akontacija za ratnu odštetu koju će Srbija napokon platiti, ha. Sreća je Vučićeva da je Banovina ipak vraćena pod “ustašku vlast” a nije ostala “ovo je Srbija”, jer bi sada trebao dati puno više novaca za obnovu gradova i sela. A još kada vidi da ti zgoljni ustaše pomažu stradalnicima bez obzira kako se zovu i iz koje su avlije, srce mu se cepa, prosto ne veruje da je moguće. Ti Hrvati nisu normalni, u rat idu s nekoliko lovačkih pušaka, u potres s lopatama. Bit će (biće) da su to sada posljedice epidemije koja djeluju i na mozak, na srce i na krvožedni, hoću da kažem krvožilni sistem, razmišlja on. Ma jest, kako bi inače bili uvijek za svoju domovinu spremni?

A epidemija traje, ”brojke” su nešto niže, ali bit će više na Banovini gdje se socijalna distanca vrlo suzila, no i to ćemo svladati. Do Uskrsa ćemo svi biti procijepljeni, bit će Hrvatska kao livada u proljeće, opet ćemo biti ono staro hrvatsko krdo, žvakati razno političko sijeno i gutati besmislice ljudi rođenih s ugrađenim radarskim sustavima, pasti travu stranih korporacija i bez puno mukanja gledati kako nam odvode mlade. Cjepiva u svijetu ima dosta, u Hrvatsku se malo toga slilo, na sreću, kažu protivnici cijepljenja koji su sladostrasno gledali kako se javno cijepe vladajući, što je više nalikovalo javnoj egzekuciji, ali i razotkrilo svakovrsna državna tijela pod bijelim potkošuljama, doduše presvučena salom i na neočekivanim mjestima. Podmukli, tehnološki na nesreću već vrlo školovan hrvatski narod cjepivozapazio je navodno ono što ja nisam opazio, da s tim cijepljenjem nešto nije bilo u redu, placebo valjda, sa svinutim iglama, no to ostavljam specijaliziranim portalima. U svim ovim tragedijama i zatvorenim kazalištima, ta je predstava ipak unijela malo živosti.

Državna je vlast spašena, bit će neko vrijeme imuna, barem do lokalnih izbora koji će se održati i u Petrinji gdje sigurno ne će proći panično nastrojeni Dumbović, valjda reformist ili slično. Demokracija je stabilna, nema velikih političkih potresa, a i novinari su dobili jasne upute kako treba pisati, pa su sada mirniji. Sve je puno bolje nego na svjetskom svjetioniku demokracije, to jest u Razjedinjenim američkim državama, gdje je svjetioničar ostao sam i osamljen, čak ga ni Slovenija više ne podržava, a velike tviterske kompanije svrstale ga pod verbalni delikt. Još ima desetak dana i manje do inauguracije pospanog Bidena, koja bi mogla biti živahna kao i u danu provale u Kongres, ali će obrambene snage biti bolje pripremljene, a ne kao u slučaju pucnjave pred Banskim dvorima. Trump je loše odigrao završnicu, servirao samoga sebe na pladnju tzv. demokratima i uništio svoju političku budućnost koja imala kapital od sedamdeset milijuna glasova. Da je baš takav protivnik demokracije, da je svim silama želio ostati u Bijeloj kući, trebao je učiti od pametnijih, progurati neki amandman u stilu ruskog kolege, pa da ostane do prirodne smrti. A mogao je učiti i od Broza kako se ostaje doživotnim predsjednikom.

Kultura naša svagdanja

U demokratskoj državi Hrvatskoj, sve očitije vjernoj nasljednici SR Hrvatske - za što su se pobrinuli više blijedoplavi HRTnego crveni - kultura (ah što volim tu riječ) je malo posrnula, potresena je, ali ne da se. Spašen je gro radova Krste Hegedušića, velikoga naivca, vade se umjetnine iz sakralnih zgrada i sklanjaju, baš kao u ratu, u Zagrebu se pomalo obnavlja što je razrušeno u potresu, muzeji i slično, polako, bez žurbe. Iz ruševina se izvlače slobodni umjetnici i slični, sa stola im padaju mrvice. Takva su vremena, no i u njima neki prosperiraju. Producenti iz grupacije Taraba uspjeli su se uvući u srce HTV-a koji ih nosi na rukama, dno do kojega je uspjela stići nekada značajna samostalna dramska televizijska proizvodnja, a nije se srozavala od jučer, počelo je s kadrovskim i tehničkim nagrizanjem i usporedo javno-privatnim partnerstvima od obostrane koristi za jedinke, stavljanjem vanjske produkcije u povlašten položaj, isprva benigna i u nekim projektima podnošljiva suradnja, a zatim je sve prešlo granicu pohlepe, skočilo preko tarabe i tako sada imamo Tarabu koji drma dramskim programom HTV-a i prodaje serije poput “Novina”, a neuki novinari (ili plaćeni) tepaju “možda najboljoj seriji”. Je li? Nekima je “možda najbolji” Crno-bijeli svijet, Bože moj, dokle smo došli. Dotle projekti koji bi doista bili “možda najbolji” čame u ladicama. Gdje je ugrađena pogreška (realiziranih) opisanih projekata? U tome da se ne znaju, ne mogu ili ne će vinuti iz crnih novinskih kronika do nove realnosti koju nazivamo umjetnošću. S tim da se u svima njima namjerno potencirano, otvoreno ili loše prikriveno, Svicliciprikazuje (parterno) samo i isključivo zlo u životu hrvatskoga društva i države, ne bi li se ogadilo i društvo i država koju ne podnose. A ista ta država ih, velim, nosi na rukama. I državna ili javna, kako hoćete, nacionalna takoreći televizija.

Da ne bi ostali samo u suvremenosti ili u bližoj povijesti (osamdesete u “Crno-bijelom svijetu”) upustila se opisana ili slična družba u daleku povijest, u doba Hrvatske kneževine. Onaj Ognjen koji prijeti da će na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti studentima predavati na srpskom, scenarist je, ako sam dobro čuo, serije u kojoj se ismijavaju Hrvati iz davnina. Navodno je pokusna epizoda već emitirana u nekom lijevom terminu, ja nisam vidio, a vjerojatno ni vi, poštovani čitatelji. Sigurno to nije nešto poput “Svrhe od slobode” Ivana Kušana i redatelja Miroslava Međimorca, zabranjene poslije sloma Hrvatskoga proljeća, nego nevješto ogrnuta poruga, protuhrvatska zabava. Da zabava.

Slikovnica

Slikovnice su u modi, mnogi su očajni ili nešto manje očajni pisci za odrasle u zadnje vrijeme prionuli “pisanju slikovnica.” Neka. Jedna je slikovnica tiskana u Rijeci, na ćirilici, pod kapom društva hrvatsko-srpskog prijateljstva. Neka. Oslikao ju je sjajni hrvatski crtač srpske narodnosti Borivoj Dovniković, Bordo. Neka, ipak je on velik umjetnik u svojem poslu, a crtati nije zaboravio. U razgovoru za dnevni list napušta na žalost polje svoje umjetnosti i odlazi u šumarak politike govoreći da će njegovi radovi ublažiti mržnju prema Srbima. (Razgovor objavljen u trenutku kada Hrvati na Banovini spašavaju, između ostalih, i pripadnike srpske manjine.) Neka, suzdržat ću se, kao i od jezikkomentara na njegovu rečenicu “naš divni kraj postojbina je obaju naroda”. Obaju? Nego, prije toga intervjua o slikovnici je govorio za novine valjda producent pothvata, Franjo Butorac, čijega se lika i djela sjećamo. Govorio o ćirilici kao hrvatskom pismu. O kojoj ćirilici? Ovoj sadašnjoj srbijanskoj ili o hrvatskoj ćirilici, ponekad nazivanoj bosančicom. Kada bi tom Franji stavili pod nos tekst na hrvatskoj ćirilici, ne bi znao pročitati, dabome.

Pretjerao sam pišući da se toga Butorca sjećamo, ma zaborav je vražja stvar i prošlo je mnogo desetljeća, ali ja pamtim, naravno. Taj Butorac s još jednim pajdašem, bio je perjanica izgubljene bitke čiji su jurišnici u nevrijeme pokušali izgurati iz tadašnjega Ustava SR Hrvatske odredbu o hrvatskom književnom jeziku. Bjesomučna kampanja u listu “Komunist” udarala je u samu bit hrvatskoga jezika, nabrajale se uz to riječi koje bi trebalo izbaciti, kao glazba recimo, uglavnom muzikalna ujdurma potaknuta valjda iz Zagreba (Šuvar), toliko divljačka da je podigla na noge sav hrvatski intelektualni svijet, i ne samo intelektualni. Bilo je to u drugoj polovici osamdesetih, sinkronizirano sa zlosutnim Memorandumom, prethodnica oružane srpske agresije, loše izvedena i odbačena premda su komunisti još bili na vlasti, doduše već dosta potreseni. S tim su i hrvatski komunisti u tadašnjem Saboru dali do znanja da čak i za njih postoji granica do koje se može i preko koje se ne može.

I eto sad, da ne duljim, opet jaše taj isti Franjo Butorac koji se u riječkom i nadalje komunističkom i uz to nehrvatskom vladajućem okružju dobro plasirao u “kulturnom sektoru”, ni vlas s glave mu nije pala u samostalnoj Hrvatskoj. Sada se ne bavi hrvatskim jezikom, nije oportuno jer je i ona bijedna deklaracija o zajedničkom jeziku neslavno propala pa ne treba vući vraga za rep, barem za sada. Zato se posvetio srpskoj ćirilici, podmećući neukima da je jedno od starih hrvatskih pisama. Nešto mora raditi, list “Komunist” više ne izlazi.

Nojko Marinović

Umro je jedan od onih koji su imali visoke položaje u jugoslavenskoj armiji, a u sudbonosnim trenutcima prešli na nojkomarinovićstranu svoga, hrvatskog naroda. Nojko nije preskočio u Dubrovnik praznih ruku, donio je sa sobom iz Trebinja armijske dokumente, planove zauzimanja Grada. Upoznali smo se u opkoljenom Dubrovniku u studenom 1991. (vidi knjigu “Lijepa moja” objavljenu 1992.), asketski lik, zabrinut ali i odlučan, pribran. Oko nas tutanj i kaos, Gruž u plamenu, četnici se bliže Srđu, a Marinović razgovara mirno, djeluje čak pomalo odsutno. Uspio je obraniti hrvatsku Atenu, i sam teško ranjen, pogođen u glavu i jedva preživio. Velike su njegove zasluge i vječna slava. Dobio je priznanja, ali je tzv. široj hrvatskoj javnosti ostao manje poznatim od mnogih hrabrih ljudi iz toga vremena.

Hrvoje Hitrec/HKV.HR