Mijo Crnoja - Bivši ministar branitelja prvi put otkriva kako su mu smjestili moćni HDZ-ovci

Pin It

Image result for mijo crnoja šator

Rafalna medijska paljba se na najprljaviji i najžešći način u prvome redu usmjerila na sve aspekte integriteta Mije Crnoje kao osobe i na njegovu obitelj, a manje na njega kao političara. Glavni cilj je bio potpuno jasan: Crnoja mora biti žurno eliminiran s ministarskog položaja. Skandalozna operacija je uspjela, usprkos tome što je i neovisna skupina poznatih odvjetnika, nakon pregleda dokumentacije, službeno zaključila da Crnoja nije počinio nijedan prekršaj koji su mu mediji pripisivali

Kad se promatra hrvatski javni život, nije teško zaključiti kako on postaje sve više poremećen i opustošen. To se najjasnije očituje u činjenici da je politika uvjerljivo najunosniji “posao”, te su politički odnosi poput gladijatorske arene u kojoj neprekidno traju nemilosrdne bitke za položaje moći. Već godinama se ne zna je li u Hrvatskoj žešće čerupanje između pripadnika različitih stranaka ili između koalicijskih partnera ili između klanova i pojedinaca unutar iste stranke. U tim borbama na život i smrt, u arenu među političare uskaču i zvani i nezvani gledatelji, nastojeći štogod ugrabiti.

Pritom nitko ne poštuje zakone, pravila, običaje, ugovore, prijateljstva, ideologije i savezništva. Jedino je pravilo što brže srušiti nešto ili nekoga na višem položaju te zauzeti njegovo mjesto s kojeg se odmah još sumanutije juriša uzgor. Usput se, naravno, pustoši i grabi sve na što se naiđe, a naročito hrvatska javna bogatstva. No, to je gladijatorska situacija koja nužno vodi u sve veću nestabilnost i pogibelj, jer u toj areni ništa i nitko ne može dulje opstati. O tome svjedoči nepregledno velika niska pogubljenih političkih karijera te iznimno malobrojni politički veterani čije karijere sliče na klackalicu.

U svemu tome najgore prolazi osoba koja neplanirano uspije ući u arenu s namjerom dokidanja tog uhodanog razaračkog gladijatorskog sustava jer se svi obruše na nju: organizatori, gladijatori, trgovci i navijači. U političkoj gladijatorskoj povijesti Hrvatske bio je veliki broj dobronamjernih osoba koje su htjele prekinuti taj sustav. Međutim, većina dobronamjernika je onemogućena prije nego što se i približila političkoj areni, a malo tko se uspio probiti u samu arenu. Stoga je posebno zanimljivo i poučno razgovarati s osobom koja se prije pet godina probila do središta hrvatske političke arene, te je to prigoda iz prve ruke čuti što se u vezi s tim događalo tada, te od tada do danas.

Rafalno na ministra

Riječ je o hrvatskom branitelju Miji Crnoji, koji je 2016. postao ministar hrvatskih branitelja, a do tada je široj javnosti bio nepoznata osoba. Međutim, Crnoja je na ministarskom položaju opstao samo šest dana, što je dosad najkraći ministarski mandat u povijesti Hrvatske. Već ta neobična činjenica sama za sebe upućuje na pretpostavku o velikoj dramatičnosti događaja i o velikim pozadinskim motivima koji su bili usmjereni protiv ministra Crnoje. Istoga dana kad je novi ministar Crnoja ušao u zgradu svojega ministarstva, protiv njega je u svim režimskim i navodno neovisnim masovnim medijima pokrenuta bjesomučna kampanj

Rafalna medijska paljba se na najprljaviji i najžešći način u prvome redu usmjerila na sve aspekte integriteta Mije Crnoje kao osobe i na njegovu obitelj, a manje na njega kao političara. Glavni cilj je bio potpuno jasan: Crnoja mora biti žurno eliminiran s ministarskog položaja. Skandalozna operacija je uspjela, usprkos tome što je i neovisna skupina poznatih odvjetnika, nakon pregleda dokumentacije, službeno zaključila da Crnoja nije počinio nijedan prekršaj koji su mu mediji pripisivali. Potom su mediji pokrenuli napadačku kampanju i protiv odvjetnika.

O snazi i intenzitetu kampanje protiv Crnoje, te dubljim svrhama, svjedoči i podatak da je blaćenje Crnoje nastavljeno i dugo nakon smjene s ministarskog položaja, kako bi se o njemu oblikovala trajna najnegativnija javna slika, pa ga čak i do danas mediji ga povremeno spominju kao opći primjer i simbol najrazličitijih negativnosti. Na taj je način očito poslana dugoročna javna poruka kako će se provesti bilo tko sličan Crnoji ako se probije do hrvatske političke gladijatorske arene, protivno interesima toga gladijatorskog sustava. Osim toga, strelovito rušenje ministra Crnoje bio je prvi korak u rušenju HDZ-ove i Mostove koalicijske vlade koju je predvodio Tihomir Orešković, te prvi korak u rušenju Tomislava Karamarka s čelnog mjesta u HDZ-u i dovođenju Andreja Plenkovića na njegov položaj.

* Gotovo pet godina vas nije bilo u javnosti, a u vrijeme medijskih napada nisu se mogli zapaziti ni osnovni podaci iz vašeg životopisa na temelju kojih ste postali ministar branitelja…

Završio sam Prometni fakultet i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu te sam stekao titulu magistra znanosti iz područja međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Dragovoljac sam Domovinskog rata. Od početka sam pripadnik najelitnije postrojbe specijalne policije, Antiterorističke jedinice Lučko, i s njom sam prošao gotovo sva bojišta u Hrvatskoj, na što sam posebno ponosan, kako na postrojbu ATJ Lučko, tako i na svoje suborce i prijatelje. Sudjelovao sam, također kao dragovoljac i pripadnik HVO-a, u obrani hrvatskog kraljevskog grada Jajca, u kojem sam rođen.

* Što ste radili proteklih pet godina, nakon ministarskog položaja?

U invalidskoj sam mirovini kao ratni vojni invalid. Najviše vremena u proteklih pet godina bio sam prinuđen potrošiti na pravosudno i drugačije dokazivanje kako sam neosnovano teško oblaćen i osramoćen od medija da sam navodno veliki kriminalac koji je na niz načina navodno prevario vlastitu državu, različite organizacije i pojedine osobe. Pokrenuo sam nekoliko sudskih postupaka protiv medija koji su me najteže oklevetali i nanijeli mi nesaglediv niz šteta. Za te sam postupke morao, uz ostalo, kao dokaze prikupljati mnogobrojnu dokumentaciju u državnim institucijama. Tko nije bio u takvoj situaciji, ne može pretpostaviti koliko je to komplicirano i iscrpljujuće te koliko dugo traje. Vjerovali ili ne, sudski postupci još traju i na različitim su pravosudnim razinama, a kraj im se i ne nazire.

* Koja vas je medijska optužba najviše osobno ogorčila?

Može li za dragovoljca, koji je svojom voljom riskirao vlastiti život za obranu i stvaranje hrvatske države, biti prljavije i dublje podvale od medijske optužbe da je tu istu državu prevario izbjegavanjem plaćanja poreza. Ova krivotvorina je išla toliko zlobno široko, da je Zoran Šprajc ujesen 2016., u emisiji RTL Direkt, blateći Donalda Trumpa, izrekao čak i sljedeće: “Po uzoru na bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju, Donald Trump se javno pohvalio kako je briljantno koristio američke porezne zakone kako bi platio najmanji mogući iznos poreza”, a sud je to okarakterizirao kao satiru iako sam ja nedvojbeno dokazao kako nisam iskoristio državu i nisam izbjegavao plaćati porez državi, ali to je valjda u našem pravosuđu tako.

Najžalosnije je što su tada u svrhu mojeg javnog blaćenja i kriminalizacije teško zlorabljene i državne institucije, koje su priključene medijskoj kampanji na gotovo nevjerojatan način. Naime, na temelju medijskih napada, Općinsko državno odvjetništvo je od Porezne uprave Ministarstva financija zatražilo provjeru službenih podataka o poreznim obvezama Mije Crnoje, tj. mojim. Žurno su napisana tri porezna rješenja za 2012., 2013. i 2014., prema kojima sam državi dužan uplatiti ukupan prirezni i porezni iznos od 2149,91 kunu. Naravno, bez obzira na taj neveliki iznos, bilo je jasno da, zbog načelnih razloga, ministar ne može biti osoba koja državi izbjegava platiti porez.

Državnim institucijama se vjeruje pa su, usprkos mojem negiranju, čak i neke osobe iz mojeg užeg okruženja počele vjerovati kako sam ipak porezno prevario državu, a šira javnost je u to sigurno bila i ostala čvrsto uvjerena. Prevara je prevara, svejedno koliki je iznos.

* Pa dobro, recite jeste li porezno prevarili hrvatsku državu?

Naravno da nisam niti bih ikada takvo što učinio. Ali problem je u tome što mi je za dokazivanje toga trebalo gotovo godinu dana jer sam toliko čekao na rješavanje svoje žalbe, iako zakon propisuje da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci najkasnije u roku od 60 dana. U tih godinu dana sam uzalud pisao, molio, slao požurnice, pa sam na kraju bio prisiljen i podnijeti tužbu Upravnom sudu. Na koncu se pokazalo da su tri spomenuta rješenja namjerno krivotvorena s ciljem da me se smišljeno i namjerno trajno diskreditira, i ne samo zbog mojeg micanja s ministarskog položaja. Osobe koje su, prema tajanstvenom nalogu s nekog moćnog položaja, zapovjedile krivotvorenje, upozoravane su od nižih službenika da se time krši zakon i strukovna pravila, ali to je bilo uzalud, te su lažna rješenja napisana i postigla su planirane ciljeve.

U zakašnjelim pravovaljanim rješenjima ista državna ustanova utvrdila je, ne samo da nisam ništa dužan državi nego da je država dužna meni vratiti ukupno 20.493,85 kuna preplaćenog poreza i prireza za navedeno razdoblje. Tako je državi lažnim poreznim rješenjima nanesena i financijska šteta jer ja sam nisam potraživao povrat preplaćenog poreza i prireza, te do isplate meni ne bi ni došlo da se, potaknut napadima, nisam žalio na lažna rješenja. Na dugotrajnu i visoku vertikalnu korupcijsku uvezanost u državnim institucijama ukazuje i činjenica da nije sankcioniran nitko od odgovornih službenika koji su izravno sudjelovali u krivotvorenju – najvjerojatnije zbog bojazni da bi tada progovorili tko je na visokim položajima naručio lažna porezna rješenja kojima se mene blatilo i diskreditiralo.

* Znači, pravda je na kraju ipak zadovoljena?

Možda je u uskom formalnopravnom smislu, ali u najširoj javnosti je ostalo uvjerenje koje su lažima stvorili mediji da je Mijo Crnoja navodni kriminalac i nečasni branitelj koji je prevario i vlastitu državu. Posebno mi je žao moje supruge i moje djece koja su trpjela i nadalje trpe sve traume zbog radikalno negativne slike koja je o meni namjerno stvarana u javnosti. Zamislite kako mi je bilo kad mi je, pod torturom lažnih vijesti, moje dijete od tri godine i dva mjeseca učestalo ponavljalo pitanje: “Tata, jesi ti zjoćesti”. Srednjoškolsko dijete mi je profesor pred cijelim razredom posprdno i besramno prozivao zbog mene, hrvatskog branitelja, a treće dijete je zbog sličnih profesorskih pritisaka napustilo studij.

Neću ovdje opisivati mnogobrojne izravne prijetnje i uvrede te uvredljive komentare i poglede kojima sam i osobno učestalo bio izložen na različitim javnim mjestima. Sve je to bilo iznimno stresno mojoj obitelji i meni, ali izdržali smo i preživjeli zahvaljujući Božjoj pomoći.

* Jesu li mediji objavili opovrgnuće neistina nakon donošenja pravovaljanog rješenja?

Naravno da nisu jer im ne odgovara priznati sudjelovanje u prljavim poslovima. Izgovaraju se kako to njima više nije medijski zanimljivo, kako za tim više nema interesa javnosti, te da je sve čime su me oblatili bilo rezultat njihovih istraživanja i tadašnjih poreznih dokumenata državnih institucija. Sudski postupci će do pravomoćnosti vjerojatno još dugo trajati, pa ako se medijski jednokratno i objave, teško da će poremetiti lažnu javnu sliku koja je o meni intenzivno medijski stvarana.

* Vaš prvi ministarski ulazak u zgradu Ministarstva hrvatskih branitelja bio je potpuno neuobičajen jer je s vama spontano i slobodno ušlo više stotina branitelja. Zbog čega je bilo tako?

S braniteljskim problemima sam iznimno dobro upoznat jer sam se s braniteljima i nakon rata nastavio najviše družiti i sastajati te surađivati na različitim projektima. Zbog toga su me branitelji u HDZ-u i predložili za ministra, a to je prihvatio i Tomislav Karamarko. Moj stav i moj ministarski program bio je i ostao da Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar trebaju služiti svim braniteljima, a ne strankama i njihovim podobnicima, što je do tada uglavnom bila praksa. Osim toga, uvijek sam se s braniteljima osjećao najsigurnije pa bi bilo apsurdno da sam kao ministar imao ikakvu zadršku da pri ulasku u Ministarstvo radim bilo kakvu selekciju branitelja.

Osjećao sam se veličanstveno kad su me dočekali i kad su sa mnom u Ministarstvo ušli svi branitelji koji su spontano došli pred zgradu Ministarstva. I danas se osjećam jednako ponosno na to što su branitelji slobodno ulazili u svoje ministarstvo u državi koju su stvarali i obranili. Uz to, bila mi je i velika čast što je naše ministarstvo došao blagosloviti uzoriti biskup Košić, koji je i sam proveo strahote rata kao župnik na Banovini, te sam mu i danas zahvalan što se otvorena srca odazvao mojem pozivu.

* Kako su branitelji reagirali na vašu ostavku?

Bilo mi je teško dati ostavku jer je to značilo da neću moći provoditi program zbog kojeg sam i prihvatio postati ministar. Branitelji su me odlučno podržavali da ne podlegnem pritisku hajke koja se provodila protiv mene. Međutim, kad sam vidio da bi to ugrozilo opstanak koalicijske vlasti i vodilo u nove izbore, ponajprije zbog čudnih stavova predsjednika Vlade i naročito potpredsjednika Bože Petrova, odlučio sam podnijeti ostavku. Drago mi je što je Karamarko do kraja imao povjerenja u mene i nije pristao na moju smjenu, nego je odluku prepustio meni. Bili su mi nakon ostavke teški susreti s braniteljima koji su mi davali punu podršku, ali mi nakon ostavke nisu puno prigovarali, nego su svi samo oporo izustili: “Nisi trebao dati ostavku”, a jednako govore i do danas kad spomenemo tu temu.

* Imali ste loše iskustvo s kratkim ministarskim mandatom, a kažete da još traju sudske i druge neugodnosti koje su povezane s njim. Je li vas to udaljilo od bavljenja braniteljskim problemima i temama?

Dragovoljno sam otišao braniti domovinu i ne mogu ni danas zamisliti da sam mogao drugačije odlučiti. Isto je tako i s braniteljskim problemima i temama. Što je više braniteljskih problema, osjećam veću potrebu da sudjelujem u njihovu rješavanju. Problemi koje sam imao u ministarskom mandatu, kao i sve posljedice koji su iz toga proizašle, jesu veliko iskustvo koje me učvrstilo u uvjerenju da se mora još odlučnije suprotstavljati tim i svim drugim braniteljskim problemima. Iz toga svojeg iskustva još sam bolje shvatio kako su uzroci i posljedice svih braniteljskih problema međusobno najuže povezani. Sada smo u razdoblju kada je za nas branitelje najvažnije obraniti istinu o Domovinskom ratu i prenositi je na mlade naraštaje.

* Sudjelujete li na obilježavanjima obljetnica Domovinskog rata jednako kao i prije ministarsakog mandata?

Obljetnice, komemoracije i molitve ne propuštam. To su svečanosti odavanja počasti događajima Domovinskog rata te našim poginulim i umrlim subojovnicima i braniteljima. Uz to su i najbolje prigode i mjesta na kojima se susreću i međusobno nadahnjuju živi branitelji.

* U najavi svojeg ministarskog programa isticali ste nužnost izjednačavanja statusa pripadnika HV-a i HVO-a, ali to pitanje niste stigli pokrenuti zbog ostavke. Što mislite, kako je to pitanje rješavano nakon vaše ostavke?

Predugo je u Hrvatskoj održavano zakonsko i stvarno stanje u kojem su pripadnici HVO-a imali ponižavajući trećerazredni status. Gurane su u zaborav osnovne činjenice. Prva je da je velika većina pripadnika HV-a i HVO-a sudjelovala na ratištima i u Hrvatskoj i u BiH, te da su jedinstveno koordinirani u obrambenim i osloboditeljskim ratnim djelovanjima. Druga je osnovna činjenica da bi i ključna osloboditeljska vojnoredarstvena operacija Oluja bila neizvediva bez niza prethodnih akcija HVO-a na području BiH tijekom 1994. i 1995. godine, a bez Oluje ne bi bilo opstanka države Hrvatske. To, kao i sve drugo, potpuno je jasno dokumentirao prvi predsjednik i vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman u izvješću pred Saborom u siječnju 1996. Za status HVO-a puno se zauzimao i puno je učinio general Glasnović tijekom svojih saborskih mandata, a slično je činio i general Ćesić Rojs. No, potrebno je naglasiti javno prešućivanu činjenicu kako je prve velike konkretne poteze učinila ministrica Nada Šikić, koja je u svojem kratkom mandatu dala ogroman konkretni prinos za povrat dugovanja braniteljima HVO-a, a taj je prinos veći nego zajednički učinak svih ministara hrvatskih branitelja.

* Jeste li saznali tko se najviše protivio vašem ministarskom položaju?

Nije neka velika tajna da je na mojoj političkoj likvidaciji žurno, planski i sustavno radila cijela korupcijska mreža koja vlada Hrvatskom. Nisu bili odlučujući nekakvi ideološki ili osobni motivi, nego činjenica da nijednoj kriminalnoj klijentelističkoj skupini nisam odgovarao zbog toga što sam nekorumpiran te neucjenjiv od bilo kojeg korumpiranog klana. Već prije mojeg slučaja, kao i dosad, na bilo koji položaj moći, a pogotovo ministarski, ne može doći nekorumpirana i neucjenjiva osoba. Šokantno im je bilo kad sam postavljen za ministra, pa su se i međusobno sukobljeni klanovi ujedinili u mojoj rekordno brzoj političkoj eliminaciji, te slanju poruke što čeka svakog nekorumpiranog i neucjenjivog koji se slučajno ili na drugi način probije do nekog važnijeg položaja. Neću govoriti o konkretnim imenima, dovoljno je reći da su u tim prljavštinama sudjelovale i moćne osobe iz HDZ-a, kao i neki predstavnici braniteljskih udruga, kojima se prsa plave od lupanja u svoja “junačka hrvatska prsa”, a javnosti se čine svjetonazorski istima ili sličnima meni. Takve su prevare u političkom predstavljanju javnosti glavna prepreka važnim promjenama u Hrvatskoj.

* Možete li nam kratko reći u kakvim ste odnosima s predsjednikom i potpredsjednicima vlade u kojoj ste bili ministar: Oreškovićem, Petrovom i Karamarkom?

Oreškovića i Petrova sam kratko poznavao, i to uglavnom u situaciji u kojoj sam teško napadan kao ministar u njihovoj vladi. Nisam na njih ljut, ali smatram nezrelim i neodgovornim što su prešutno podlegli medijskom pritisku i sakrili se, iako su imali mišljenje poznatih neovisnih odvjetnika da nema nikakve moje odgovornosti. Posebno je nedorastao i problematičan bio Petrov, kako u mojoj situaciji, tako i kasnije u rušenju Karamarka i sukobima s Plenkovićem. Nakon ostavke nisam bio u prigodi susretati se ni s Oreškovićem ni s Petrovom, ali je čudno što mi se nisu ni jednom riječju obratili u zgradi vlade kad sam je napuštao i sučelio se s gomilom novinara.

U vrijeme kad ni na vidiku nije bio moj ministarski položaj, surađivao sam uspješno s Karamarkom kao predsjednikom stranke u kojoj sam bio veoma aktivan član. Već sam rekao da je njegov odnos prema meni u kritično vrijeme bio posve korektan do kraja. Od moje ostavke do sada, nekoliko sam se puta čuo telefonski i vidio na kavi s Karamarkom, koji je doživio scenarij sličan mojem.

* Čini se da vam se u kratkom ministarskom mandatu u velikoj mjeri smučilo bavljenje visokom politikom. Imate li nakon tih proživljenih iskustava još ikakvih političkih ambicija?

Nisam tip osobe koja se poistovjećuje s političkim ambicijama pa ih nisam imao ni sanjao ni prije dolaska na ministarski položaj. U jednom trenutku su me prijatelji nagovorili da prihvatim ministarsko mjesto radi provođenja pravog braniteljskog programa o kojem smo se dugo usuglašavali. Vjerojatno sam zbog svoje političke neambicioznosti promakao pozornosti korumpiranih klanova i došao na ministarski položaj. Kad su krenuli s prljavštinama na mene, na brzinu su pripremili najgluplje laži, koje sam poslije jednostavno razobličio dokumentima. Međutim, operacija moje političke eliminacije im je lako uspjela jer potpuno nadziru medije i državne institucije, a ja nisam imao nikakvo zaleđe koje bi im se moglo organizirano suprotstaviti pa im je nedoraslost zadatku Oreškovića i Petrova samo olakšala stvar.

* Izbjegavate izravno odgovoriti na prethodno pitanje, pa ćemo biti još određeniji: biste li ponovno prihvatili sličnu političku ponudu?

Ne izbjegavam odgovor. Rekoh da nisam opterećen političkim ambicijama niti se mogu ozbiljno unositi u takve dalekosežne pretpostavke da bih sada mogao kategorički odgovoriti s da ili ne. Mene zanimaju programi i svoju ulogu u njima prilagođavam razvoju realne situacije i dogovoru s ljudima s kojima surađujem. Takvim sam načinom prije pet godina prihvatio biti ministar, i usprkos svemu lošem što se dogodilo, nije mi žao, kao što mi nije žao ni što sam bio dragovoljac iako je stanje u Hrvatskoj nespojivo s onim zbog čega sam se odlučio uključiti u rat. Važno je ne odustajati i biti spreman prihvatiti odgovornost u svim situacijama, pogotovo ako se ostvare programi koji bi pomogli svim hrvatskim braniteljima i riješili pitanja branitelja HVO-a.

* Poznato je da ste praktični vjernik. U srijedu je obilježena obljetnica mučeničke smrti blaženog Alojzija Stepinca. Odlazite li tom prigodom u Krašić?

Odgojen sam u vjeri i duhu blaženog Alojzija Stepinca, koji je za mene svetac i koji mi je moralni uzor. On je vjerski i hrvatski nacionalni velikan, moralna i duhovna vertikala. Hodočastim njemu u Krašić i u dolinu kardinala kad god mogu. Sva blaćenja koja sam doživio lakše podnosim misleći na njegove riječi: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti”.

7dnevno