J. Novak: Slabo prikrivena politička šarada

Pin It

Image result for balašević zagreb bećarac

Nezahvalno je i neugodno pisati o organiziranoj pojavi vezanoj uz smrt srpskoga pjevača. No prvo, kao i za sve, ističem: Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Dok je HRT barem u formatu Dnevnika zadržao profesionalnost (iako brojne druge emisije nisu mogle proći bez pokojnog Balaševića) komercijalne su televizije iz te ljudske smrti napravile potpuni i neukusni cirkus. I on je trajao.

U novinama još traje. Preživjeli smo tako višednevni glavni udar ekavice na koju su živi epigoni toliko dugo čekali. Najčešće se za mišljenje pitalo Pulu, tamo je ovaj gubitak bio najteži, a rijetko ste mogli ovu nadsmrtnu ekstazu čuti iz ustiju Dubrovčana, Brođana ili Vukovaraca. Ne znam je li Izbavitelj već poslao telegram sućuti u Srbiju.

Uostalom, to nije ništa novo, u zapadnoj a priobalnoj Istri već su desetljećima dobrodošle sve te neke cece i mece, bajage i kobajage. Pokreti za Jugoslaviju. Kao ne jednom i u zagrebačkoj Areni. To je ona publika kojoj je Thompson jako žarka crvena krpa, u koju se razbješnjeni, još uvijek zalijeću. No jedan Šerbedžija može. On se nikako slučajno nije usidrio baš u zapadnoj Istri. Iako je svoje role igrao u Zagrebu. No tu se ne osjeća svoj među svojima? S toga predlažem da ne samo u odnarođenom dijelu Istre već i cijeloj hrvatskoj Šerbedžija ne bude samo povremeni arbitar i savjetnik, nego doživotni. Što god to bilo – pitajte Šerbedžiju. On će spremno dežurati kraj telefona i slabo odglumiti svu svoju bol ali i ono medijima nasušno: glumatat će ispovjednika i isprazno, hrapavoglasno patetizirati.

U tom trodnevnom cirkusu, u toj paradi ekavice kroz Hrvatsku loše je odglumljena žalost, zapravo se više slavilo. Na Djordje Balasevic 680x940cesti. Tugujem javno, derem se ili loše pjevam. Pokazujem se i dramim a jedva čekam da me vidi oko kamere. Sve je to bio „pijetet“ na njihov način. Deca oficira pomislila su kako je ovo njihovih pet velikih minuta.

Daleko većem i značajnijem Arsenu, ne sjećam se da su se masovno palile svijeće ili da su se pjevale njegove pjesme. Jednom Krunoslavu Kići Slabincu koji je pjevao po svim kontinentima, koji je od Balaševića imao i dužu karijeru, koji je nekoliko godina živio i radio u Americi, nisu se ni približno ovoliko mnogo palile svijeće cestama i trgovima. Nije bilo organizacije sprovoda bez sprovoda. Nije bilo posvudašnjeg medijskoga poticanja i proizvodnje događaja. Njegova i Arsenova smrt nisu se dale javno i odiozno iskoristiti, zlorabiti za cirkus ekavice na koji su protagonisti tako dugo čekali.

Malo je tu bilo ljubavi, a mnogo demonstracije, najvažnije je bilo da se riječ bećarac ispiše ćirilicom. I to baš u Ilici. To nas je sve imalo ubiti i proglasiti onu konačnu pobedu ekavice. Pobedu za neke sasvim druge ciljeve.

Javor Novak/hkv.hr