Zašto za zločine komunizma nitko nije kažnjen? I danas traže zabranu i kažnjavanje svih simbola zločinačkih režima, samo ne komunizma! 2.dio

Pin It

Suđenje visokim hrvatskim časnicima u svibnju 1945.godine u Beogradu

Suđenje 35-torici visokih časnika HOS-a započelo je pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 13. rujna 1945.godine i trajalo je do 22. rujna iste godine.

Ovako neobično dugo suđenje od devet dana (nedjelja je neradna) vrlo je neuobičajeno za komunistička suđenja neposredno nakon rata. Razlog tomu bio je što su optuženi bili bivši pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su prešli u službu novonastale NDH. Zbog toga je većina, optuživana za izdaju „otadžbine“. Predsjednik sudskog vijeća bio je pukovnik dr. Josip Hrnčević, dok je tužbu zastupao potpukovnik Josif Malović. Sam tijek suđenja bio je čista farsa. 

Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“. Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Tomislava Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama).

1.Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. RomualdManola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. HinkoHubl, 34. Julio Niederlander, 35.Dragutin Čanić

Svi visoki časnici Vojske NDH. Sve  generali i pukovnici koji su se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu… …gdje su sprovedeni nakon što su ih Englezi izručili u grupi s više stotina vojnika, dočasnika i časnika jugoslavenskim vlastima.

Dana 7. lipnja 1945.godine, prevezeni  su u Beograd u logor Banjicu. Putovali su u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“.  što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“. Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen.

Svi su osuđeni na smrtnu kaznu, okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni i zakopani na groblju Marinkova bara. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićevesnage za masovna strijeljanja pa su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/ustaski_pukovnik_na_jugoslavenskoj_postanskoj_marki-1311979 – vojnapovijest.vecernji.hr

Suđenja u Hrvatskoj u vrijeme političke represije: „veliki sudski procesi“ u Hrvatskoj 1945-1948.godine

Brojna politička suđenja bila su pretvorena u montirane sudske procese, farse, potkrijepljene iznuđenim priznanjima optuženika. Takozvani veliki sudski procesi vođeni su i postavljeni bez mogućnosti  efikasne procesne obrane optuženika. Posebno onih iz državnog sustava NDH, iz redova pristaša HSS-a i redova katoličkoga svećenstva. Mnogi od njih bit će optuženi , pogubljeni i podvrgnuti kazni u montiranim sudskim procesima.

Optužnica i presuda protiv “Filipovic-Majstorović Miroslava i družine ”objedinjavala je zbog “racionalizacije” procesa pedeset i osam međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Očito, zbog “zvučnosti” procesa prvooptuženi je bio Miroslav Filipovic-Majstorović, fratar, ustaški bojnik, odgovoran za masovne zločine nad srpskim stanovništvom u NDH, koji je, među ostalim, obnašao dužnost zapovjednika u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a zbog zločina prozvan “fra Sotona”, te isključen iz franjevačkog reda. 

Optuženo je i osuđeno, osim vjerskih poglavara, evangeličkog biskupa dr.PhilippaPoppa, mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve u NDH Germogena i zagrebačkog muftije Ismet ef. Muftić i niz drugih istaknutih crkvenih dužnosnika katoličke, evangeličke, grkokatoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, kao i niz civilnih osoba .

“Osuđeni su za krivično djelo ustaštva ( bez obrazloženje koja su to krivična djela). bili članovi zloglasne terorističke organizacije tzv. „ustaša”koja je bila u službi stranoga zavojevača.”piše u optužnici.

Točno bi bilo Ustaški pokret, jer u dokumentima piše pokret

-Ustav Ustaše  hrvatskog  oslobodilačkog pokreta (1932), organizaciona struktura pokreta

-Načela hrvatskog ustaškog  pokreta (1933), sadrži program i ideologiju

Na kaznu smrti vješanjem,trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeni su

1./Filipović-Majstorović Miroslav, 2/ MifkaSpiridon, 3/ Lukić Stjepan, 4/ Guberina Ivo, 5/Pavelić Luka, i 6/ Marković Ivan,

Na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine:

1./ GermogenMaksimov, mitropolit zagrebački HPC, 2/ Šegvić Kerubin, 3/ KupčevskiSerafim, 4/ Rukavina Ivan, 5/Lazić Petar, 6/ Timka Ivan, 7/ Popp Filip, 8/ Vijant Petar, 9/ Muftić Ismet, 10/ MrihinDimitrije, 11/ Šarić Mijo, 12/ Pavletić Dragutin, 13/ Kramar Stjepan, 14/ Borisov Aleksej,15/ Kovačić Nikola, 16/ Radić Tomo, 17/ Glavaš Radoslav, 18/ Cvijanović Joco, 19/Bažinski Željko, 20/ Grbac Zora, 21/ ŠplajtFanika, 22/ Pavušek Ivan, 23/ Savnik Martin,24/ Zbornik Anica, 25/ Borić Petar, 26/ Supanc Franjo 27/ Stipetić Blanda32, 28/ SmrekarMirko, 29/ Matov Stjepan, 30/ Somek Albert, 31/ GretićJulius, 32/ Stanić Klement, 33/ FreyAnton, 34/ Krečinić Omer, 35/ Glavuzina Vladimir, 36/ Šikić Šimun, 37/ Bartolomej Petar,38/ Janjetić Stjepan, 39/ Brajdić Stjepan, 40/ Herceg Ivan, 41/ Prpić Ivan, 42/ Jug Branko i43/ Tončić Gustav.

https://dokumen.tips/reader/f/presuda-vojnog-suda-komande-grada-zagreba-miroslavu-filipovicu-

Treća grupa suđenja visokim dužnosnicima NDH

U Zagrebu je u lipnju 1947.godine u odmakloj životnoj dobi osuđen i pogubljen ministar hrvatskog domobranstva, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik. Sudski proces Kvaterniku odgovarao je politici toga vremena. U komunističkom režimu stvarao se mit o ustaškim ministrima »ratnim zločincima« Nitko ne poriče da je ustaški pokret u svom ekstremnom obliku počinio neoprostiva nedjela, ali moralna osuda nije još povijesno objašnjenje.

“Ako se ustaškom pokretu ne prizna barem dio iskrenosti u nacionalnom htijenju, teško se može shvatiti što su bile ustaše i njihovo vrijeme.”Nada Kisić – Kolanović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Sredinom svibnja 1947.godine Javno tužilaštvo NRH pokrenulo je protiv Kvaternika i šestorice ministara (Muhameda Alajbegovića - ministra vanjskih poslova, Osmana Kulenoviča - predsjednika vlade NDH, Miroslava Navratila -ministra oružanih snaga, Ivana Perčevića - šefa poglavnikova vojnog ureda,Vladimira Košaka - ministra financija i SiegfriedaKaschea, opunomoćenog predstavnika Njemačke u NDH) optužnicu za izvršenje najtežih djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Glavna je rasprava započela 29. svibnja 1947. u Zagrebu (u dvorani Više škole za fiskulturu u Kačićevoj ulici), a završila je 4. lipnja. 

„Optužbu je zastupao javni tužitelj NR H Jakov Blažević. Kvaternikovu je obranu preuzeo zagrebački odvjetnik europske reputacije dr. Ivo Politeo. Politeo nije osporavao tužiteljeve inkriminacije i Kvaternikovu krivnju, ali je osporavao odluku o stupnju krivnje i vrsti kazne. Upozorio je tužitelja da proces pretvara u trijumfalističko ponižavanje optuženog i da uopće ne govori o motivima njegove djelatnosti. Budući da je Kvaternik politički djelovao u težnji za „boljom Hrvatskom od one koju je preživio u staroj Jugoslaviji“.

Politeo je smatrao da izricanje smrtne kazne nije pravično. Ono što je Kvaterniku davalo snagu na suđenju jest postojano domoljublje. Na pitanje javnog tužitelja: „Jeste li  vi izdajnik hrvatskog naroda?“Kvaternikovje odgovor bio spontan i prirodan: „Gospodine javni tužioče, tog osjećaja nisam nikad imao“

Kvaternik se na sudu služio čudnom mješavinom nacionalnog ponosa i kajanja za nečovječnost ustaškog režima. U svojoj završnoj sudskoj besjedi razloge za ponos nadovezao je na razloge za kajanje: „Iskreno priznajem moju odgovornost i duboko žalim što sam sudjelovao u jednom režimu, koji je bio zločinački i donio hrvatskom i srpskom narodu najveću nesreću“. Sa velikom željom  da njegovo ime u kolektivnom sjećanju nebude vezano za „izdaju domovine i zločine“, uložio je molbu za pomilovanje.Njegova je molba 10. lipnja 1947. odbijena.

„Činjenica da je umro smrću osuđenika ne čini ga manje vjerodostojnim likom u povijesti svih hrvatskih poraza i pobjeda.“ Napisala je povjesničarka Nada Kisić-Kolanović

Suđenje Slavku Kvaterniku, dr. Vladimiru Košaku, dr. Mehmedu Alajbegoviću, dr. Osmanu Kulenoviću, generalu Miroslavu-Friedrichu Navratilu, generalu Ivanu Perčeviću i bivšemu njemačkom poslaniku u NDH, SigfrieduKascheu, završilo je smrtnim kaznama.

https://hrcak.srce.hr/file/312709

Nezadovoljstvo Jugoslavenske vlade neizručenjem dr.Ante Pavelića

Jugoslavenska Vlada je bila vrlo nezadovoljna nemogućnošću da se domogne Ante Pavelića. U veljači 1946. godine, američka komanda u Wiesbadenu priopćila je vlastima da je Pavelić u rukama Engleza, ali nije dopušteno UDB-inim oficirima da tamo otputuju radi njegova uhićenja. Savezničke vlasti kasnije su se oglušile o jugoslavenski zahtjev za izručenjem Pavelića navodno zbog nepoznata mjesta njegova boravišta. Usp. Izjava D. Bakica, Vjesnik od 15. kolovoza 1946.godine,

Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine komunisti, predvođeni Titom, počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma, kao i masovne zločine nad njemačkim kolaboracionistima, kapitalistima, poduzetnicima, brojnim uglednicima,intelektualcima te političkim disidentima (neistomišljenicima ili antikomunistima…) Jedan represivni režim zamijenio je drugi. Umjesto slobode kojoj  se radovao slobodan svijet, komunizam je donio teror i represiju za sve, čak i komuniste koji su kritički promišljali o novoj vlasti.

Jugoslavenska je vlada kod Komisije za ratne zločine UN registrirala ukupno 7.812 „ratnih zločinaca“ jugoslavenskih građana. Velikom odlučnošću odmah je zatražila izručenje 1862 osobe, a izručene su joj samo 42.

Represivni režim započeo je  8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti, odnosno zagovarali samostalnu hrvatsku državu. Broj likvidiranih mjerio  se u stotinama tisućama, a točan broj vjerojatno se nikada neće utvrditi. U razdoblju od 1945. do 1990.godine brojni Hrvati osuđeni su  na vremenske kazne s prisilnim radom u logorima,  kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Bili su jednostavno likvidirani bez optužbe i suđenja, maltretirani, diskriminirani, na poslu, u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata,  što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. 

Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva opširna je tema o kojoj ću nekom drugom prigodom, dovoljno je napomenuti da su pobijeni svi svećenici na čelu s mitropolitom zagrebačkim  GermogenomMaksimovim koji je osuđen i strijeljan 30. lipnja 1945. godine.

Jugoslavenski, odnosno velikosrpski hegemonizam i hrvatski suverenizam dvije su nepomirljive opcije, koncepcije ili  ideologije,  koje do dan danas nisu razriješene, jer Hrvatskom još  uvijek vlada  jugoslavenstvo ili jugoslavenske komunistički vrijednosni sustav.

Sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno. Sve je bilo  pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi koje su održavale taj  totalitarni  režim.

„Bratstvo i jedinstvo, klasni neprijatelj, narodni neprijatelj, vanjski i unutarnji neprijatelj“ bili su termini kojima se služilo za represiju i održavanje jednoumnog i totalitarnog režima. Jugoslavenske vlasti i  Jugoslavenske tajne službe uklanjale su svakoga za koga su sumnjale da bi stvarao prijetnju političkom poretku. UDB-a, OZN-a, KOS, emigracija, represija, progoni, ubojstva i likvidacije…..

Jugoslavenska tajna služba ubijala je i izvan granica Jugoslavije. 69 Hrvata ubijeno je u emigraciji. Najpoznatija žrtva mučkog ubojstva bio je Bruno Bušić, koji je ubijen u Parizu 1978. godine. Ivo Protulipac ubijen je u Italiji 1946., Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj, Mile Rukavina 1968. u Njemačkoj, Josip Senić i Branko Jelić 1972. u Njemačkoj, Stjepan i Tatjana Ševo u Italiji 1972., Stipe Mikulić u Švedskoj 1975., Petar Bilandžić 1981. u Njemačkoj, Franjo Mikulić 1983. u Njemačkoj, Stjepan Đureković 1983. u Njemačkoj, njegov sin Damir 1987. u Kanadi, i zadnji Ante Đapić 1989. u Njemačkoj…

Nekolicini (Bušić, Jelić, Šimundić…) posmrtni su ostaci preneseni u domovinu i pokopani. Na žalost, bilo je vrlo malo istraga i osuda u slučajevima ubijanja emigranata. Vinko Sindičić osuđen je zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj 1988., a Krunoslav Prates tek je 16. srpnja prošle godine u Münchenu osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.

Jugoslavenske tajne službe sudile su u Hrvatskoj Andriju Artukovića , ministra unutarnjih poslova NDH i to 1986. godine kada je izručen iz SAD gdje je živio! Način na koji je A. Artuković izručen komunističkoj Jugoslaviji i u njoj osuđen na smrt (da bi nakon toga njegovi posmrtni ostatci netragom nestali, zahvaljujući promjeni propisa poduzetoj upravo za tu svrhu), očito još nije okončana priča, jer ima puno nelogičnosti i nedorečenosti.

Suđenje Perković-Mustač u Njemačkoj  očiti je dokaz nespremnosti osude komunističkih zločina

Ulaskom Hrvatske u EU promijenili su se kriteriji. Poštivanje prava i zakonitosti, Hrvatska je morala ugraditi u svoje pravno zakonodavstvo. Famozno poglavlje 23.Pravosuđe i temeljna prava, za koje nije postojala zajednička pravna stečevina dugo je bila posljednja stepenica koju je trebalo prijeći na putu u EU.

Poznata titova uzrečica da se suci ne drže zakona kao pijan plota, vladala je u jugoslavenskom i hrvatskom pravosuđu. Zbog neprovedene lustracije, neujednačenost sudske prakse i nejednakost pristupa optuženicima samo se preselila   i u samostalnu hrvatsku državu. Takva praksa jasno se očitovala u optuživanju komunističkih kadrova. Poznata je  i ona uzrečica:“ Pojavu osuditi, druga osloboditi“

Nepostojanje neovisnosti Pravosuđa i njegova povezanost sa vladajućima jasno se i sramotno očitovala, na opće čuđenje u Hrvatskoj i EU upravo na slučaju Perković-Mustač sa Lex Perković.

O mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom UDBA, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi. Većina hrvatskih emigranata od onih 69 sa popisa ubijena je upravo u Njemačkoj.

U nakani zaštite Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kao dokazanih šefova jugoslavenske i hrvatske komunističko-represivne nomenklature izvodile su se eskapade i egzibicije u Hrvatskom Saboru i tadašnjoj Vladi RH na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem.

Bivši direktor u naftnoj kompaniji INA i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983.godine  u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao UDBA-u. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja isplivala su i imena „jugošpijuna“ Perkovića i  Mustača koji će zajedno biti osuđeni na doživotni zatvor.

Pod pritiskom uvođenja sankcija od strane EU, Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), i promijenila  zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN). Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. „Lex Perković“. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.godine.

Tako  je omogućeno uhićenje i izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj na suđenje u Münchenu. Na suđenju Perković-Mustač u Njemačkoj sadašnje vlasti u Hrvatskoj su, kako su ustvrdili i njemački tužitelj i sud, bojkotirale suradnju na ovom slučaju.

Ivan Krmopić, jedan od svjedoka  i njegova obitelj zatražili su zaštitu od  njemačkog pravosuđa zbog prijetnji. To je slika Hrvatske! 

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/tko-je-ivan-krmpotic-i-zasto-ga-stiti-njemacka-policija-20150422

I nakon osuđujuće presude na doživotni zatvor. Hrvatska vladajuća „elita“ olakšala im je  izdržavanje doživotne kazne prebacivanjem u Hrvatsku. Pitanje je hoće li je uopće i odslužiti do kraja, jer su već počele igre i igrice kako bi ih se pomilovalo.

Perković i Mustač tako su prvi i jedini osuđeni za zločine počinjene u ime komunističke ideologije.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pogledajte-detaljnu-kronologiju-slucaja-perkovic-mustac-20160803

Progonili  su komunisti i svoje.Nakon Rezolucije Informbiroa, napunili su se Goli otok, Lepoglava i Stara Gradiška, logori i zatvori po Jugoslaviji.

Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj rujna 1947.godine  u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika. Bio je pod dominacijom sovjetske Svesavezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegov osnutak. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948.godine sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J. Broza s J. V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. VI. 1948.godine, donesena je rezolucija O stanju u KP Jugoslavije, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko (na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj studenoga 1949., Informbiro je donio rezoluciju Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica). Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Europe.

»Ibeovaca«  je prema izvješću jugoslavenske policije sačinjenom 1963. godine bilo ukupno 30.113. Prema republikama njihov je broj: Srbija 15.421 osoba; Hrvatska 4.657 osoba; Crna Gora 3.739 osoba; Bosna i Hercegovina 1.567 osoba; Makedonija 1.567 osoba i Slovenija 786 osoba. Arhiv Hrvatske, Zagreb (AH), Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP). Pregled broja kažnjenih i osuđenih pristalica IB-a, 1963., kut. 21., oznaka 21.011. 29

A sada osuđeni za masovne komunističke likvidacije u Jugoslaviji NITKO!

NEMA NIKOGA, NITKO!

Za masovne poslijeratne likvidacije, komunističke zločine iz mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi, nitko nikada u Jugoslaviji nije odgovarao!

Pobijena su 664 katolička svećenika, bogoslova i časnih sestara.

Ni jedna optužnica nije nikada napisana. Ni jedna presuda nije donijeta! Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisale vojne i civilne žrtve na strani “neprijatelja”, koje su bile osuđene na trajni zaborav.

Još jedna zanimljivost komunističkog pravosuđa: 24 kolovoza 1947.godine u Lanišću u sjevernoj Istri nakon krizme zaklan je mladi svećenik Miroslav Bulešić.Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem  ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora. Mons.Dr. Jakoba Ukmara teško su pretukli i ostavili u lokvi krvi misleći da je mrtav U prijelomnim trenucima  stvaranja samostalne hrvatske države, sudski spis o ubojstvu Bl. Miroslava Bulešića je nestao. Eto tako se sakrivaju komunistički zločini.

Stoga je govoriti o  antifašizmu u to vrijeme, u kontekstu Bulešićeva ubojstva, pogrešno. Zapravo, radi se o čistom komunizmu, a sam čin u Lanišću na Ćićariji, predstavlja ubojstvo iz mržnje, čistog  osjećaja mržnje prema Crkvi uvjetovanog komunističkom indoktrinacijom. I u tom kontekstu treba sagledavati događaje na Ćićariji, ne u kontekstu antifašizma nego kontekstu komunističke ideologije,  prosovjetskog komunizma, koja je bila uzrok i povod zločina diljem Istre.

Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. U svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, JNA je napisala da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  

Iz knjige depeša generalštaba JNA vidljivo je, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku, trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945. godine,Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Josip Broz Tito je u tom razdoblju masovnih likvidacija u svibnju 1945.godine bio na tom području i kontrolirao provedbu plana likvidacija. Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih ubojica 20. stoljeća

Nigdje ni na jednom mjestu u  povijesti hrvatskog naroda nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao  lijevo i desno od autoceste kod Macelja. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 žrtve komunističke odmazde.

https://kamenjar.com/roman-leljak-zlocin-prema-hrvatskom-narodu-nije-prestao-sve-do-danasnjeg-dana/

Umjesto osude i kazne, nagrada

Umjesto osude i odgovornosti, veliki dio komunističkih i partijskih funkcionera nagrađen je dobrim poslom, velikom plaćom, velikim stanovima, zapošljavanjem i školovanjem djece, ugodan i miran život i tako su prenijeli i u novu državu Hrvatsku!

Već 30 godina od oslobođenja i osamostaljena u Hrvatskoj većina grobišta nije  niti obilježena. Medu ubijenima su bili razvojačeni vojnici, starci, žene, djeca i svećenici. Politička vlast već desetljećima zaustavlja sve pokušaje njihova pronalaženja. Jugo-komunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego u narodu uliti strah u kosti pri samoj pomisli na potrebu pronalaženja grobova i osude počinitelja.

Masovni mediji u Hrvatskoj, koji odražavaju politiku vladajućih struktura nerado propuštaju, većinom cenzuriraju spomen na komunističke zločine, stoga se teško mijenja javno mnijenje i odnos prema njima.

Komunisti su jednaku razinu energičnosti pokazali i u obračunu s vjerskom tradicijom. Lenjin u pismu Gorkom ističe da je svaka vjerska ideja „najsramotnija podlost i najopasnija zaraza“. Čudno, akomunizam to nije? Jer komunizam je vjeru u Boga zamijenio vjerom u Komunističku partiju, Boga je zamijenila komunistička partija!

Političke stranke i pokreti lijevo-liberalnog usmjerenja još uvijek veličaju diktatora i svjetskog zločinca Josipa Broza Tita, unatoč svim dokazima o vladavini zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima pod njegovim vodstvom. Čak idu tako daleko da stranke Možemo i SDP namjeravaju vratiti njegovo ime Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu!?

Obrana komunizma izjednačavanjem sa antifašizmom 

Hannah Arendt njemačka filozofkinja kaže :“Nitko nema moralno pravo biti antifašist, ako nije istodobno i antikomunist”

Usprkos  osudi komunizma od EU institucija, po zločinima izjednačenim  sa fašizmom i nacizmom, na prostoru bivše Jugoslavije i dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija.

Ne samo da se veliča i slavi Tito i njegova zločinačka partizanija, nego su ti njegovi sljedbenici ispunjeni takvom nepojmljivom mržnjom prema neistomišljenicima, da bi opet iznova ponovili zločine, opet bi oni ponovili Bleiburg, Križni put, jame , fojbe, Daksui Goli otok. 

Poznata je izjava NenadaStazića,  zastupnika SDP-a u Hrvatskom Saboru:“Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!”

U obrani od odgovornosti za zločine komunističkog totalitarnog režima proglašavaju ga antifašizmom, jer antifašizam je po njima pozitivan i ne može počiniti zločine, zločine čine samo fašisti!

U tome idu tako daleko da kažu, da je Hrvatska nastala na zasadama antifašizma, a ne na  Domovinskom ratu, što u Ustavu jasno piše.

Jedini istinski antifašisti bili su istarski seljaci i rudari koji su se prvi u Europi digli protiv fašizma. Poznate su Proštinska buna i Labinska Republika iz veljače 1921.godine. koje su ugušene od strane talijanske policije i vojske. 

Uz njih pravi antifašisti bili su i istarski svećenici, koji su bili stalna meta fašista, zato što su bili uz narod i živjeli s narodom.

Komunisti odnosno samoproglašeni antifašisti borili su se sami protiv koga, čega ??? Fašizma! Reći će oni! Kojeg li apsurda? Kako su onda mogli postati antifašisti kada su komunisti, a  komunizam je po metodama i načinu vladanja  izjednačen sa fašizmom i nacizmom kao isti zločinački režim?

Jeli Titov režim bio antifašistički, kada je počivao na komunizmu, na zločinima komunizma, a komunizam je izjednačen sa fašizmom kao istim zločinačkim režimom? NIJE! Dio u kojem je oslobodio zemlju od njemačkih i  talijanskih okupatora ne daje mu pravo da se kiti antifašizmom, jer je nastavio represiju, teror, logore i likvidacije koje čak ni okupatori nisu provodili, naime mnogi obični građani koji su preživjeli njemački nacizam i talijanski fašizam, nisu preživjeli komunizam. 

I sami sebe dovode do apsurda.  Izvrstan primjer je IDS i izjave njegova bivšeg predsjednika Borisa Miletića kako oni vide antifašizam, kojim se stalno busaju:

“Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo.”….. “Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.”

Kako razlikovati? Koje je to razdoblje komunizma, a koje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe, kada su komunisti bili vođe?

Koja partija i koji ljudi su vodili narodnooslobodilačku borbu?

Tko je bio na čelu  KP i  NOB?

Koja partija i koji ljudi  su  stvarali totalitarno komunističko društveno uređenje nakon NOB i završetka rata?

Koja partija i koji ljudi su bacali ljude u fojbe, ubijali svećenike i protjerali oko 200 000 Talijana iz Istre?

Ista partija i isti ljudi, na čelu sa Josipom Brozom Titom!

Tito je bio vrhovni zapovjednik- maršal  narodno-oslobodilačke borbe  i predsjednik Komunističke partije Jugoslavije.

Komunistička partija Jugoslavije vodila je narodnooslobodilačku borbu, „oslobađala“ od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima! Kojim metodama? Fašističkim!

Nema razlike! Ista Partija, isti ljudi bili su komunisti i sada su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i zločinački način vladanja, preobukli u antifašiste!

I ne samo IDS, nego i SDP, Možemo i većina stranaka lijevog spektra, koje se u Hrvatskoj ne odriču Tita.

Međutim za zločine koje su počinili Titoisti nikada nitko nije odgovarao. I ne samo da nije nitko odgovarao, nego su  svjesno činili zločine, svjesno ih sakrivali, pa su žrtve bacali u jame, fojbe, sakrili duboko u rudnike i još zabetonirali u više pregrada i slojeva, ( Huda jama) i ubijali svjedoke da se nikada ne sazna istina o počinjenim zločinima! To je zločin sa predumišljajem!

Na zločinu su gradili takozvano „humano društvo“ i pomno krili svoje zločine!

Jugoslavija je nastala na zločinu, i ne samo neposredno nakon rata, nego još u tijeku NOB. Daksa je dokaz, Daksa je pokazala za kakvu se slobodu i kakvo novo društveno uređenje bore partizani na čelu sa Maršalom Titom.

Daksa je otočić kod Dubrovnika na koji su „osloboditelji“ partizani doveli 53 uglednih  građana Dubrovnika, mučili ih, pobili i bacili u jamu. Tek 2009.godine  ekshumirani su posmrtni ostatci 53 žrtve,  pogubljenih i bačenih u jamu u noći 24/25.listopada  1944.godine. Daksa je samo jedno od dubrovačkih stratišta, jedino mjesto na kojem je spomen obilježje, ali nije jedino stratište više od 190 ubijenih Dubrovčana među kojima je jedanaest svećenika. Dokumenti i  svjedoci tih događanja,  govore  kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944.godine, i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.

Na primjeru Dakse jasno se vidi zločinački totalitarni karakter NOB, vladavina terorom je njihovo poimanje slobode. Daksa je ustvari prethodnica Bleiburga.

Isto tako vidi se odnos prema Katoličkoj crkvi i katoličkom svećenstvu. Na Daksi je ubijen na mučki način isusovac Petar Perica autor poznate marijanske pjesme, gotovo himne „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. PadrePerici skinuli su haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.

Na isti način postupali su partizani u svakom gradu, i na  svakom „oslobođenom“ teritoriju. U Istri su se punile jame-fojbe, progonili svećenici ( zaklan je Miroslav Bulešić) da bi kulminiralo sa sveopćim progonom i masovnim likvidacijama nakon Bleiburga i Križnog puta.

To je zločinački put i način stvaranja Jugoslavije na zločinu!

Ako je netko i pokušao reći istinu i taj je zauvijek zašutio! Krilo se dugih 70 godina!

I sada kada je zločinački karakter te tvorevine izgrađene na zločinu nazvane Jugoslavija u punom opsegu izašao na svjetlo dana iz dubina rudnika, još ga ne priznaju!

Čak su evo velikog apsurda, generali Hrvatske vojske, koja je u Domovinskom ratu pobijedila tu zločinačku JNA, potpisali pomilovanje za dvoje visoko pozicioniranih ljudi koji su provodili  zločinačku jugoslavensku politiku. 

Nekažnjeni zločini i masovna kršenja ljudskih prava, koje su počinili komunisti Titoisti protežu se kroz cijelo razdoblje trajanja jugoslavenskog komunističkog režima ( 1945-1990), Povelja UN o ljudskim pravima datira od prosinca 1948, godine. Znači da je nisu  poštivali, ( Goli otok otvoren je nakon Rezolucije informbiroa 28. lipnja 1948. godine, a zadnji ubijen po nalogu UDBE Jugoslavije je Ante Đapić 1989.godine u Njemačkoj )  kao što ni danas njihovi nasljednici ne poštuju EU Rezolucije o osudi komunističkog zločinačkog režima. 

Ognjen Kraus i Milorad Pupovac traže kažnjavanje zbog upotrebe  „nacistički, fašistički, ustaški i četnički slogani ili simboli“, ali ni spomena yugo-partizansko-komunističkih simbola crvene zvijezde i „Smrt fašizmu, sloboda narodu“

Time ne daju da razvijamo demokratsko društvo zasnovano na slobodi, na ljudskim pravima, na pravdi i pravednosti jednakoj za sve, nego nas drže zarobljene u zločinačkoj yugo-komunističkoj ideologiji i opetbi sve ponovili! A zašto?

Vladajuće strukture ne priznaju čak ni usvojene Rezolucije  Vijeća EU, ni EU Parlamenta, ni Deklaraciju Hrvatskog Sabora o osudi komunizma,  kao totalitarnog i zločinačkog režima. Doveli bi hrvatsku državu i narod čak i pod sankcije samo da  očuvaju vlast, materijalno bogatstvo koje im je taj režim omogućio, privilegije i bolji život koji te privilegije donose. A žrtve? Koga briga za žrtve? Njih ionako više nema!  Žrtve vape za pravdom, ali  ih  korumpirane  i nemoralne vladajuće hrvatske političke strukture ne čuju!

Lili Benčik, hrvatskepravice