Hladni rat velikih sila vodi se preko leđa manjih zemalja

Pin It

Washington will never be allowed to control China's fate: China Daily  editorial - Opinion - Chinadaily.com.cn

Nakon što je bivši vođa Narodne Republike Kine Deng Xiaoping 1978. pokrenuo kampanju "Četiri modernizacije" (poljoprivrede, industrije, znanstvenih istraživanja i vojske), čiji je cilj bio uvođenje elemenata tržišne ekonomije u socijalistički sustav ("tržišni socijalizam"), u desetljećima koja su uslijedila došlo je do visokih stopa rasta kineske ekonomije.

Deng, međutim, nije bio liberal: želio je modernizirati kinesko gospodarstvo, ali bez popuštanja stiska Komunističke partije.

S druge strane, američka politika (a upravo je suradnja sa SAD-om Kini otvorila mogućnosti ekonomske ekspanzije) dugo je desetljeća vjerovala da će potpora Kini i njezina integracija u međunarodni poredak dovesti i do političke liberalizacije Kine. Zanemarivalo se da većinska Han nacija nema iskustvo bilo kakve demokracije zapadnog tipa i da Kinezi imaju potpuno drugačije shvaćanja svijeta i vremena od zapadnih zemalja.

Kraj Dengove reformističke ere

Dok je Deng Xiaoping isticao da treba prikriti sposobnost i ne polagati pravo na međunarodno vodstvo još dugo vremena, a možda i nikada, kineski predsjednik Xi Jinping zaokrenuo je takvu politiku i s projektom Pojas i put istupio na međunarodnu scenu s neskrivenim ambicijama za jačanjem kineskoga globalnog geoekonomskog i geostrateškog utjecaja. Osiguravajući sigurnost izvana, stabilnost iznutra i ekonomski prosperitet Xi Jinping osigurao je i potporu i snagu kakvu je prije njega možda imao samo još Mao Zedong. Dosljedni ekonomski rast služio je legitimizaciji Kineske komunističke partije i njezinoga gospodarskog modela koji vodi država.

Suprotno nadama o liberalizaciji, Kina je ekspandirala svoju moć na račun tuđih suvereniteta. Peking proširuje autoritarni sustav, provodi sve snažniji nadzor, jača nuklearni arsenal, a infrastrukturna i investicijska ulaganja i trgovinske strategije jačaju kineske geopolitičke aspiracije. Kineska politika sve je agresivnija u području Indo-Pacifika bez čije kontrole Peking ne može osigurati regionalnu, a onda niti globalnu moć.

Bivši australski premijer Kevin Rudd nedavno je u članku za Foreign Affairs odlično sublimirao posljedice nedavnoga kongresa Komunističke partije Kine: "Tijekom Dvadesetog nacionalnog kongresa Komunističke partije Kine (KPK) prošlog mjeseca, kineski lider Xi Jinping definitivno je završio Dengovu eru kineske politike. U mnogim aspektima, bilo je jasno da su 'reforma i otvaranje' pri kraju na Devetnaestom kongresu stranke 2017. godine, kada je Xi proglasio 'novu eru' u kojoj će partija ispraviti ideološke i političke 'neravnoteže' naslijeđene od njegovih prethodnika. Dvadeseti partijski kongres dao je Xiju treći liderski mandat, što je bez presedana, i uklonio protržišne elemente iz rukovodstva KPK. Poslije skoro 44 godine, povijest će zabilježiti da je upravo na ovom kongresu završena Dengova reformistička era. Hrabri novi etatistički svijet Xi Jinpinga sada je u punoj snazi".

Na sastanku na vrhu u Madridu prošloga lipnja čelnici NATO-a izdali su novi strateški koncept u kojemu je Rusija zauzela središnje mjesto kao očita prijetnja transatlantskom savezu. No kao velika prijetnja detektirana je i Kina kao zemlja koja predstavlja "sustavne izazove" euroatlantskoj sigurnost. Istaknuto je da Kina dovodi u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti saveza. Gotovo identične ocjene iznesene su i u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti koja Kinu detektira kao jedinog konkurenta sposobnog za preoblikovanje postojećega međunarodnog poretka.

Richard Fontaine u analizi za već spomenuti Foreign Affairs primijetio da je Washington odlučio natjecati se, a ako je potrebno i sukobiti i s Rusijom i s Kinom na neodređeno vrijeme. On pritom smatra da je natjecanje s Kinom i Rusijom o svakom pitanju, i na svakom mjestu gdje su ove države aktivne recept za neuspjeh. Kreatori politike trebali bi se najviše usredotočiti na radnje na mjestima i na pitanja gdje je potencijalna šteta za ključne interese SAD-a velika, a potencijalna korist za izazivača značajna. Potrebno je usmjeriti velik dio energije i resursa na rusku prijetnju u njezinoj trenutnoj akutnoj fazi, dok bi dugoročno valjalo lavovski udio obojega posvetiti Kini.

Europa u sjeni SAD-a

U razdoblju prije agresije Ruske Federacije na Ukrajinu dio analitičara predlagao je približavanje Rusiji sa ciljem slabljenja Kine, tj. neku vrstu obrnutoga Kissingerova manevra. Danas je takva ideja teško i zamisliva. U skladu s novim realnostima sada se razmatra i novo približavanje Kini, no zaključak je da bi takva vrsta obuzdavanja Rusije bila preskupa jer bi Washington morao biti spreman na preskupe ustupke na području Indo-Pacifika. Fontaine ističe i one analitičare koji žele isključivu pozornost SAD-a na Kinu, u kojem bi slučaju primarna odgovornost za upravljanje ruskim prijetnjama Ukrajini i Europi pala na same Europljane.

Sjedinjene Američke Države prošle su godine formirale AUKUS, a reaktivirale su i Kvadriletaralni sigurnosni dijalog. Ove inicijative predstavljaju pokušaj revitalizacije odnosa sa saveznicima sa ciljem obuzdavanja kineskih ambicija u azijsko-pacifičkoj regiji. S druge strane, Washington ponovno pokušava u potpunosti usisati Europsku uniju u svoj sigurnosni kišobran i tako skršiti ideju strateške autonomije. U svijetu u kojemu se realizam na velika vrata vratio u međunarodne odnose igre velikih sila čini se da su tek na svome početku, a mi već danas živimo u novome hladnom ratu koji će se voditi i preko leđa manjih zemalja.

Davor Dijanović/direktno.hr