Šarić: Da, ustaše nisu ‘prodali’ Dalmaciju, nisu bili fašisti, a Jasenovac kao ‘logor smrti’ je mit
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 19 Srpanj 2025 13:05
Uredništvo portala Index.hr slučajno je objavilo naslov prepun istine. Reagiravši na video mladog člana Mosta, uskoro i bivšeg, Krešimira Rotima, kojeg se stranka posramila i kukavički pognula glave pod medijskim pritiskom, Index je objavio naslov koji je trebao šokirati javnost i izazvati bijes „antifašističke“ Hrvatske:
„Most: Ustaše nisu bili fašisti, nisu prodali obalu. U Jasenovcu je nađeno 600 tijela“. Sličan pristup imali su i ostali mediji. Urednici uvjereni u svoju intelektualnu, obrazovnu i moralnu nadmoć redom su objavili – istinu, misleći da posramljuju laž. Rotim je u pravu. Iza njega stoje znanost, istraživanja i nova saznanja o Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu lišena jugoslavenskih mitova i zapreka kojih se i danas, nažalost, plaši naša historiografska struka na fakultetima i institutima.
Hrvatskoj treba potpuna revizija povijesti NDH. Nakon sloma komunizma temeljito se i sustavno istražuje komunističko razdoblje, no NDH ostaje „vrući krumpir“. Pitanjima Jasenovca, ustaša i razmjera zločina Pavelićeve Hrvatske ozbiljno se bave uglavnom neovisni istraživači, novinari, publicisti i entuzijasti, često izvaninstitucionalno i sa neslužbenom zabranom pristupa privatnim i državnim medijima. Svaki doktor znanosti koji se usudi dirnuti u jugoslavensku mitomaniju ekspresno završi na marginama, a prije toga bude žigosan kao – revizionist.
Što je to revizionizam?
Kada bi revizija u bilo kojoj znanosti bila nepoželjna, još uvijek bismo prakticirali egipatsku i grčku medicinu, a Sunce bi se vrtjelo oko Zemlje. Otkud uopće taj pojam, odnosno etiketa “revizionizam”?
„Popularizirao“ ga je Slavko Goldstein, povjesničar amater, otac Ive Goldsteina, vlasnika tvrtke Ivo Drobilica d.o.o., kako se našalio Rotim u svom videu. Slavko je bio publicist, ostrašćeni čuvar jasenovačkog mita, do smrti uplašen da će se 1941. godina vratiti. Povjesničar Davor Marijan u preglednom radu „Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“ objasnio je kako je revizionizam tata Slavko preuzeo iz marksizma i uveo ga u historiografiju 21. stoljeća, ne bi li tako „mlatio“ sve one koji se usude dirnuti u jugokomunističke dogme.
Ako je prva reakcija bilo koga na neki znanstveni rad ili istraživanje uzvik „Revizionizam!“, u medijima, politici, pa i historiografiji, ta se osoba automatski isključuje iz bilo kakve ozbiljne rasprave. To nije akademski diskurs. Napiše li Rotim knjigu sa znanstvenom aparaturom, nije dovoljno da sin Ivo zasjedne u stolicu N1 televizije i kaže – revizionist! Filoustaša! Ne. Ivo mora uzeti knjigu, analizirati je, napisati ozbiljnu recenziju, ne pamflet „moj je tata rekao“, te ponuditi kontraargumente utemeljene na povijesnim izvorima, u prvom redu dokumentima. Međutim, čemu mu svjedočimo? Medijskoj hajci i općoj histeriji.
Dakle, što je Slavkov revizionizam? Floskula. Prazan pojam. Ideološka tupa sjekira.
Infantilna povijest partijske tik-tok mladeži
Čega se sve Rotim dotaknuo u svom kratkom videozapisu koji je tobože izazvao zgražanje javnosti? Queer ekipa SDP-a, sljednika Saveza komunista Hrvatske i protivnika hrvatske državne neovisnosti 1991. godine, snimila je infantilan uradak u kojem o najkompleksnijim i najtragičnijim temama iz hrvatske povijesti govori partijska tik-tok mladež koja ne može iz glave navesti tri znanstvene knjige o povijesti NDH. Ma jednu!
Sada ću i ja, kao Rotim, analizirati izjave zlatne omladine SDP-a. Tko ne podnosi revizionizam, sada može prestati čitati. Makar, i naslov je sam po sebi skandalozan, opasan i poziva na uzbunu da se ne ostvari Slavkova noćna mora.
‘Prodaja’ Dalmacije
Jedan od najponavljanijih mitova o NDH jest Pavelićeva “prodaja Dalmacije”. Ne, ustaše nisu „prodale“ Dalmaciju. Riječ je o manipulaciji i krajnjoj intelektualnoj lijenosti i ideološkoj slijeposti.
Za razliku od Hajdaševih pionira, ja volim otvarati znanstvene knjige iz povijesti. Imam na polici jednu veliku, debelu, s vrlo malo slika i 3500 fusnota. Riječ je o znanstvenom djelu povjesničara Nikice Barića „Ustaše na Jadranu“. Do kojih je zaključaka došao Barić?
Prvo treba reći da je 1915. tajnim Londonskim ugovorom Italiji obećan dobar dio hrvatske obale, a srbijanska vlast Kraljevine SHS 1920. godine Rapalskim ugovorom pristala je na određene talijanske zahtjeve. Nema Pavelića, Radić je još živ, za one koji teško prate kronologiju zbivanja, a godine broje od “Velikog antifašističkog praska” 22. lipnja 1941. godine.
U trenutku kada ustaše potpisuju nametnute Rimske ugovore 18. svibnja 1941., vlasti NDH nemaju gotovo nikakvu kontrolu nad tim procesom. Talijani su u Dalmaciji već dva desetljeća. Pavelić nije „prodao“ Dalmaciju jer ju nije ni imao. Nije ju ni „predao“, tvrdi Barić.
Ustaše su 1943. osnovali Ministarstvo za oslobođene krajeve
Štoviše, citiram struku: „Zapravo je vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji. Na pitanje zašto je ustaški pokret, koji se borio za nezavisnu hrvatsku državu, surađivao s Italijom, koja je imala imperijalističke težnje prema istočnom Jadranu, može se odgovoriti da ustaše u okolnostima i odnosima sila koje su vladale u Europi između dvaju svjetskih ratova nisu mogle računati na ‘boljeg’ saveznika“.
Nadalje, piše Barić, odmah nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Zagreb je raskinuo Rimske ugovore i oteti hrvatski teritorij proglasio „oslobođenim krajevima“. Za uspostavu uprave NDH u tim krajevima osnovano je i novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio Edo Bulat. Nije li Dalmacija „prodana“? SDP queerovci, objasnite mi zašto se ustaše tako brzo i entuzijastično vraćaju na Jadran kada su jedva čekali „prodati“ Dalmaciju?
U zaključku, da ne duljim, Barić također ustvrđuje: „Uza sve opisane probleme bilo je iznimno teško ustrojiti upravu NDH u priključenim jadranskim krajevima. Ipak su vlasti NDH u tom smjeru poduzele znatne napore. Može se reći da i to pokazuje koliko je NDH i ustaškom pokretu bilo stalo do Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva na Jadranu, što je dodatni argument da su Rimski ugovori nametnuti vodstvu NDH“.
Radni logor Jasenovac
Vraćam Barićevu knjigu na policu i posežem za internetom jer (još) nemam knjigu Nikole Banića i Mladena Koića „Jasenovački popis – Lažne žrtve“ u kojoj je ovaj dvojac znanstvenom metodom dokazao da se na službenom popisu Javne ustanove – Spomen područje (JUSP) Jasenovac nalazi čak 74 000 lažnih ili dvojbenih imena, što iznosi 89% od ukupnog broja!
Akademska zajednica šuti, JUSP Jasenovac šuti. A popis se samo povećava!
Ostatak popisa, prema mišljenju autora, također treba odbaciti i krenuti ispočetka. Naime, brojka od 83.145 navodno ubijenih u Jasenovcu datira iz 1964. godine kada se očekivala isplata ratne odštete od Njemačke. Tada je na spisku bilo oko 59.000 žrtava, a s vremenom se „napumpavala“ brojka. U emisiji Tihomira Dujmovića na Z1, Koić je iznio podatak kako židovski memorijalni centar za holokaust Yad Vashem u Izraelu Jasenovcu priznaje tek oko 3000 židovskih žrtava, nasuprot „službenoj“ brojci stradalih Židova koja iznosi 13 000! Tko je tu lud?
Vukićeva istraživanja
Najveći istraživač radnog logora Jasenovac je Igor Vukić, hrvatski Srbin koji više od 10 godina ruje po arhivima, hrvatskim i srbijanskim. Napisao je tri knjige o logoru, a sve se također nalaze i na mojim policama. Posljednja knjiga, „Povijest brojeva o Jasenovcu“, donosi podatak kako je broj žrtava u Jasenovcu, ali ne samo ubijenih od ustaša već i umrlih od bolesti, od 700 do 1600 ljudi. Međutim, Vukić dodaje da to nije konačna brojka i potiče na dodatna istraživanja. Tko će? Klasić, Jakovina, Markovina?
Vukićevo istraživanje temelji se prvenstveno na dokumentima pohranjenim u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu i Državnom arhivu Srbije u Beogradu. Koristio se i objavljenim znanstvenim i stručnim izvorima: knjigama, znanstvenim člancima te u konačnici memoarima i periodikom. Amater, a radi kao profesionalac!
Vraćamo se na Rotimov video gdje točno iznosi podatak kako je na području i oko Jasenovca iskopano daleko manje od 1000 tijela.
Kratka digresija. Nije li zanimljivo da kod ustaških masovnih i kolosalnih zločina kronično nedostaje kostiju? Primjerice, u Jadovnu nije pronađen niti jedan kostur, što ne sprječava Pupovca da ondje svake godine nariče kako je ubijeno na tisuće Srba. S druge pak strane, iz Jazovke je ekshumirano 814 žrtava. Nije natjecanje niti opravdanje bilo kojeg zločina s bilo koje strane, ali zar ćemo se praviti da obrazac ne postoji? Možda je i Ivo u pravu, štoviše, ustaše su imale čitavu flotu drobilica kostiju gdje su god ubijali?
U poslijeratnim intenzivnim terenskim istraživanjima pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka u Jasenovcu te na području Gradine, na desnoj obali Save. Još oko 220 leševa otkopano je i identificirano u blizini Stare Gradiške. To je činjenica, koliko god naricale Dalija Orešković i Marijana Puljak.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Jasenovac godinama istražuje i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, uglavnom sastavljeno od doktora znanosti povijesti. Kada neće JUSP Jasenovac, a izostaje i političke volje, tada se istraživanja moraju provoditi na privatnu inicijativu. Što kažu istraživanja Društva? Nema govora o logoru smrti, poput Auschwitza, Treblinke ili Majdaneka. Jasenovac je bio radni i sabirni logor te mjesto internacije gdje su zatvarani državni neprijatelji, Židovi i Srbi, a najveći broj činili su komunisti.
Evo što piše na stranicama Društva: „Stalno je u logoru bilo oko 2000 zatočenika, dok je kroz njega prošlo još nekoliko tisuća osoba. Logor je bio i sabirni centar za ratne zarobljenike i Židove koji su transportirani u njemačke logore. Zatočenici su imali zdravstvenu zaštitu, a mogli su od kuće primati pakete s hranom i lijekovima. Nakon isteka kazne, puštani su kućama (osim Židova). U nekoliko amnestija, iz logora je i prije kraja određene kazne pušteno na slobodu više od 1600 zatočenika“.
Zatočenici u Jasenovac nisu dovođeni s namjerom da budu ubijeni, što ne znači da tamo nitko nije ubijen, naravno. Kako su članovi Društva došli do tih podataka? Vrlo jednostavnom formulom – otišli su arhiv, bavili su se historiografijom, umjesto da pohode televizije i uvjeravaju javnost da im se mora vjerovati na riječ.
Gdje su Klasićeve knjige o Jasenovcu? Jakovinine ili Markovinine? Goldstein je napisao jednu, ali riječ je o publicistici, ne znanstvenom radu. Klasić piše hvalospjeve Miki Špiljku, Jakovina hagiografiju zadarskog krvnika Bude Lončara, a Goldstein tobože „secira“ veliki lik i „zaslužna“ djela komunističkog diktatora. Znanosti jedva u tragovima, a sva četvorica haraju po medijima i televizijama.
Ustaše nisu bili fašisti – nisu se tako identificirali
Posljednja manipulacija jest neprecizna kvalifikacija ustaškog pokreta. S time je predsjednik SDP-ova „Queer foruma“ Karlo Vedak otvorio partijski sat povijesti. Želimo li se ozbiljno razgovarati o povijesti, moramo jasno definirati pojmove. Fašizam je nastao u Italiji. U Njemačkoj se razvio nacizam, po uzoru na fašizam, dok je u Moskvi već dugo živio brat blizanac – komunizam. Ustaše se nisu definirali kao fašisti. Ako se Vedak može definirati kao queer, onda pravo na samoidentifikaciju imaju i ustaše.
Ustaški pokret nastao je kao odgovor na velikosrpsko nasilje iz vremena prve Jugoslavije. Nije pao s neba 10. travnja 1941. naoštrenih noževa. Nakon atentata na Stjepana Radića 1928. godine, Pavelić odlazi u emigraciju i prihvaća revolucionarno-oružani put stvaranja hrvatske države. Puni naziv ustaškog pokreta glasi „Ustaško-domobranski pokret“, što je i doktorat Marija Jareba, kojeg u medijima gotovo da i nema jer se gore spomenuti četverac ne da iz stolica, odnosno na brzom su biranju naših historiografski neukih novinara.
Cilj je hrvatski narod dovesti u isti rang s nacistima
Zašto bi bila sporna činjenica da ustaše nisu bili fašisti? Talijani su samo formalno bili saveznici NDH, odnosno NDH nije saveznik, ona je satelit, podređena Trećem Reichu. U Dalmaciji su talijanski fašisti neprijatelji ustaške države, a za kontrolu vlasti NDH Talijani se koriste i četničkim snagama. Na nekim mjestima ustaše i s četnicima surađuju, toliko je kompleksno ovo pitanje, a partijska mladež i redakcija Indexa su toliko uvjereni u svoju nadmoć da bez imalo srama i opreza nude svoje pojednostavljeno i infantilno viđenje povijesti.
Zašto se inzistira da su ustaše fašisti? Cilj je hrvatski narod dovesti u isti rang s nacistima koji su vodili glavnu riječ, a istina je da su Hrvati bili podređeni Hitleru kao i Slovaci, Bugari i ostali. Rasni zakoni stigli su iz Berlina. Ništa od navedenog ne opravdava ubojstvo bilo kojeg nevinog Židova, Srbina ili Roma, ali kontekst je izrazito bitan. Fašizam nije temeljna odrednica ustaškog pokreta. Stvaranje hrvatske države jest, ali cilj nije dostignut iz niza razloga, a jedan je i onaj moralni – temelj Hrvatske očito nije mogao biti Pavelić koji je dizao ruku u nacistički pozdrav. Pavelić nije moj „branjenik“, daleko od toga. Nikada ne bih branio čovjeka koji je u bl. Alojziju Stepincu vidio smetnju, pa čak i neprijatelja.
Ispričavanje za zločine ustaša ne smije nikad prestati
Koja je poanta ovog teksta? Moramo odbaciti mitove prošlog režima i suprotstaviti se komunističkoj „istoriografiji“ s velikosrpskim začinima. Ako ćemo vjerovati klasićima, goldsteinima i pupovcima, hrvatski je narod u potpunosti pobjesnio i pretvorio se u dobro podmazani stroj za klanje 1941. godine. Pobili smo više od 80.000 ljudi u Jasenovcu, imali dječje logore u kojima su časne sestre „klale decu“, a rekord u broju ubijenih Srba drži Pero Brzica koji je nožićem za poljske radove u jednoj noći pobio 1360 Srba! To stoji na Wikipediji!
Takvim i sličnim manipulacijama mora doći kraj. Sve laži imaju kratak životni vijek. A ove pobrojane ovdje su toliko prozirne da ih i netko poput Rotima, mlad i s vrlo malo životnog iskustva, sruši ispod 90 sekundi.
Međutim, nedostaje institucionalne i političke, pa i akademske hrabrosti da se komunističkim narativima stane na kraj u historiografiji. Hoćemo li sada čuti struku ili će Rotim ostati na streljani, kako ga je kukavički ostavio Most, ekspresno kleknuvši pred bogove jugoslavenske istoriografije u Hrvatskoj. Upravo je Most sjajan primjer onoga o čemu ovdje pišem. Učinio je točno ono što su SDP-ov Queer forum i ostali od njega i očekivali. Ispričavanje za zločine ustaša ne smije nikad prestati. Glavu dole, Partija gleda! I crvena i plava!
