Slaba hrvatska diplomacija, slučaj s Ukrajinom te promjena američke politike

Pin It

Iako je Hrvatska dvadeset i sedam godina od neovisnosti punopravna članica EU-e i NATO-a, očito je kako i dalje postoji ozbiljan upravljački deficit, koji onemogućava optimalni društveni razvitak. Primjerice, na ključnim pozicijama u izvršnoj vlasti, nikada nije bilo toliko kadrova iz MVP-a, ali hrvatska diplomacija ne uspijeva se nametnuti kao poluga provedbe državne politike i njenih vitalnih interesa.

Borba velikih sila za globalnu prevlast, Hrvatsku je pozicionirala na strani Zapada, što se moglo isčitati i na stranicama uglednog američkog časopisa „Foreign Affairs“, koji je objavio članak posvećen Hrvatskoj, naslovljen: „Hrvatska, Rusija i velika balkanska igra – zašto Zapad treba Zagreb“.

Upravo, na tragu spomenute teze, Moskva je izrazila zabrinutost zbog kontakata između ukrajinskih i hrvatskih dužnosnika u vezi “povrata nekontroliranih područja na istoku Ukrajine, na temelju iskustva Hrvatske iz 90-ih godina”.

Naime, Kijev je krajem kolovoza ugostio bivšu hrvatsku ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt, bivšeg ministra unutarnjih poslova Joška Morića i bivšeg voditelja Ureda hrvatske vlade za prognanike i izbjeglice Lovru Pejkovića.

Model mirne reintegracije u Ukrajini nemoguće je provesti

Okolnosti u kojima se provodila mirna reintegracija Podunavlja, potpuno su drugačije od situacije u Ukrajini. Prvenstveno, Hrvatska je dobila rat protiv pobunjenih Srba iz tzv. Krajine. U tom trenutku preostali okupirani dio Podunavlja, mogao se uključiti u ustavno- pravni poredak Hrvatske i vojnim putem. Srbija bi pokušajem vojne intervencije, na prostoru suverene i međunarodno priznate države, provela agresiju, s dalekosežnim negativnim posljedicama, koje u Beogradu, nisu bili spremni prihvatiti.

Valja napomenuti, da u tom trenutku, Srbija objektivno, nije imala niti vojne snage, za takav potez pa je mirna reintegracija stoga prihvaćena, jer nije bilo nikakve druge alternative, tim više što se radilo o prostoru koji je bio pod protektoratom UN-a.

U slučaju Krima, činjenica jest, da je Ukrajina rat, izgubila. Rusija nikada neće pristati na mirnu reintegraciju prostora koji je anektirala. Kao jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, u poziciji je vetom blokirati bilo koji pokušaj da se tim putem djeluje na procese u Ukrajini.

Demilitarizacija prostora, o čemu govori Škare-Ožbolt, također se neće dogoditi jer je jedan od glavnih motiva aneksije, to što se u Sevastopolju, na Krimu, nalazi sjedište ruske Crnomorske flote. Ugovor o baziranju flote trebao je isteći 2017.g, ali je produljen sve do 2042.g., no poznati događaji u Ukrajini to su doveli u pitanje.

Analogno, jedan od ključnih razloga ruske intervencije u Siriji, luka je Tartus koja je za vrijeme bivšeg SSSR-a pretvorena u pomorsku vojnu bazu ruske ratne mornarice. Moskva je iznajmila luku do 2042.g. (kao i Sevastopolj) te nije željela izgubiti jedinu vojnu bazu na Mediteranu.

Iako su predsjednici Ruske Federacije, Ukrajine i Francuske te kancelarka Njemačke, poznati i kao ‘Normandijska četvorka’, potvrdili da poštuju integritet i teritorijalni suverenitet Ukrajine, malo je vjerojatno da itko osim Putina, doista ima stvarne mogućnosti bilo što konkretno učiniti.

Vesna Škare-Ožbolt smatra da Hrvatska ima i moralnu obvezu pokušati pomoći u uspostavi mira na ukrajinskom istoku.

Mislim da neke druge države imaju daleko veću moralnu obvezu u uspostavi mira u Ukrajini, od Hrvatske, ali se više ne izlažu možebitnim problemima za njihove vlastite interese.

Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, neovisna Ukrajina je posjedovala treći po snazi nuklearni arsenal na svijetu, veći od Velike Britanije, Francuske i Kine zajedno. Ukrajina je donijela odluku da se do konca 1996.g. odrekne nuklearnog naoružanja. Zauvrat je međunarodnim sporazumom, dobila jamstvo nuklearnih sila o poštivanju njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ta su jamstva prekršena i više ih nitko ne spominje, a najmanje, potpisnici sporazuma.

Nakon prosvjeda u Kijevu, EU je posredovala između sukobljenih strana. Uz jamstvo njemačkog i poljskog ministra vanjskih poslova i predstavnika francuskog MVP,  21. siječnja 2014.g. potpisan je sporazum. Tim je sporazumom dogovoren prestanak sukoba, razoružanje opozicijskih skupina, amnestija za sve sudionika prosvjeda, dakle vrlo slično onome, čime se bavi radna skupina hrvatske vlade za suradnju Hrvatske i Ukrajine, na istoku države.

Ništa od toga, također, nikada, nije provedeno, niti to zemlje potpisnice spominju.

Diplomatski krugovi EU ne podržavaju Hrvatsku

Prigodom pokušaja hrvatske blokade pregovora Srbije i EU, zbog doista neprihvatljivog Zakona o univerzalnoj jurisdikciji, Europska komisija je stala na stranu Srbije. Na odluku Hrvatske o deblokadi utjecala je Njemačka, a informaciju je srbijanskom premijeru Vučiću prenijela njemačka kancelarka Angela Merkel, u Parizu.

U slučaju naknada za inspekciju voća i povrća prema trećim zemljama koje su povećane s 90 na 2000 kuna i usprkos činjenici da je Europski parlament izglasao uredbu o postroženju inspekcija prema trećim zemljama, Tolušić je naknadu nakon tjedan dana morao povući, pod jakim pritiskom iz raznih centara moći, poglavito EU.

Na koncu, glede Savudrijske vale, potpredsjednik Europske komisije Timmermans kazao je kako je stajalište EK i njega osobno da bi obje strane trebale primijeniti arbitražnu odluku, dok Slovenija jednostrano poduzima mjere nadzora nad spornim područjem.

Iz svega navedenog, vidljivo je da bi hrvatska diplomacija morala preuzeti aktivniju ulogu  u procesima koje pokreće Vlada, kako bi, napokon, u punoj mjeri, poduprla njene, strateške ciljeve.

Jer, ukoliko Zapadnobalkanska šestorka održava Summit u Sarajevu i žali se pismom EK zbog pristojbi za voće i povrće, a Šefik Džaferović i Safet Softić, povodom primjedbi u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta, šalju pismo predsjedniku Europskog parlamenta, onda je više nego jasno, da države koje nisu članice EU, uopće nemaju nikakvog uvažavanja u odnosu prema Hrvatskoj.

Kada se tome pridodaju odluke Slovenije i Mađarske koje neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD, Mađarska zbog odnosa prema MOL-u i njezinu šefu Zsoltu Hernadiju, a Slovenija, prema svom starom običaju, optužujući da ne poštujemo međunarodno pravo jer ne želimo provesti arbitražnu presudu o hrvatsko-slovenskoj granici, može se zaključiti kako je krajnji čas, da se poduzmu ozbiljni koraci u zaštiti, vlastitih, vitalnih, nacionalnih interesa.

SAD-e šalju jasnu poruku

Ipak, opoziv Hrvatskoj nesklone veleposlanice, Vals Noyes i dolazak moćnog Roberta Kohorsta, u Zagreb, govori da bi se stvari u odnosu na Hrvatsku, barem što se tiče SAD-a, mogle promjeniti. Kohorst spada u krug ljudi od najvećeg povjerenja Rexa Tillersona, što znači do sada najveći zaokret u američkoj vanjskoj politici, prema Hrvatskoj, još od potpore operaciji „Oluja“ i ulasku u NATO.

Tome je doprinijela diplomatska epizoda u Ukrajini, bez obzira koliko je model mirne reintegracije tamo realno neprovediv. Svakako je dolazak Donalda Trumpa na vlast, znatno promijenio i američku politiku u Europi. Stoga je važno, napokon, postati kompetentan partner, za što Hrvatska ima dovoljno mogućnosti, pri čemu će uz validnu diplomatsku mrežu, trebati i puno političke mudrosti.

Autor: Željko Sakić/dnevno.hr