Zašto Pupovac ne ruši Plenkovićevu, hrvatsku vladu?

Pin It

Puno je važnije pitanje zašto Pupovac ne sruši ovu „hrvatsku“ vladu, a mogao bi to, bez pardona, učiniti već sutra? Razlog zbog čega to ne čini zapravo je paradoksalan, a istovremeno i zabrinjavajuć!? Pupovac ne ruši Plenkovića, jer mu očito odgovaraju Plenkovićeve politike, a osobito one politike koje odgovaraju velikosrpskim apetitima.

Andrej Plenković, sve i kada bi htio, ne može se riješiti Milorada Pupovca, jer zapravo je sam sebe, slučajno ili namjerno, zarobio u toj koaliciji i vezao si ruke šaljući nam poruku o nekoj kvazi stabilnosti Hrvatske koja nezaustavljivo tone na svim svjetskim ljestvicama konkurentnosti i ekonomskog prosperiteta. Zašto se Plenković ne riješi Pupovca? Odgovor je jednostavan! Kada bi se Plenković riješio Pupovca, Radina i još ponekog manjinca pod kontrolom Pupovca pala bi njegova Vlada. Nakon toga, neminovno bi došlo do preispitivanja njegove političke odgovornosti unutar HDZ-a, a članstvo bi mu postavilo isto pitanje koje je Plenković postavio Tomislavu Karamarku? Zašto je srušio vlastitu Vladu? Zašto je izbacio Most koji mu je činio stabilnu većinu i zašto je u Vladu uveo HNS bez ikakvog izbornog legitimiteta?

Puno je važnije pitanje zašto Pupovac ne sruši ovu „hrvatsku“ vladu, a mogao bi to, bez pardona, učiniti već sutra? Razlog zbog čega to ne čini zapravo je paradoksalan, a istovremeno i zabrinjavajuć!? Pupovac ne ruši Plenkovića, jer mu očito odgovaraju Plenkovićeve politike, a osobito one politike koje odgovaraju velikosrpskim apetitima. Pupovac ne ruši Plenkovića i radi još važnijih strateških ciljeva. Pupovcu je puno važnije od rušenja Plenkovića, učvrstiti svoje pozicije moći unutar Hrvatske vlade, ispreplesti javna poduzeća svojim kadrovima, a „ploča“ sa pozdravom „Za dom spremni“ zapravo je postala instrument za političku trgovinu na štetu Hrvatske. Spomen ploča hrvatskim braniteljima sa pozdravom „Za dom spremni“, hrvatski branitelji, Domovinski rat, i Hrvatska stvorena u tom Domovinskom ratu doći će na red kada se za Pupovca i ostale veleizdajnike stvore pretpostavke za konačan obračun sa „ustaškom“ Hrvatskom! A te pretpostavke se nezaustavljivo stvaraju, osobito ako ozbiljno  uzmemo u analitičko razmatranje monstruozni dokument IFIMESA i promišljanja Blagoja Grahovca, glavnog savjetodavnog analitičara tog projugoslavenskog instituta čiji je počasni predsjednik Stjepan Mesić, a osnivač Budimir Lončar. Ni Mesić ni Lončar, ni Grahovac kao i svi međunarodni članovi IFIMES instituta nikada nisu i ne će odustati od ideje od stvaranja neke nove konfederalne Jugoslavije i ta ideja je vrlo živa u važnim političkim strukturama diljem raspadnute Jugoslavije, kao i u međunarodnim krugovima koji podupiru i financiraju rad ovog projugoslavenskog instituta. Zovu li se oni Udba ili nekakvi Šeksovi „gremiji“ sasvim je svejedno, jer cilj im je isti. Oni ruše, instaliraju, kadroviraju, a ako treba i ubijaju u pomno osmišljenim atentatima. Sjetimo se Zorana Đinđića i pomno planiranog atentata na Mila Đukanovića.

To dokazuje brutalna analitika generala  Blagoje Grahovca koju Vam donosim u cijelosti, pa sami zaključite, radi li se ovdje o hladnokrvnoj  sjeći glava onih koji ne konveniraju IFIMES-ovim politikama, ili se radi o bajkovitom laprdanju?

General Blagoje Grahovac

- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o biografijama političara. Njegov članak „Biografije[1]“ objavljujemo u cijelosti.

 

 

Biografije

 

Kud god čovjek da krene , njegova biografija ga prati kao preporuka ili kao teret. Ali, ako ta persona uđe u politiku, onda njegova biografija postaje ili naša dika ili naš teret. Da bi neko od njih bio zapamćen kao naša dika, prvi uslov je da se on pokaže kao častan čovjek, a kriteriji za mjerenje političke i ljudske časti je, da njegov lični interes ili interes sa njim povezanih lica, nikada ne budu iznad državnih i nacionalnih interesa, te iznad interesa građana. Kako bi po ovom kriteriju prošli Ante Marković, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Milo Đukanović, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić? Anta Markovića će istorija zasigurno po dobru upamtiti.

 

Drugi kriterij dobre biografije je formalno i stvarno obrazovanje političara. Za biografiju nije dobro kada stvarno obrazovanje zaostaje iza onog formalnog. Šestičari, plagijatori i oni sa kupljenom diplomom uvijek su u problemu. Đukanović i Nikolić (od prethodno nabrojanih) po ovome sigurno imaju problem.

 

Treći kriterij za dobru biografiju je da se političar dobro pokazao u svojoj osnovnoj profesiji prije nego što li je zagazio u političke vode. Ante je bio ugledan inžinjer i uspješan direktor velike kompanije, Franjo je bio poznat i kao general i kao istoričar, Slobodan je slovio za uspješnog bankara, Tomislav je bio uspješan šef gradilišta, dok Milo i Aleksandar nemaju što upisati u biografiju, jer su kao junoše postali političari. Milo je već u 29-oj postao vladar, a Aleksandar nešto kasnije postao je to isto. Inače, u Crnoj Gori je utemeljeno pravilo, da su u političkoj i državnoj hijerarhiji bolje rangirani oni koji su upropastili bar nekoliko državnih i društvenih preduzeća.

 

Četvrti kriterij za dobru biografiju je da političar ima viziju u politici koju zastupa, te da ima konzistentnost te politike. Ante se do kraja borio za jugoslovensku političku ideju koju je zastupao, Franjo i Slobodan (varajući druge) svoje ideje su prilagođavali održanju svoje lične moći, Toma i Aleksandar politički su lutali kao muva bez glave, dok je Milo uvijek bio dosljedan, ali u nedosljednosti. Političke ideje i politike on je mijenjao brže nego li što nekakva vrckava preljubnica mijenja partnere, a sve u cilju da očuva ličnu moć, uveća novac i slavu, te da ojača moć sa njim povezanih lica. U političkim i ljudskim nedosljednostima političara, građani su uvijek najveći stradalnici.

 

Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović. Milošević je dosta uspješno fingirao antifašistu, dok je svojom politikom generisao ionako nabujali srpski nacionalizam. Sistematski izgon antifašizma iz Srbije nastavili su Koštunica i Tadić, inače tipični političari bez biografije. Oni su formalizovali rehabilitaciju ideologije četničkog pokreta, inače jednu od najmračnijih fašističkih ideologija. Toma se i dalje ne odriče titule četničkog vojvode, te iste mračne ideologije. Vučić je ponikao u tom istom inkubatoru, ali on zna da glasno evropejstvo (pa makar i fingirano) njemu može biti politički profitabilno. Zbog rehabilitacije četničke ideologije Vučić nespretno glumi ličnu nelagodu. Đukanovića sve to uopšte ne zanima, jer je njemu najvažnije da sačuva ličnu moć, novac i „slavu“. Rehabilitacija četničkog pokreta malo kome je dobro došla kao Milu Đukanoviću. Četništvo u Crnoj Gori ponovo viteza i gargaša, mitomanski prizivajući pretke da im odbesjede neku pričicu sa ognjišta koja se, grleno iz petnih žila, uz gusle može u kosmos poslati. Ognjište je njihovo razgovorište i dan danas. Istinski antifašisti malo šta mogu uraditi, jer vlast permanentno generiše crnogorski neofašizam, kao protivtežu onom prethodnom. „Divide et impera“ je formula kojom DPS, na čelu sa Đukanovićem, neprikosnoveno vlada. Eh, kako nam svima treba jedan Ante!

Dobra biografija dugoročno otvara i najteža vrata, dok loša biografija dugoročno zatvara i ona najlakša. Državnici uvijek imaju dobru biografiju, dok vladari uvijek imaju onu rđavu. Imovina državnika u društvenom BDP je zanemarljiva, dok imovina vladara i sa njima povezanih lica čini glavninu tog istog BDP. Koliki je udio Mila Đukanovića i sa njim rodbinski, interesno i partijski povezanih lica u BDP Crne Gore? Nije teško izračunati da je to preko 80%. Tobožnji godišnji rast crnogorskog BDP stalno ukazuje na veće siromašenje za onih 80% uboge raje. Iz toga je lako zaključiti čija je to država.

Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berluskoni, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo ko i čuo. 

Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016.godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku.

Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka.

Ljubljana/Podgorica, 12.juni 2015

Dakle u lipnju mjesecu 2015. godine Blagoje Grahovac tvrdi: Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka. Sve što je Blagoje predvidio ili bolje rečeno IFIMES isplanirao, dogodilo se pred našim očima. Postavlja se legitimno pitanje, bi li Tomislav Karamarko platio svojom glavom kao što je platio Zoran Đinđić da ga nisu uspjeli srušiti perfidnim udbaškim metodama i nepostojećim aferama glede sukoba interesa u poznatoj priči o konzultantici. Ako se sve dogodilo kako IFIMES planira, možemo li uopće zamisliti koju snagu ima ta utjecajna grupacija? Gdje je kraj toj mreži? Nije li Stjepan Mesić na javnoj televiziji izjavio daleko prije pada Tomislava Karamarka: „Karamarko je politički hodajući mrtvac“! Logično je zaključiti, analogno analitičkim „procjenama“ Mesića i Grahovca da ti isti monstrumi, koji planski skidaju političke glave imaju i moć postaviti one glave koje misle kao oni, koje misle globalno, Jugoslavenski. Od svih ovdje označenih meta u Hrvatskoj jedino je još uvijek „poluživa“ ili „polumrtva“, kako se uzme, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Na djelu je njen ideološko-svjetonazorski preodgoj, odgajatelj joj je Andrej Plenković o kome ovisi njen reizbor, a ako ne uspije preodgoj, Kolinda Grabar Kitarović bez ikakve sumnje može lagano pakirati kofere. Na putu prema velikoj koaliciji u Hrvatskoj na Pantovčaku mora sjediti projugoslavenski ljevičar koji će sa zadovoljstvom u svoj ured vratiti bistu druga JBT-a, a s još većim zadovoljstvom nakititi zagrebačke ulice i hrvatske gradove simbolima tog jugoslavenskog zločinca i diktatora.

Eto, zbog toga Pupovac ne ruši Plenkovića, jer ovo što je opisano, ono prema čemu se ide,  puno je veće i važnije od banalne ustaške ploče sa pozdravom „Za dom spremni“! Pupovac se poslušno drži zaključka srpskih akademika koji su se složili: „Glavni cilj je sačuvati (obnoviti) Jugoslaviju, jer samo u njoj srpski narod ima svoju celinu! Velika Srbija je mnogo manji teritorij“!

Neka nova Jugoslavija, a za Pupovca to znači Velika Srbija, strateški je cilj, a u usporedbi sa tim ciljem, pozdrav „Za dom spremni“ ima marginalnu ulogu i zapravo dobro mu služi za nove i nove ucjene pred kojima Plenković popušta zbog pragmatičnog ostanka na vlasti, ne uzimajući u obzir sve političke štete koje je ovakvom koalicijom nanio Hrvatskoj. Nikako ne treba smetnuti s uma da se možda i Plenkovićev cilj podudara s Pupavčevim, s obzirom na njegov poznati svjetonazorski obiteljski back ground? Mario Plenković na sveučilištu u Ljubljani predaje komunikologiju i bilo bi zanimljivo čuti što on s sa stajališta komunikacija misli o IFIMES-u i njihovim porukama? Ako pak na Andreja ne utječe taj obiteljski genetski kod, Plenković to može dokazati već sutra razvrgavanjem koalicije sa etički osuđenim veleizdajnikom Miloradom Pupovcem i njegovim četničkim jatom bez obzira na političke posljedice koje bi mogao snositi! Naravno, u istom tom jugo jatu su Pusičkini HNS-ovi kadrovi.

Međunarodna urota protiv Hrvatske, pomno isplanirano rušenje Tomislava Karamarka ovim dokumentom IFIMESA dobiva svoju pravu dimenziju. General Blagoje Grahovac kaže 12. lipnja 2015. godine, da je prije 6 godina, dakle 2009. predvidio opasnost od „Tomislava Karamarka za koga je tada malo ko čuo“! U međuvremenu je Tomislav Karamarko nanizao 5 velikih izbornih pobjeda, uz nevjerojatan napor uspio je dovesti Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčak pobijedivši sve medije, lažne statistike i sve udbaško jugoslavenske mreže. Mogao bih to usporediti sa Dinamovim osvajanjem jugoslavenskog nogometnog prvenstva 1982. godine kada je Ćiro, „bijeli šal“ pobijedio i Rankovićevu teoriju kako Dinamo nikada ne smije postati prvak Jugoslavije. Tomislav Karamarko je potpuno devastirao komunističku ljevicu u Hrvatskoj, a danas vidimo da su ljevičari na dnu dna zahvaljujući upravo domoljubnim procesima u jednom petogodišnjem političkom, rovovskom  ratu. Urotnička veleizdajnička snaga neprijatelja Hrvatske očituje se upravo u činjenici da su Tomislava Karamarka zapravo srušili infiltrirani prijatelji-neprijatelji unutar HDZ-a kada već nisu mogli legitimni politički protivnici na ljevici krađama na  redovnim izborima. Ti isti unutarnji neprijatelj prepoznati će se u ovom tekstu, pa neka skinu naočale bez dioptrije i neka još jednom gorko zaplaču nad svojim judoizdajničkom sudbinom. Neka danas ne glumataju velike domoljube oni koji su uz pomoć „crne ruke“, „Apisa IT-a“, svom vlastitom šefu stranke, svojoj Hrvatskoj ukrali 6 mandata, a Milanoviću poklonili 6 mandata u perfidnoj igri sa  dvojnim softverom, na još perfidnijem izračunu postotaka dobivenih glasova po izbornim jedinicama. Karamarko je zbog niza od 5 izbornih pobjeda kažnjen od vlastite stranke, a Milanović nakon pet poraza nagrađen ostankom na mjestu predsjednika stranke dok se nije sam povukao. Neka me tuže oni koji se prepoznaju iza svojih judoškudaških postupaka, barem ću sa zadovoljstvom u sudskom postupku podastrijeti materijalne dokaze o krađi izbora i umreženosti direktora „Apisa IT-a“ Hrvoja Somuna sa ljudima kako iz SDP-a tako i HDZ-a. Milanovićeva Vlada  u posljednje tri godine vladavine značajno je ojačala ulogu APIS IT-a i time podigla buru u IT industriji koja na hrvatskom tržištu 40% svih narudžbi dobiva upravo od države. Tako je bivša Vlada u to vrijeme  od Bruxellesa dobila zeleno svijetlo da tu tvrtku pretvori u IT odjel državne uprave, tzv. Shared Service Center. EU je za taj posao do 2020. odobrila 30 milijuna eura bespovratnih sredstava. Rušenje Tomislava Karamarka platili su i lijevi i desni, a Hrvoje Somun danas uživa s natrpanim džepovima i ne usudi se doći u Zagreb!

U stvari, šta je tu čudno kada je tehnologija izbora u HDZ-u u pitanju? Nisu li isto tako kako su instalirali Plenkovića instalirali i Sanadera nakon eklatantne krađe glasova Iviću Pašalići na konvenciji stranke 2002. godine? Poznato je svima kakvu je štetu Sanader učinio Hrvatskoj!

Na žalost, sve što se kadrovski dogodilo na brdovitom Balkanu čudesno se poklapa sa analizom Blagoja Grahovca i planom instituta IFIMES. S obzirom da se u politici ništa ne događa slučajno, ostala je još jedna nerealizirana IFIMES-ova meta, a to je Kolinda Grabar Kitarović i nema nikakve sumnje da će ta grupacija učiniti sve kako bi odradili i taj monstruozni cilj. A cilj se zrcali u najnovijem uratku Blagoja Grahovca pod naslovom:

General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o Jugoslaviji, kao državnom, društvenom, etičkom i kulturološkom unikatnom dragulju pod naslovom, „Lomljenje unikatnog dragulja“.

„Ako se ne ukroti svevlašće ratnih političkih partija, antifašistički ustanak naroda će biti neizbježan! Nužno je zabraniti rad partija koje su najodgovornije za najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, a to je razbijanje Jugoslavije. Tu odgovornost nose mnoge institucije i pojedinci iz međunarodne zajednice. Vrijeme utvrđivanja te odgovornosti neminovno dolazi“.

Nakon ovakvih zlokobnih poruka, imamo li mi pravo na zabrinutost, imamo li mi pravo tražiti političku odgovornost za one koji su sa kreatorima  antihrvatske urote u koaliciji?

Kazimir Mikašek-Kazo