Stjepan Mesić-od kompleksa do veleizdaje?! Njegova frustracija Tuđmanom traje i dan danas

Pin It

Da se ranijih godina haaškim uznicima dala barem desetina pozornosti koju ovih dana imaju, možda bi ishod – pogotovo kad je riječ o tragičnoj smrti Slobodana Praljka – bio drugačiji. Istina je, međutim, surova. Hrvatski generali nisu imali ozbiljnu i sustavnu potporu države i bili su potpuno prepušteni (ne)milosti Haaškog tužiteljstva, a onda i ispolitiziranog Suda, koje je u konačnici ostvarilo ono čemu je i bilo namijenjeno.

Uspostavili su ravnotežu između krvnika i žrtve i pokušali prekrojiti povijesnu istinu. Hoće li im ovo potonje uspjeti ponajprije ovisi o nama samima. O našim sadašnjim i budućim vlastima, o potezima domaćeg tužiteljstva koje, unatoč spoznajama i dokazima o počinjenim muslimanskim i srpskim zločinima nad Hrvatima ne podiže optužnice i koje se drži kao da nas se zbivanja iz devedesetih više ne tiču. Za to vrijeme zločinci bezbrižno šeću po Hrvatskoj i smiju se žrtvama u lice.

No ne smiju se hrvatskim žrtvama samo oni već i domaći pojedini političari. Od Mesića, Vesne Pusić i stanovitog Beusa Richembergha koji je svojim primjerom dao novi značaj definiciji pojma kompleksa manje vrijednosti.

Naime, taj Beus Richembergh – koji je hrabro preko facebooka prozvao HDZ da zbog odavanja počasti minute šutnje časnom generalu Praljku instrumentalizira Hrvatski sabor, te da je to neprihvatljivo i skandalozno – rođen je kao Emir Tiro.

Dakako, ne treba se sablažnjavati nad time što je netko promijenio svoje ime i prezime. Događa se. No, ovom se Tiri dogodilo da promijeni ime u Goran, te uzme majčino prezime Beus, a onda s napunjenih dvadeset godina dodaje i izmišlja njemačko prezime Richembergh. Valjda je to mladom Tiri tada zazvučalo gordo i svemoćno, no kompleksi su nezgodna pojava i teško ih je uvijek dokučiti. Možda je i zbog toga nekoliko puta mijenjao nacionalnost?!

Kako, bilo, današnjem Beusu Richemberghu – kojem se, eto, nije posrećilo da prezimenima doda i kakvu titulu, ako ne plemićku onda barem akademsku, i koji je tako olako s prijezirom odbacio Praljkovu žrtvu i prigrlio osudu političkog suda – na pamet nije palo pohvaliti se kako je njegov otac Edhem Tiro bio osumnjičen za ratni zločin nad civilima u logoru Silos. Tim logorom upravljala je Armija BiH, a istraga o tom slučaju je kasnije obustavljena.

Nije primijećeno da je Beus Richembergh zatražio da se krivci za taj ratni zločin sude i kazne. Da ne bi bilo zabune, nije i ne može Beus Richembergh biti krivac za zločine koje je možda počinio njegov otac, no kad se već voli predstavljati kao pravednik, legitimno je i upitati ga zbog čega po krvnim zrncima presuđuje krivce?!

No ima u Hrvatskoj nedosljednijih i od Beusa i od Richemberga. Na primjer Stjepan Mesić. Najprije je Srbima prijetio da će iz Hrvatske otići zajedno s blatom sa svojih opanaka, pospremao kuverte s donacijama po džepovima, a onda je najednom našao kartu za siguran uspjeh.

Karta se zvala Haaški sud. Svjedočio je protiv svoje države i postao njen predsjednik. Njegova frustracija prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (a kao što ranije napisah, kompleksi su nezgodna stvar), zbog koje se izrugivao svemu vezanom uz domoljublje i Domovinski rat, traje i dan-danas što najbolje svjedoči o Tuđmanovoj veličini i njegovoj mizernosti.

E, taj Stjepan Mesić po dolasku na Pantovčak dopustio je stranim novinarima te raznoraznim likovima da se šeću po dokumentaciji i slobodno njome raspolažu. Dokumente koji su nosili oznaku tajno ili vrlo tajno bili su dostupni. Dakako, u tajnosti i bez znanja ostalih institucija, veliki je broj dokumenata otišao na adresu Haaškog tužiteljstva koji ju je onda selektivno koristio, vadio i stavljao u kontekste u koje ne spada. A onda su ih iz Haaga tražili službeno da sve bude kako spada.

Upućeniji kažu da se, osim ovog pranja dokumenata, dio dokumentacije navodno i krivotvorio. To su ozbiljne optužbe koje spadaju u sferu kaznenog djela i čudno je da Mesić koji se, kao i Beus Richembergh, voli kititi epitetom pravednosti, do sada nije zatražio da kakvo ozbiljno tijelo ispita te navode.

Jer, ako je točno to što mu se godinama spočitava, to se može smatrati i činom veleizdaje, odnosno ozbiljnog ugrožavanja nacionalnog interesa. Hrvatska javnost ima pravo i mora znati na koji su način dokumenti i drugi transkripti odlazili na razne adrese u bijelom svijetu? Za što su se koristili? I je li bilo krivotvorenja dokumenata na što su pojedine obrane hrvatskih haaških optuženika i ranije sugerirale?

Zato bi bilo dobro da Sabor istraži i upozna javnost o tome kako su dokumenti s oznakom tajnosti raspačavani, a što su ovih dana zatražile pojedine braniteljske udruge. To je i u interesu Stjepana Mesića koji se, ako je nedužan, ne treba bojati ishoda istrage. Ili, da ga parafraziramo: neka na sudu dokaže svoju nevinost!

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo/kamenjar.com