Slobodan Praljak na suđenju - ono o čemu se u Hrvatskoj ne piše 1.dio

Pin It

Related image

Na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, optuženih u Haškom tribunalu, general Slobodan Praljak svjedočeći u svojoj obrani, iznio je mnoge zanimljive tvrdnje, argumente i citate ratnih događanja u Hrvatskoj i BiH. “To je u nebo vapijuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo…

I tvrdim Vam časni suče Trechsel i ostali časni suci, da je ovo situacija, da se ovako nešto događa Francuzima, 50 milijuna Francuza bi se s grohotom smijalo na ovaku optužnicu, da ga naoružavate (muslimanski narod i Armija BiH, op.a.), naftom i svime i izbjeglice i ranjenike i da je to onda udruženi zločinački poduhvat, u moju glavu to nemože stati, toga nema u povijesti. Ali evo mi smo mali narod i slab sam pa se onda može izvoditi i nevjerojatne alogične akrobacije!” (3.6.2009.) 

O logici

“Ja nemogu shvatiti logiku. Ne radi se o tome, nego to više nije ni logika. Časno tužiteljstvo, ovo nije logika, elementarna. Najobičnija logika. Vi se ponašate kao bogovi. Vi se ponašate kao da vam je svejedno radi li se radi o ljudima, stoci, miševima, glupanima, … majmunima.” (17.6.2009.)

O odbacivanju optužnice

“Nisam časni suče Antonetti do kraja nikad pročitao optužnicu, na očaj moje odvjetnice Pinter, iz jednostavnog razloga što ja i cijela ova priča s tom optužnicom nema nikakove veze. I meni se od trećeg ili četvrtog ili sedme stranice okrene stomak i glava, i digne mi se tlak do granica kada riskiram svoje zdravlje. Ja u cijelosti odbacujem optužnicu. To sam rekao i to ponavljam. Ona s realitetom nema nikakove veze.” (15.6.2009.) Video >>

O susretu Tuđmana i Miloševića 1991. g. u Karađorđevu

“…Percepcija laži postaje činjenica, to će reći istina. Jedna od tih laži koje su se razgranale po tim državama, i po sudu i svugdje je u tome da su Milošević i Tuđman 1991. godine na tajnom sastanku u Karađorđevu djelili Bosnu. Ja sam, časni suci, nekoliko puta govorio da je to logička ludost, jer ako Milošević ima planove kakve ima, a napada zbog tih planova, kako će podjeliti Bosnu, to nije nikome jasno, ali koga logika briga? Logika naspram tolike količine priče je potpuno u političkom smislu nezanimljiva.”

“Dakle, ovdje, to smo vidjeli u ovom predmetu, ja sam unio pismo koje je gospodin Izetbegović pisao rukom Franji Tuđmanu i tamo se vidi (Praljkova odvjetnica navodi izvor). I tu se iz toga pisma vidi da je Alija već od nekoga, od nekud od tih, s tim doktora i svih agenata koji su se tu motali. Već je plasirana priča o tome da će se na sastanku, da će Milošević ponuditi podjelu Bosne i Hercegovine Franji Tuđmanu prije sastanka. Dakle, sastanak nije ni održan, a već su glasine o tome što će ponudit, a sve zbog toga da se spriječi moguće vojno savezništvo između Hrvata i muslimana.”

“Tada je ta priča obzirom da su održani daljni sastanci, priča o Karađorđevu, nije je više bilo. Ona se pojavljuje ponovo 93. godine, kad opet iz nekih mračnih razloga treba produbiti hrvatsko, odnosno pokrenuti hrvatsko muslimanski spor i sukobe, i tada se opet na te prostore muslimanima kaže, evo Franjo Tuđman je davno djelio Bosnu i Hercegovinu sa Miloševićem. To je bio razlog što se taj problem koji se od 91. do 93. više nije javljao. Tada se 93. godine počinje optuživati o nekakvoj dogovorenoj podjeli prije dvije godine.”

“Nažalost gospodin Tuđman se mora pravdat, jer velim percepcija koju su pustili o tome da je podjele bilo 91. godine, sada je koriste kao činjenicu. I on se…jednostavno smo se svi pravdali od izmišljotina.”

“I kaže (Milošević, u knjizi Laure Silber i Allana Littlea,”Yugoslavia: Death of a Nation”,1996., op.a.) “bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije”. I sad onakvom jasnoćom, odnosno direktnošću kakvu je on inače imao, vrlo lijepo zaključuje: “sad vam kažem, da smo to ondje učinili, mogli smo odmah i učiniti”, (u pozadini glas odvjetnice, valjda zbog točnosti navoda, op.a.) “da smo to tamo odlučili, mogli smo odmah i učiniti”. I to je bit problema. Dakle, da su se tako moćne srpske snage dogovorile sa Hrvatskom, koja je isto imala snage u podjeli BiH, a tko se onda tome mogao tome suprostaviti? Taj plan je mogao biti proveden za tri dana. I to on kaže: “Mogli smo odmah i učiniti”. A nebi napao Hrvatsku odmah poslje toga i sav rat kako se događao do 95. godine.”

“Nadalje, o tome se isto očituje Borislav Jović, koji je bio desna ruka Miloševića, zapravo samo neznam da nisu skupa spavali, sve su drugo radili. I on ovdje izrijekom kaže: “pa to bi za mene bilo ogromno iznenađenje, jer je u tom trenutku takvo rješenje značilo bitno odstupanje od naše cjelokupne politike.” Dakle, Jović kaže, pa naša cjelokupna politika nije bila da dobijemo komad Bosne, nego da dobijemo Jugoslaviju, do Karlobaga, Virovitice i Karlovca. Dalje, o tome se ponovo očituje Jović, isto tako u nastavku, u fusnotama je, jeli… I opet kaže: “To nije bilo moguće, jer to nije bilo u skladu s ciljevima politike srpskog rukovodstva”, to bi bilo kaže: “u sukobu s našim viđenjem načina rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj i sa našim shvatanjem da treba sačuvati Jugoslaviju.” I to je beskrajno jasno.”

“Gospodin Mesić je svjedočio na ovom sudu, da je on čuo, da je na tom sastanku dijeljena Bosna i Hercegovina. Ova knjiga je napisana o tom svjedočenju. Stipe Mesić je krivokletnik i ovde je govorio neistine, odnosno ovdje je lagao iz razloga što se tada već htio politički obračunati s Franjom Tuđmanom, i živim i mrtvim. Više mrtvim nego živim… Pitanje. Zašto gospodin Mesić 91. godine, ako je čuo da su djelili Bosnu i Hercegovinu, Franjo Tuđman i Milošević, protiv čega je on bio, zašto to tada javno nije rekao, a bio je drugi čovjek države, dakle odmah do Franje Tuđmana, zašto to ni na jednom sastanku na kojima sam i ja bio, zajedno s jednim i drugim nije rekao? Nego je čekao da sve to skupa prođe i onda se politički obračunavao…”

“Časni suci, činjenice su slijedeće: 91., 92., 93. godine,… ja sam bio član VONS-a i susretao sam Franju Tuđmana i gospodina Mesića na mnogim sastancima. Nikada, nigdje, ni jednom rječju, nitko, nikad nije spomenuo, a ni gospodin Mesić, bilo kakvu priču o tome, da su se Franjo Tuđman i Milošević 91.godine u proljeće dogovorili o podjeli Bosne. Ta priča, to je moje iskustvo, i ja o tome svjedočim, pojavila se 1993. godine, dvije godine nakon sastanka. I znam da se pojavila zbog početka političkih obračuna. To znam, Stipe Mesić nije bio na sastanku (u Karađorđevu, op.a.), zna isto što i ja, a svjedoči o tome sastanku ovdje isto špekulirajući! Na sastanku su bila dvojica ljudi i ta dvojica su rekli što su imali reći, a ja ovo što sam sada rekao, to je moje svjedočenje, a činjenice su ovdje pobrojane, koje su objavljene. To su činjenice koje su objavljenje, a ovo je moje svjedočenje.”

O bezbroj puta “da”

“…100 puta je to ponovljeno, sto, tisuće puta. Svakome tko je želio slušati. Od Cutileira, BiH je od Cutileira bila definiriana. Mi smo rekli “da”. Pa da je Vance-Owen “da”, pa Stoltenberg “da”, pa prizanje BiH “da”, pa granice “da”. Pa zahtjev da se postave snage UN na granice, deset puta se tražilo. Dakle, uvijek jedno te isto. BiH “da”. Hrvati u BiH trebaju dobiti svoje pravo samoupravljanja, samouprave, u ukviru neke ili konfederacije ili federacije ili kantona, i tako dalje…” (15.6.2009.)

O Aliji Izetbegoviću

“Tvrdim ovdje pod zakletvom, Izetbegović je varao: Franju Tuđmana, Hrvate, HVO. Igrao je dvostruku igru, i sve je, a to sam znao i ranije, upućivalo na to da će nas napasti. Mi smo pišali krv da ne dođe do sukoba, a on je skupa sa Halilovićem i ostalim cijelo vrijeme radio da do tog sukoba dođe.” (18.6.2009.)

O budućnosti BiH

“… Nikad ni jedan put nije Izebegović rekao kakvu BiH želi, osim u Islamskoj deklaraciji. Nađite mi i jedan dokument gdje on kaže, evo mog prijedloga kako ćemo to riješiti unutra!” (18.6.2009.)

Što je agresor i što su “zaraćene snage”?

“Ono što smo vidjeli u Dubrovniku, ono što smo vidjeli Vukovaru, ono što smo vidjeli u Sisku, ono što sam ja doživio nema zaraćenih snaga. Postoji agresor i žrtva. I možemo mi ovdje otvarati diskusiju kakvu god hoćemo i debatirati, Hrvatska nije napala Srbiju, ni BiH, ni Crnu Goru. Ja nisam išao ratovati na Beograd, nisam išao ratovati na Tuzlu, Sarajevo, Bihać itd. Ja sam se branio. Svugdje gdje sam bio samo sam se branio. Svugdje. I HVO se branio i Hrvatska vojska se branila.

… Ali kad Hitler maršira Francuskom, onda ne možete pozivati obe zaraćene strane da prekinu, jer francuski Pokret otpora nema šta prekinut, a Guderijanove, Rommelove i Mansteinove divizije imaju što prekinuti. Ovdje se radi o tome da oni kažu “prekinute”. Tko će prekinuti? Onaj tko ima tisuću tenkova ili ja sa dva minobacača u Sunji. Ja o tome govorim, ja bih prekinuo svakog trenutka, neka samo ono što su donijeli na međunarodnom pravu da je Hrvatska država, da ima svoje granice, da ima svoj ustav. Neka se maknu i mi prekidamo. Ništa drugo Franjo Tuđman i svi mi ostali nismo tražili. Radi se o tome tko taj rat može zaustaviti. O.K. postoje zaraćene strane, to je točno, ali unutar pojma zaraćenih strana postoji agresor. Njemačka je agresor, a Poljska nije u Drugom svjetskom ratu. I Poljska nema što prekinuti. Ona je zaraćena strana bila mjesec dana. I nakon mjesec dana prestala je biti zaraćena strana, jer su je pregazili, kao i Francusku.” (8.6.2009.)

O pravu napada JNA na Hrvatsku i nesuporstavljanu na to BiH-e

Predsjedavajući sudac: “Gospodine Praljak, vi kažete, što ste rekli znamo, jer to je već rečeno. Izetbegović je rekao “to nije naš rat“. U redu, ali u jesen 1991. godine na državnom planu, to je država koja je u to vrijeme bila priznata, međunarodno priznata je bila Jugoslavija, jeli se slažete s tim, ili ne? Dobro, tako je. Mislio sam o Jugoslaviji kao priznatoj. Po vašem mišljenju dali državni aparat Jugoslavije 1991.godine, dali je imao pravo da razmjesti svoje trupe po svim raznim republikama…, to mislim u slučaju SAD-a? Dali predsjednik SAD-a ima pravo da svoje vojnike razmjesti po svim državama koje su u sastavu SAD-a?”

Praljak: “Američki predsjednik časni suče na to ima pravo, ali američki predsjednik ne može razmjestiti trupe pa napast Pennsylvaniju ili tako dalje. Ovdje se radi o tome da je Hrvatska, kad ovi dolaze već proglasila svoju suverenost i sa izabranom voljom naroda. To isto je već postojala i BiH. Međunarodno prizanje nije božansko priznanje. BiH je tada je imala svoj Parlament, imala je svoju državnost, imala je svoju Vladu i mogla se bar na deklarativnom, ako ne na nekom drugom nivou suprostaviti trupama koje razaraju jednu zemlju onako kako smo maloprije vidjeli. To nije samo pravno pitanje, a jest i pravno. Dakle Hrvatska je država po volji njenog naroda, a svakako je važno hoće li je na kraju krajeva priznati zemlje, ali nije presudno.”

Predsjedavajući sudac: “Dobro gospodine Praljak. To što kažete zanimljivo je.” (11.5.2009.) 

Iz knjige Margaret Thatcher “Ratovi na Balkanu”

“Dole piše: U prvom pasusu gospođa Thatcher je posjetila Vukovar 1998. godine i kaže “da bi se svatko barem jednom u životu trebao suočiti s materijalnom stvarnošću zla.” Jer, kad je vidjela Vukovar, “vidjela je kako zlo poprima stvaran lik, da ga čovjek nikad ne može zaboraviti.“

“U tom pasusu (drugi op.a.) gospođa Thatcher kaže da su zapadne vođe suočeni s tom prijetnjom, misli se na Jugoslaviju, počinili tri ključne pogreške. “Prvo: Pokušali su zadržati Jugoslaviju i time su Jugoslavenskoj Armiji dale do znanja da se inozemstvo, da se dakle neće usprotiviti njezinim nadstojanjima da silom spriječi ocjepljenje. Drugo: Međunarodna zajednica je nametnula embargo, a time je Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima uskraćena obrana. I treće: Citiram kao treće: “U pokušaju da se “nepristano” podjeli krivnja zbog tih događaja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine.”

“Nije to bio nikakav“, citiram, gospođa Thatcher citira, “veliki trenutak za Europu” kako je utvrdio tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote.” (7.5.2009.) 

Iz knjige Brendan Simmsa “Britanija i uništavanje Bosne” 

Praljak: Citiram: “Tokom većeg dijela godine 1992. u Bosni nije bilo rata, već je to bio pokolj u kojem su do ruba naoružani i dobro organizirani srpski vojni krugovi iskoristili svoju prednost protiv nezaštićenih civila.” 

Praljak: Dakle citiram: “Kroz Vijeće sigurnosti UN-a u New Yorku i Vijeće NATO-a u Bruxellesu tri duge godine Britanci su se opirali upotrebi zračnih snaga NATO-a. U isto vrijeme britanski državnici i diplomati gledali su u svemu u “jakoj” Srbiji najboljeg jamca mira na Balkanu. Sa Srbima su se britanski posrednici ophodili vrlo susretljivo, a sa Bosancima nasilnički bahato. I na sve su moguće načine sabotirali američke planove za vojnu intervenciju… (7.5.2009.)

“a) Hrvatska je država, b) Bosna i Hercegovina je država, c) HVO je regularna vojska BiH-e, d) Želimo kao konstituivni narod sudjelovati u dogovoru oko unutarnjeg uređenja BiH-e. Jedan čovjek - jedan glas je unitarizam, to nije se moglo prihvatiti.

Zajednički neprijatelj je onaj tko je napao, Vojska RS i JNA, e) Gospodin Izetbegović, ja sam imao jedan veliki sastank s njim. Nikada nigdje nije rekao kako treba biti unutarnje uređenje BiH. On je samo nešto odbijao, a nikada nije rekao ovo je prijedlog na kojem trebamo graditi slobodnu cjelovitu BiH, i na osnovu te platforme idemo se zajednički boriti da takva BiH bude. A kad bi se nešto s međunarodnom zajednicom i dogovorilo, on je to nakon dva dana poništio, pa mislio, neće pa hoće i stvarao potpuni nered o čemu ćemo govoriti dalje…” (18.5.2009.)

Kraj prvog dijela

Boris Jolić