Navik on živi ki zgine pošteno

Pin It

Jesen je,postaje hladno,smjena godišnjih doba.U neko drugo vrijeme ili možda i sad kod nekih drugih ,normalnih ljudi ovo je vrijeme ljepote jesenskih boja u šumi,vrijeme obilja jer urod sa njiva je pobran,vrijeme spremanja zimnica,veselo vrijeme pečenja rakije ,kolinja.....veselo vrijeme pred Božić...nekad je to bilo vrijeme mirisa pečenih kestena,nažalost od drugog ranjavanja ne osjećam mirise dakle ništa od mirisa.

Posljednjih 15-tak godina jesen i zima su grozno vrijeme ,barem meni a mislim nisam jedini.To je postalo vrijeme kad sam nervozniji i luđi nego inače (ako je to uopće moguće),vrijeme kad naviru sjećanja na prijatelje i mjesta,vrijeme kad hladnoća koja se davno prije uvukla u kosti izlazi van i širi se tjelom,vrijeme kad osjećam miris koji mi se urezao u mozak i mada mirise više ne osjećam stalno je tu težek,ljepljiv slatkast miris krvi.

Iz nekog čudnog razloga čini mi se da smo najviše ginuli u ovo doba ,jer kad krenem u obilazak grobova i paljenje svjeća dečkima koje smo pokopali prije 15 i više godina kao da tome nema kraja.Svaki put sebi obećam druge godine neću ići,nema smisla ,pa na neke grobove ni obitelji ne dolaze,ali opet ovo doba dođe i peče me savjest.Jedino što mogu učiniti za sve te dečke je otić i zapaliti svijeću.

Jučer sam bio u Gorskom Kotaru,malo groblje,na ploči piše Hrvatski vitez i slika 20 -godišnjaka,ne mogu a da se ne zapitam jesmo li platili previsoku cjenu,dali smo platili tako puno a dobili tako malo.Tu leži dečko već 18 godina,bio mi je prijatelj.U životu nije stigao učiniti za sebe ništa,ni probati pravu ljubav,ni imati djecu,ni dignuti kredit za auto....vrtim tih 18 godina koje su proše u glavi i osjećam krivicu,možda nepotrebnu ali osjećam da sam ga prevario,izdao jer evo ja sam još uvjek živ ,živim i radim stvari koje on nikad nije i neće moći.

U novinama u vrijeme godišnjice nema više ni osmrtnica,ni od obitelji,kao da nikad postojao nije ,kao da su svi zaboravili. Jesmo li zaboravili sve naše prijatelje koji su položili život za ovu zemlju, jesmo li li toliko otupjeli i heroje koji su dali sve i jedino što su imali svoj život prepustili zaboravu?

Čini se da jesmo.....ostaje mi da se sjetim rječi Krste Frana Frankopana: NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO i da se nadam da ima istine i utjehe u njima....

 

Popaj