Zadnji komentari

Kad Srbin kaže Jugoslavija, misli na - Veliku Srbiju!

Pin It

I zato ponekad treba pogledati pristojan srpski dokumentarni film. Da se vidi dubina fantazija i iluzija, te nepromjenjivost političkog programa. Kad Srbin kaže Srbija, misli na Kraljevinu Srbiju prije 1914., a kad kaže Jugoslavija, misli na - Veliku Srbiju!

Često gledam dokumentarne filmove - one profesionalno napravljene kao obrazovni program, a one manje profesionalne kao komedije. “Srbija u Velikom ratu” (2014.), emitiran je 6. studenog, na RTS 1, povodom kraja Prvog svjetskog rata - 11. studenog 1918.

Počeo sam gledati prilično nezainteresirano, no potom sam pratio s nešto više pažnje. Ja sve to odavno znam, jer mi je to, barem dijelom, posao, no ponekad treba obnoviti gradivo. Dokumentarac je napravljen vrlo profesionalno i s pristojnim budžetom. Razgovaralo se s uglednim povjesničarima iz Beča, Londona, Cambridgea, Pariza, St. Petersburga, te nizom srpskih povjesničara iz raznih institucija. Sve je postavljeno vrlo solidno i prilično uvjerljivo, osim nekih detalja. A, kao što znamo, Vrag je uvijek u detalju.

Naime, velik uvodni dio potrošen je na to da se uvjeri cijeli svijet da Srbija nema ništa s početkom Prvog svjetskog rata - iako smatra Bosnu i Hercegovinu srpskom zemljom i iako su atentatori na nadvojvodu Franju Ferdinanda, naoružani srpskim naoružanjem, iako su uvježbavani u Srbiji, i iako je srpska tajna služba stajala iza cijele akcije. Za rat je, naravno kriva Njemačka, a Srbija je tu bila posve nezainteresirana, iako je u “čisto srpskoj zemlji Bosni i Hercegovini” 40% Srba. Tko je u onih preostalih 60% gledatelj neće saznati, jer ga povjesničari ne žele zamarati takvim nebitinim sitnicama.

Također je zgodno vidjeti kako se u filmu spominje Hrvatska. Vrlo pažljivo se govori o Srbima u Dalmaciji, Lici, na Banovini i u Slavoniji - i to je to. Kad se govori o Beogradu uoči rata 1914. nastoji ga se prikazati kao moderan europski grad - što uopće nije istina. Beograd je tada izgledao kao turska kasaba, unutar koje je započela izgradnja pojedinih zgrada koje su davale iluziju približavanja europskim uzorima. U stvarnosti najveći broj zgrada bile su prizemnice, velikim dijelom građene vrlo primitivno, s blatnjavim ulicama.

O tome nam govori nešto kasniji opis Beograda iz pera jednog hrvatskog novinara, koji se tamo našao 1925. godine. 

“Terazije. Glavna žila kucavica beogradskog života. Puna socijalnih paradoksa, kao što je i čitav Beograd paradoksni grad. Ogromne, velike amerikanske palače pokraj prljavih, nečistih i poluporušenih potleušica, moderna pariška bulevarska kavana pokraj smrdljive aščinice, dama obučena po prvoj modi i namazana sa svim drogerijskim pastama pokraj prosjaka i bogalja, čije sakate i izmrcvarene ruke još više odskaču na pozadini ove sjajne fasade...

...Moj znanac je Beograđanin (riječ je o Božidar Nikolajeviću (1877.-1947.), uglednom književniku i povjesničaru umjetnosti. Njegov otac Svetomir bio je srpski premijer, gradonačelnik Beograda i ministar unutarnjih poslova Srbije. Kod njih je neko vrijeme živio A. G. Matoš.) Poznaje izvrsno cijelu Srbiju i sve slojeve beogradskog društva, sva ministarstva i sva mjesta gdje se odigrava zbivanje poslijeratne Srbije.

On je započeo ovako svoj razgovor, pun duhovitih opservacija i dubokih premisa:

Predratna Srbija živjela je samo za dvije stvari: za vojsku i za svinje. Tu nije trebalo niti velikog znanja, niti ikakove moderne organizacije. Svinje su Srbiju hranile, a vojska ju je čuvala od pokušaja da se slomi njena nezavisnost...”

Kraljavina Srbija bila je posve seljačka zemlja i nikoga osim seljaka nije ni bilo u Srbiji. Beograd je bio tek nešto veće selo, gdje je vladao nered i primitivizam. U Beogradu je pred prvi svjetski rat bilo desetak tisuća građana i 60.000 seljaka koji su se nastanili u gradu. Na samom početku rata Beograd zbunjujućom brzinom pada na 8.000 stanovnika!? Nevjerojatno je da su svi odmah napustili glavni grad - osim ako znamo tko je činio stanovništvo!

Srbi su izvojevali nekoliko pobjeda na početku rata, jer je austro-ugarska vojska bila loše vođena i posve nemotivirana za borbu, zbog svog vrlo šarenog etničkog sastava. Potom se srpska vojska raspala i u suludom povlačanju preko Albanije, uz katastrofalne gubitke, završila na Krfu. Beskrajna glupost i katastrofalna organizacija nikad nisu heroizam.

Zanimljiv je i sam kraj rata, kad se u dokumentarcu objašnjava kako je srpska vojska ušla u Beograd 1. studenog 1918., a potom je nastavila “s oslobađanjem Srba preko Save i Dunava”?! Uvijek ti detalji, koji od školskog dokumentarca naprave promidžbeni film.

No uvijek postoje korektivi, pa makar iz 1925. godine, uz pomoć vrlo trezvenog i obrazovanog Božidara Nikolajevića, koji je rekao:

“...Vi ste Hrvati - nastavio je moj znanac u blagom i sunčanom podnevu Kalimegdana - odviše sentimentalni. Bez sumnje: socijalne i etičke ideje Stjepana Radića pobijedit će. Ali kada? Proteći će dugo vremena, jer Srbija još dugo vremena neće reagirati na te ideje.

Prema našim ljudima se ne smije istupati s logikom i pravednim razlozima, nego sa snagom. Jedino što Srbijanac respektira, to je moć...

Vidite ove velike palače, ove silhuete koje se dižu iznad grada. Razbacane su po svim stranama, bez reda i sistema. To vam je život Srbijanaca, individualističan i samovlastan. Duh, koji ne trpi podvrgavanja redu, sistemu i organizaciji.

To vam je veliki polip, koji siše cijelu državu, koji je nezasitan i koji hoće da ima svu vlast. Sve to nije plod truda i mara, nego akumulacija tuđeg rada i tuđeg truda. Beograd hoće da bude jedina metropola sa sjajnom velegradskom fasadom i nije ga briga da iza te fasade milijuni bogalja trunu u nečistoći i blatu. Taj polip, to vam je cijeli smisao centralizma.

Rastadoh se s mojim znancem pred restauranom “Balkan”, velikim etablissementom na Terazijama. To je šetalište beogradskih građana.

Kad sam usporedio ovaj bezbrižan život, kad sam vidio crvena, ugojena lica u usporedbi sa zagrebačkim životom, punim zabrinutosti i teške borbe za egzistenciju, onda sam još dublje shvatio, da je centralizam kao politička dogma vladajuće Srbije ujedno pitanje gospodarske hegemonije srpske buržoazije u ovoj državi.”

Kraljevina Jugoslavija, kao “najprihvatljiviji oblik Velike Srbije”, nastala je, zapravo, na silu, okupacijom Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije i uvijek treba znati da je “pobjednička srpska vojska” postupala na nesrpskom teritoriju novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - po zakonima za okupirani teritorij! Ujedinjenje je bilo formalno, a okupacija realnost! Ta zemlja bila je i ostala mrtvorođenče. I zato ponekad treba pogledati pristojan srpski dokumentarni film. Da se vidi dubina fantazija i iluzija, te nepromjenjivost političkog programa. Kad Srbin kaže Srbija, misli na Kraljevinu Srbiju prije 1914., a kad kaže Jugoslavija, misli na - Veliku Srbiju!

F. Perić/HRsvijet