Zadnji komentari

Hrvatska je hypermoronski zatrovana politikom, a narod k’o stado

Pin It

Preko noći donose zakone prema svojoj mjeri (možete zamisliti kakvoj). Mijenjaju ih prema prigodi. One druge, koji bi makar u dalekoj primisli zasjenili njihov lik i položaj, ne bi izglasali ni do Sudnjega dana. Takozvanu demokraciju je lako prilagoditi potrebama

U svakome, makar i približnu skladu postoji mjera, omjer, potrebna količina… koji ga čine time što jest, ili pak nečim suprotnim, što će ga trajno narušiti.

Kao što začin daje pravi okus jelu – previše će ga napraviti nejestivim, a premalo bljutavim; preslanim ili neslanim, ostanemo li kod soli. Premda neki više vole malo slanije, drugi neslanije – približna mjera mora postojati.

Ili u ljekarništvu, gdje ista tvar može biti i lijek i otrov. Tanka je granica, obično mjerena u mikro jedinicama.

Trajno prelaženje međe – koje je postavila Pravda – vodi u propast. (Ne samo u ljekarništvu.)

Stari Grci su onoga koji „prelazi mjeru“ nazivali hypérmoron (a prijelaz ‘sudbinskoga’ bio je jedan od vidova tragične krivnje) i prijestupnika je čekala neizbježna i pravedna kazna. Najčešće smrt. Premda su se znala dogoditi i katharsična iskupljenja.

A politika je u Hrvatskoj prešla sve granice: i dobra ukusa, i pristojnosti, i mjere, pa i one usudne. Kao poplava. Prekomjerno. Mutno. Hypérmoronski. S elementima hýbrisa (hýbris = obijest, oholost, opačina, razuzdanost, raskalašenost, nasilje, uvrjeda, sramoćenje…), koji je još jedan vid ‘tragične krivnje’ ter istoimena božica što je neslavno skončala.

Kazna će stići (ona uvijek stiže, određena Pravdom/Dike i Nuždnošću/Anánkĕ), samo što je mnogi od nas neće dočekati – stara mudrost kaže da prokletstvo izazvano ‘prelaženjem granica’ zna potrajati do devetoga koljena. Jadni naši potomci. “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.“ (Jeremija)

Malen pokus: pokušajte se sjetiti imena tih nazovi političara koji se uvijek uznosito prave vječnima, ili barem povijesnima, od prije samo trideset i tri godine. Koliko ih je? Premda je to samo jedan naraštaj, a kamoli ih još osam k tome.

Kakav su ostavili trag!? (Ako nije krvav.) Tko zna za njih!?

Ti takozvani političari (mahom žvirati i barbaćepi, politikantski lakrdijaši, spodobe nahvao, obraza … ma, nikakva) postali su posebna izdvojena kasta i nije ih uopće briga za narod, državu, čovjeka… a kamoli nekakvu umjetnost i kulturu. Dostatni su sami sebi i svojim priljepcima – do zadnje kaplje mlijeka u izdašnim, ili pak smežuranim vimenima. Neplodni trutovi koji ništa ne stvaraju, samo štetočinjski razaraju društvo i žderu med, dok još ima saća i vrijednih pčela radilica.

Sebe i svoje pobočnike – pratilje, timaritelje i dvorske lude – učestalo obdaruju, velikodušno dijele šakom i kapom, nagrađuju savitljive klimoglavce iste boje i odore (može se one tvrđe i podkupiti ako ne bi išlo sa strahom i ucjenama), plaćaju javno i (mnogo više) tajno. Što god treba… Nije upitno.

Preko noći donose zakone prema svojoj mjeri (možete zamisliti kakvoj). Mijenjaju ih prema prigodi. One druge, koji bi makar u dalekoj primisli zasjenili njihov lik i položaj, ne bi izglasali ni do Sudnjega dana. Takozvanu demokraciju je lako prilagoditi potrebama. (Pravi komunizam: ‘Svakome prema potrebama!’, kako su naučavali njegovi patrijarsi.)

Kupuju i prodaju sve ono što će donijeti obilatu proviziju. Zamatajući sve u privlačne krpice i patetične velike riječi, kiteći ga ukrasnim perjem i lažnim nakitom. Magla i kulise.

Ni najmanje ih nije ih briga za ono što određuje narod i naciju, njezine vrijednosti, tradiciju, kulturu i obilježja. Kakva kultura i ‘zaostali’ narodnosni primitivizam – bitni su samo oni, tzv. političari: mahom kukavice, sluge, podložnici, prodane duše, pohlepnici, nezasitnici, umišljenici (nije to više za Molièrea i komediju, morti za ustanovu; samo kad se psihijatri dokopaju vlasti to uvijek loše završi), napuhanci, grandomani, oholice, rasipnici, mutivode, lažci, blebetavci koji često ne znaju sročiti ni pola suvisle rečenice, čimavice, hvalisavci, samodržci, ulizice, buzoranti, guzičari, pijavice, krpelji…

Ne znaju čestito ni prodati nešto što se trži – oni daju besplatno naokolo što kome zatreba, samo da su njihove torbe pune. Ponekad i štogod drugo.

I najmanji od te sorte, ustoličen na nekom lokalnom prijestolju – koje zamišlja kraljevskim tronom – osjeća se nedodirljivim, nezamjenljivim, bogomdanim, pogleda uprta u oblake kao da lebdi pola metra iznad tla a svi bi mu se i za najmanju sitnicu morali klanjati, prignuti koljeno i bojažljivo ga moliti i preklinjati dokle god se njegova milost ne udostoji i pogledati i možda uslišiti molbu ‘podanika’.

Sve vijesti i događaji započinju s njima, oni su na naslovnicama, udarnim terminima elektroničkih sredstava i međumrežnih odredišta; oni se ispeglanih lica smješkaju s plakata, dalekovidnice izravno prenose njihove nezrele predstavice (manje bi cirkusa i lakrdijanja bilo u sabornici kad ne bi slika išla uživo); oni su u prvim redovima na sajmovima, dernecima, pogrebima, utakmicama i inim svečanostima, oni prvi u mikrofone zbore mudre riječi o događajima i stvarima o kojima najčešće ne znaju ni B, oni su znameniti, mudroznalci, supermeni… sam položaj ih čini takvima, oni su što god zatreba.

Opći je dojam da se bez njih ne može: ne možete disati, gledati, pjevati, mokriti, radovati se, plakati… Na što bi to naličilo!

Čak ni postojati: oni su os oko koje se vrti Zemlja, zbog kojih izlazi sunce, na kojima počiva domovina, kao na čvrstim temeljima bez kojih bi se urušila. Oni su kao voda, zrak i kruh. Oni su nebeski dar.

A narod (puče moooj) – k’o stado. Kud oni, tud i on. Makar i nigdje. Premda uvijek mora biti negdje, čak ako je i nigdje. Ne bumo se zamerali, i tak… Kaj got.

Hrvatska jest doista hypermoronski zatrovana politikom (u osnovi nevrijednim politikantstvom) i pretrpana (toliko da puca po šavovima) tim zombijevskim kreaturama. Na daljinski. Zato njihovi poglavari (svi, bez razlike) i biraju takve lakovrteće mekušce.

Bitno je imati daljinski u rukama, inače… poneki zombi manje ili više, kome je stalo.

Liječnici prilikom trovanja preporučaju detoksikaciju, brzo ispiranje želudca, ili barem povraćanje kao prvu mjeru. Riganje poslije pijanstva i bunila.

Jest neugodno gurati prst u usta.

Prem nemre vre ni ovak.

Ma: Tornjajte se! (Kako davno reče Držić.)

 Ivan Grljušić/maxportal