Zadnji komentari

Što je 'totalitarnije': Rodna ideologija ili Katolička crkva?

Pin It

Image result for rodna ideologija

"Rodna ideologija" djeluje dvostrukim mehanizmom lica i naličja. Konkretan primjer: "rodna ideologija" radi na razgradnji institucija poput braka; nezadovoljna vlastitom parainstitucijom "životnog partnerstva", ona osvaja postojeću instituciju i izmjenjuje joj bȋt.

Nisam, kao što to u još jednome polemičkom odgovoru na moj odgovor na njegov odgovor na moj tekst naznačuje Gordan Duhaček, nesklon polemiziranju; gotovo svaki moj ogled na ovome portalu izravna je ili neizravna polemika s idejama koje u javnosti izlažu pojedinci nerijetko nedostojni svojih javnih statusa. S Duhačekovim je napisima problematična količina aspekata s kojima bi trebalo polemizirati, pa je izgraditi koherentan tekst oko jednoga teško izvedivo. Za ovaj slučaj potrebna je čitava biblioteka.

Na početku mi se učinilo kako bi najpovoljnije bilo napisati tekst s prividom sveobuhvatnosti; ogled koji bi zahvatio srž neslaganja između Duhačekova viđenja "rodne ideologije" kojoj sȃm pripada i kršćanstva, kojemu – kako ispravno primjećuje – pripadam ja.

Prvo sam, dakle, nakanio krenuti od njegove primjedbe kako ga ne čudi "da jednom zagovaratelju katoličke ideologije (...) smeta svakovrsna emancipacija, jer se njome uvijek slabi projekt uspostave totalitarizma Katoličke crkve", pa razjasniti nejasnoće naznačene koordinatama Katolička Crkva – "rodna ideologija" – totalitarizam. Zatim sam shvatio kako bi ponajprije valjalo definirati te pojmove, napose "rodnu ideologiju" i totalitarizam, iako ni kršćanstvo nije daleko, budući da većina rasprava koje se o njima vode, jer svatko pod tim pojmovima misli na nešto posve drugo, propadnu i prije nego što započnu. Krenimo od totalitarnosti. Za Arendt, totalitarizam je u punini postojao samo u Staljinovu i Hitlerovu režimu, za ne-znam-koga, totalitarna je i Plenkovićeva Vlada. Kako onda definirati totalitarnost?

Četiri elementa totalitarnosti

Idući tim tragom, napisao sam vrlo, vrlo kratak opis onoga što vidim četirima ključnim obilježjima totalitarnosti:

Prije svega, totalitarnost odlikuje (1) kolektivistički ustroj svijesti koji podrazumijeva pretvaranje svih državnih institucija i niza društvenih sfera u udove vladajuće nomenklature. Upravo ta komponenta, drži Arendt, razlikuje totalitarni sustav od diktature; dok je u diktaturi još uvijek moguć nekakav organizirani otpor vlasti, on je u totalitarizmu nezamisliv jer je nepotreban: svi su se već opredijelili za ideju koju je opsjeo totalitarni duh. Kako bi se to postiglo nužno je, dakako, ukinuti slobodu opredjeljivanja i nametnuti iluziju slobode, što se, osim ciljanom represijom, postiže i propagandom. Totalitarnost, nadalje, karakterizira i (2) nasilje koje iz toga jednoumlja proizlazi. Jedinstvo se najlakše ostvaruje izdvajanjem zajedničkoga neprijatelja, ili žrtvenoga jarca. 

Dosadašnje totalitarizme obično je karakterizirala i (3) utopijska vjera u ovozemaljski napredak ostvariv revolucionarnim metodama, a koji je nadohvat ruke, takoreći iza ugla. Budući da je ono što je nekome od nas utopija drugome distopija, ova komponenta uvelike počiva na manipulacijama i nasilju iz prethodnih točaka. Utopizam je oduvijek imao totalitarnih elemenata, što je Popper, poučen iskustvom 20. stoljeća, pripisao Platonovoj Državi  kao glavnome prauzoru utopijskih djela kroz povijest. Pored oličenja etatizma, Platonova vizija države naznačuje još jednu podkategoriju modernih totalitarizama, naime ukidanje tradicionalnoga koncepta obitelji, što se pak prirodno nadovezuje na (4) ideal onečovječenja ili raščovječenja čovjeka, to jest radikalno novoga poimanja ljudske naravi.

Međutim, u tome bi slučaju trebalo kroz prizmu tih četiriju elemenata naznačiti po čemu sve Katolička crkva nije totalitarnom, što je pak tema za zasebnu knjigu ili barem filozofsko-politološki znanstveni članak. Izgledalo bi to ovako nekako:

Po čemu Katolička crkva nije totalitarna?

Katolička crkva nije niti može biti totalitarnom organizacijom ponajprije zato što kada bi ne samo postala, nego i zaželjela postati totalitarnom, ona bi instantno prestala biti Katoličkom crkvom, otprilike onako kako papa koji zapadne u krivovjerje automatski prestaje biti papom. Za one koje ovakav odgovor ne zadovoljava, može se izreći i konkretnije:

1. Doktrina Katoličke crkve nespojiva je s prvim elementom totalitarnosti jer je riječ o religijskoj instituciji koja je na različite načine kroz povijest zaslužna ne za gomilanje, nego za disperziju vlastite moći, što pak proizlazi iz temelja njezina nauka. Kako, zašto? Kao što su primijetili ateistički filozof kojega popularni časopisi i članci smatraju "najvećim živućim", naime Habermas, koji temelje "ljudskih prava i demokracije" vidi u "supstancijalno nepromijenjenome" nasljeđu "židovske etike pravednosti" i "kršćanske etike ljubavi", ali i liberalni katolik-homoseksualac Vattimo, koji poput niza drugih suvremenih filozofa prauzrok prosvjetiteljstvu i sekularnosti pronalazi u kršćanstvu, razlog nije samo u tome što se liberalno-demokratski koncept odvajanja države od Crkve nikada nije javio nigdje drugdje osim unutar kršćanske kulture, nego i zbog slobodarske niti koja počiva u temelju kršćanstva, od Kristova razlučivanja domene "carevog" od domene "Božjega", pa do srednjovjekovne reforme pape Grgura VII., koji duhovnu vlast odvaja od svjetovne. Ali to bi bio samo uvod u razjašnjavanje ove točke.

2. Doktrina Katoličke crkve nespojiva je s drugim elementom totalitarnosti jer, kao što je u nizu svojih knjiga pokazao Girard, u njezinu duhovno-misaonome ishodištu leži otpor svakome nasilju koje se kroz čitavu povijest čovječanstva, od arhajskih kultova do političkih ideologija za koje je Schmitt lucidno uvidio kako predstavljaju sekularizirane religijske inačice,  inače manifestirala u skladu s Hamurabijevom oftalmološko-stomatološkom oko za oko, zub za zub  formulom. Polazeći od pretpostavke kako svako društvu kojemu prijeti rasap na vrhuncu krize biva ujedinjeno iznalaženjem žrtvenoga jarca, Girard na nebrojenim primjerima dokazuje kako je kršćanstvo prvo koje žrtvenoga jarca ne vidi krivim već nevinim, pa je tako biblijska pripovijest o, primjerice, Josipu, da i ne ulazimo o izvještaj o Kristu, dijametralno suprotna mitološko-religijskim narativima o tipovima poput Edipa. Kršćanstvo, dakle, nije samo stvorilo zapadnjački okvir u kojemu se duhovna vlast odvaja od političke, nego i okvir u kojemu se nasilje ne percipira spasonosnim, nego destruktivnim. Ali, opet, to je samo uvod u razjašnjavanje ove točke.

3. Doktrina Katoličke crkve nespojiva je s trećim elementom totalitarnosti jer polazi od Kristovih riječi kako njegovo kraljevstvo "nije od ovoga svijeta", što znači da spoznaja neostvarivosti ovozemaljskog utopizma katolike čuva (ili bi trebala) od svakoga političkog radikalizma. "Nama je jasno kazano da na kraju povijesti dolazi do velikoga otpada (2 Sol 2,3) te da će Sin Čovječji, kad se ponovno pojavi jedva naći vjere (Lk 18,8), da će se i kršćani priklanjati kojekakvim naucima i prekrajati ih prema vlastitom ukusu (2 Tim 4,3), s tim da će u konačnici Antikrist zasjesti u Božji hram gradeći se Bogom (2 Sol2,4), da će u mnogih ljubav ohladnjeti (Mt 24,12)", istaknuo je Spaemann neoptimističnu perspektivu kršćanstva. Parafrazirajmo Chestertona, kršćanstvo je jedini idejno-vrijednosni sustav koji računa s neminovnošću vlastite propasti;  ovozemaljske, dakako. Tko ne vjeruje, neka provjeri kako Biblija  završava. Ali to je, treba li napominjati, samo uvod u razjašnjavanje ove točke.

4. Doktrina Katoličke crkve nespojiva je s četvrtim elementom totalitarnosti jer čovjeka ne tumači bićem koje na bilo koji način treba unaprijediti; on je, prema Knjizi postanka  i cjelokupnome katoličkom nauku, stvoren na sliku Božju, što mu pridaje dostojanstvo koje ništa ne može ukloniti. Totalitarizmi jučerašnjice i, možda, sutrašnjice, međutim, čovjeka ne vide vrijednim, nego toliko bezvrijednim da ga je potrebno preobraziti u "novočovjeka" ili "postčovjeka": riječ je o praksama Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza, ali i, gle čuda, puzajućeg potencijalnog posthumanističkog svjetonazora s totalitarnim pretenzijama čiji je "rodna ideologija" sastavni dio, na liniji mislioca poput Sartrea i gospođe de Beauvoir, Foucaulta i Butler. Zato je (jesam li spomenuo da je to samo uvod u razjašnjavanje ove točke?) potrebno, pored totalitarnosti, definirati što bi uopće bila "rodna ideologija".

To bi, dakako, kao pozamašna tema – uostalom, svi govore o "rodnoj ideologiji", a malo tko je se potrudio definirati – zahtijevalo neki sasvim novi tekst. Koji bi izgledao otprilike ovako:

Što je rodna ideologija?

Kao sintagma posve legitimna dok joj budućnost ne dodijeli neko drugo ime, "rodna ideologija" provizoran je krovni pojam u koji upisujem sva intelektualna, aktivistička, kulturološka i politička strujanja nastala od "seksualne revolucije" 1960-ih do danas. Kao njezine smjerove vidim sve misaone pravce čija su ishodišta i ciljevi vezani uz koncepte roda, spola i seksualnosti: od različitih "valova" feminizma, preko homoseksualnih i lezbijskih aktivističkih grupacija, pa do zagovornika vizije "transrodnosti" koja relativizira ili briše spolne razlike. U širemu smislu, "rodna ideologija" uključuje i društvene, moralne i zakonodavne (protu)vrijednosti proizišle iz "seksualne revolucije", poput zakonodavne dekonstrukcije braka ili institucionalizacije masovnog ubijanja nerođene djece.

Iako su svi bitni smjerovi "rodne ideologije" u njoj prisutni već od njezinih početaka (upravo je ovih dana obilježena polustoljetna obljetnica nemira koji za LGBTIQ+ zajednicu imaju mitski značaj utemeljujućeg događaja, započetih u njujorškome baru Stonewall), "rodna ideologija" 2019. godine nije ista kao što je bila 1969., a kad smo već kod toga, niti 1979., 1989., 1999. ili 2009. godine: svaki novi dominantan trend u korpusu "rodne ideologije", pa čak i ako je u začecima bio prisutan ranije, svojom pojavom preobražava smisao te ideologije u cjelini. Danas je to "transrodni" pokret, koji počiva na uvjerenju da između biološkoga spola i kulturološki oblikovana roda, što je distinkcija koja sama po sebi nije problematična, nema nikakve uzročno-posljedične veze. Nesvodiva na vrlo partikularne i u cjelokupnome njezinom kontekstu benigne dokumente poput Istanbulske konvencije, "rodna ideologija" za Hrvatsku je relevantna zbog svojega statusa u SAD-u, Kanadi i zapadnoj Europi. Što se događa tamo, kod nas se ponavlja s nekoliko godina zakašnjenja.

Uklopljena u širi kontekst onoga što se u duhovnosti naziva New Ageom, a u filozofiji, donekle neprecizno, postmodernizmom, "rodna ideologija" se, relativizirajući tradicionalni judeokršćanski moral, po mnogočemu s njima ispreplela do nerazlučivosti. Relativizacija se odvija u dvije faze, koje ponajbolje sažima eminentno postmoderni pojam "dekonstrukcije": prvi korak podrazumijeva preuzimanje postojećih formi, a drugi korjenitu preobrazbu njihova sadržaja, pri čemu različiti fenomeni, institucije, koncepti i pojmovi poprimaju smisao oprečan prvobitnom...

Tu se, međutim, otvaraju daljnje poteškoće. Kako nastaviti?

Jedno rješenje bilo bi u nastavku analize dvostrukog mehanizma djelovanja "rodne ideologije" pri razgradnji postojećih pojmova, koncepata, fenomena i institucija. Drugo rješenje bilo bi u navođenju primjera izvedenih iz četiri ključne točke totalitarnosti koji bi išli u prilog mojoj tezi kako "rodna ideologija" ima potencijala postati dijelom nekoga eventualnog budućnosnog, ne nužno previše udaljenog totalitarizma. Treće rješenje bi bilo bi u efektnome zaključku kako su sve navedene sastavnice progresivističke alijanse zapravo produžeci prastarih hereza koje je institucionalno kršćanstvo davno porazilo. A moglo bi se kopati i po pogreškama iz Duhačekova teksta. 

Ako jedne ljetne noći neki kolumnist

Calvino je napisao roman koji se sastoji od mnogostrukog niza početaka, to jest prvih poglavlja uvijek novih romana (Ako jedne zimske noći neki putnik), a Cortázar roman koji se ne mora čitati otpočetka prema kraju, nego čitatelj može, slijedeći popratne upute, tijek čitanja poglavlja odrediti posve sȃm (Školice). Da se ova kolumna ne pretvori u postmoderni roman, završimo što prije, pregledom nekih mogućih završetaka:

a) "Rodna ideologija" djeluje dvostrukim mehanizmom lica i naličja. Konkretan primjer: "rodna ideologija" radi na razgradnji institucija poput braka; nezadovoljna vlastitom parainstitucijom "životnog partnerstva", ona osvaja postojeću instituciju i izmjenjuje joj bȋt. Apstraktan primjer: za apsolute kao što su dobro i zlo, istina ili pravednost "rodna ideologija" misli da su "društveni konstrukti", ali je to ne priječi da samu sebe ne vidi dobrom, istinitom i pravednom, a svoje neistomišljenike zlima, neistinitim i nepravednim. Osim beskrajnih proturječja i umnažajućih nelogičnosti koja iz toga proizlaze, ovdje ne dolazi samo do paradoksa da "rodna ideologija" univerzalne zaključke izvlači iz partikularnih načela primjenjivih samo na uski kontekst seksualnosti, nego i da svoja univerzalna načela temelji na uvjerenju o nepostojanju univerzalija. Žalosno.

b) "Rodna ideologija" ima potencijala postati totalitarnom zato što je dio širega svjetonazora koji zadovoljava četiri gore navedena uvjeta totalitarnosti: ona svoje dogme nameće popularnom kulturom, pseudoznanstvenim sveučilišnim kurikulima, mehanizmima korporativnog kapitalizma, medijskim pranjem mozga i zapadnjačkim zakonodavstvom, čime se paralelno infiltrira u više-manje sve društvene institucije, uključujući i Katoličku crkvu, želeći uspostaviti novo jednoumlje. Za "rodnu ideologiju" žrtveni jarac su kršćani (ili šire: bijeli patrijarhalni kapitalizam Zapada), otprilike kao što su to u Trećemu Reichu bili Židovi, samo ih se "rješava" drugim metodama i, dakako, smanjenim intenzitetom. Utopijski deluzionizam očituje se u zamisli normativizacije vlastitih stajališta na razini čitave civilizacije, čime bi se omogućila i konačna transformacija čovjeka u neko napredno, novo biće, neopterećeno tobože prevladanim konceptima poput spola.

c) "Rodna ideologija" za kršćane nije ništa drugo nego (neo)gnosticizam, kao što su drugi dijelovi jednadžbe čijim je dijelom, naime New Age i "postmodernizam" zapravo – ne samo po svojoj panteističkoj dimenziji –  (neo)paganizam, odnosno – po svojemu moralnome relativizmu – (neo)pelagijanizam. Drugim riječima, ono što je za progresivce najnoviji i najbolji pogled na svijet, za kršćane je skup starih hereza. Vjerujući, zbog karakterističnog im nedostatka povijesne svijesti, da su otkrili nešto novo, progresivci ne znaju da je ideja "novoga" koju zagovaraju starija od ideje "staroga" koju zagovaram, između ostalih, i ja. Budući da je ono zadnje Novo na svijetu pojava Isusa Krista, novim se danas brani staro, a starim novo, zbog čega je pojmove "staro" i "novo" potrebno relativizirati, ako ne i preokrenuti. Progresivizam je konzervativizam, konzervativizam je progresivizam.

d) Osim što bi Žižekov navod na koji se Duhaček poziva kako "ne postoji univerzalna sloboda bez trenutka nasilja" bolje bilo prevesti kao "ne postoji univerzalna sloboda bez momenta nasilja" (riječ moment, naime, osim "trenutak" može značiti i "izdvojeni dio čega što se zbiva, događaja ili pojave"), isti je navod i ovako i onako duboko promašen. On bi imao smisla kad bismo ga preokrenuli naglavce: "Ne postoji moment nasilja bez univerzalne slobode", ali takvo postavljanje problema mnogima zacijelo predstavlja problem jer podrazumijeva dobro i zlo kao nuspojavu slobodne volje. Nasiljem ići protiv nasilja recept je svih totalitarizama, starih i novih. Obogatiti, međutim, ideju pravednosti naukom o nenasilju predstavlja jedino istinski plodonosno nasilje nad nasiljem. Kada bi stvari vidjeli tako, tada bi Duhaček i Žižek bili u pravu. Jedno od bitnijih pitanja za kritičare kršćanstva stoga glasi: je li povući granicu između dobra i zla dobro ili zlo?

S ostalim mi se, da citiram Duhačeka, sada "ne da detaljnije baviti".

Matija Štahan/direktno.hr