Zadnji komentari

Fokus borbe za svjetsku dominaciju prenosi se iz Europe u Aziju

Pin It

Image result for putin trump

Nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. godine osudio jednopolarni sustav i založio se za stvaranje multipolarnoga svijeta među stručnjacima za vanjsku politiku i međunarodne odnose često su se analizirali geopolitički procesi na globalnoj razini upravo u kontekstu opadanja američke moći odnosno stvaranja multipolarnog svijeta.

Trenutak unipolarnosti nesumnjivo je iza nas, a uz Sjedinjene Američke Države kao glavni konkurenti za globalno projiciranje svojih interesa nameću se Rusija i Kina. Uz Rusiju i Kinu u budućnosti možemo očekivati i jačanje država kao što su Indija, danas sedma ekonomija svijeta ili Brazil, deveta svjetska ekonomija. 

Muslimanski svijet danas broji više od milijardu i pol ljudi, a i površan pogled na kartu svijeta otkriva nam da muslimanskim zemljama prolaze ključni morski prolazi i tjesnaci. Unatoč tome, kao i činjenici da u tim državama imamo neke od najvećih zaliha nafte i plina, predviđanja su da niti jedna muslimanska država u srednjoročnom razdoblju ne može postati globalna, nego tek regionalna sila. Ipak, i kod muslimanskih država, koje su u proteklom razdoblju često predstavljale objekt geopolitičkih eksperimenata Zapada, javlja se prirodna želja za kontrolom vlastitog prostora.

Zaokret prema azijsko-pacifičkoj regiji

Nedvojbeno, fokus borbe za svjetsku dominaciju prenosi se iz Europe u Aziju. To je potvrdila još Obamina administracija koja je napravila strateški zaokret prema azijsko-pacifičkoj regiji, regiji najvećega gospodarskog rasta, nazvan Pivot to Assia. Trumpova  strategija nacionalne sigurnosti iz prosinca 2017. kao glavne protivnike SAD-a, "revizionističke sile" nezadovoljne sadašnjim poretkom koje teže njegovoj promjeni, navodi Rusiju i Kinu, a kao glavne sigurnosne prijetnje još se navode i Sjeverna Koreja i Iran. Iako se u strategiji, dakako, nigdje eksplicite ne priznaje postojanje multipolarnog svijeta, multipolarnost je u toj strategiji jasno implicirana. 

Između SAD-a i Rusije danas se vodi neskriveni novi hladni rat, a specifičnost je toga rata postojanje trećega globalnog aktera. Dakako, kao što smo pisali u jednoj od prošlih kolumni, riječ je o Kini koja je dugoročno najozbiljniji suparnik SAD-u za nadmoć na globalnoj razini. Inicijativa Pojas i put kineski je pokušaj oblikovanja globalizacijskih procesa u skladu sa svojim interesima te je u direktnoj konfrontaciji s američkim geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim interesima. Trumpova izražena želja za kupovinom Grenlanda, gdje su pronađena velika nalazišta dragocjenih rijetkih metala, zapravo je reakcija na kineske aspiracije prema tome najvećem svjetskom otoku.

Macron je obznanio kraj zapadne hegemonije

Kraj zapadne hegemonije prošli je tjedan prvi put konstatirao jedan zapadni političar, a riječ je o francuskome predsjedniku Emmanuelu Macronu. 

"Mi vidimo kraj zapadne hegemonije u svijetu. Uvjeti se mijenjaju", rekao je Macron. Od faktora koji su doveli do takva stanja, francuski je predsjednik izdvojio "jačanje novih država", sve primjetnije vodstvo Kine i "velike uspjehe Rusije u svojoj strategiji". Ova izjava dana je u razgovoru s francuskim veleposlanicima, neposredno nakon završetka summita država članica G7. 

Zanimljivo, u G7 nema Kine, a američki predsjednik Donald Trump, i sam svjestan geopolitičkih promjena u svijetu, inzistirao je na povratku Rusije u ovaj klub. Sve su glasniji i zahtjevi za reformom Vijeća sigurnosti koje 2019. jednostavno više ne održava realnu geopolitičku sliku moći u svijetu. Stvaranje multipolarnog svijeta neosporan je, dakle, fakt, no jednako tako neosporno je i to da će SAD još dugo vremena ostati najsnažnija svjetska sila. 

Tri scenarija za Europu

U situaciji stvaranja nekoliko globalnih geopolitičkih polova nameće se pitanje što će u budućnosti biti s Europskom unijom, odnosno Europom? U knjizi Svjetski poredak Henry Kissinger razmatra tri moguća geopolitička scenarija za Europu. 

"A ako Europa uspije ostvariti jedinstvo, bez obzira na način, kako će definirati svoju globalnu ulogu? Ima tri mogućnosti: gajiti atlantsko partnerstvo; zauzimati sve neutralnija stajališta; ili se okrenuti prešutnom dogovoru s nekom izvaneuropskom silom ili skupinom njih." (H. Kissinger, Svjetski poredak, Školska knjiga, Zagreb, 2015, str. 87.) 

Kao atlantist, Kissinger se, naravno, zalaže za nastavak transatlantskih veza i konstatira: "Sjedinjene Američke Države imaju mnogo razloga, od povijesti do geopolitike, da potiču razvoj Europske unije i spriječe njezin pad u geopolitički vakuum; Sjedinjene Države, ako bi se politički, ekonomski i obrambeno razdvojile od Europe, postale bi geopolitički otok ispred obala Euroazije, a i sama bi se Europa mogla pretvoriti u privjesak na rubovima Azije i Bliskog istoka."(str. 87.-88).

Od igračke do igrača?

European Council on Foreign Relations (EFCR), think tank osnovan pred dvanaest godina s ciljem jačanja uloge Europe na svjetskoj političkoj sceni, u studiji Od igračke do igrača ističe da je EU sve manje relevantna, sve manje aktivna i ujedinjena te je u opasnosti da postane bespomoćna igračka u borbi za premoć između Kine, Rusije i SAD-a. Jedan od lidera ovoga think tanka, u Hrvatskoj "omiljeni" Carl Bildt, nedavno je u članku za Financial Times Bruxelles nazvao impotentnim promatračem, a za Europu je ustvrdio da postoji rizik da postane irelevantna i puko igralište triju potvrđenih svjetskih sila. 

EFCR u spomenutoj studiji konstatira da Rusija, Kina i SAD koriste neslaganja među članicama i postale su vješte u ublažavanju ili blokiranju odluka Europske unije. Nakon "strateške katastrofe" kakva je Brexit, dodaje se u studiji, EU je nužno da hitno usuglasi agendu svoje suverenosti u multipolarnom svijetu. Kao što vidimo, EFCR, koji u studiji kritizira i nedostatak konsenzusa o pitanjima poput migracija, jasno stoji na agendi stvaranja europske superdržave s obzirom na to da jedino država može imati suverenost u multipolarnom svijetu. 

Macronovi prijedlozi reforme EU-a na tragu su samostalnijeg geopolitičkog pozicioniranja unije, ali i na tragu eurofederalističkog projekta koji se, ako zbog ničeg drugog onda zbog protivljenja država Višegradske skupine, nikada ne će moći realizirati. Posljednjih nekoliko godina sve su snažnija trvenja na relaciji Washington – Berlin. Ponovno se javlja "njemačko pitanje".

Njemačka je postala prevelika za Europu (EU je već danas u bitnome instrument njezine moći) te izražava aspiracije globalnog projiciranja moći što je trenutno nemoguće jer je Berlin i dalje (kao i Japan u Aziji) u subkolonijalnom položaju prema Washingtonu (u Njemačkoj je do 2006. bilo smješteno 72.000 američkih vojnika, a danas ih je oko 33.000) Srozavanje odnosa Njemačke i SAD-a pritom nije tek puka posljedica Trumpove vladavine, nego geopolitički proces koji ima mnogo šire uzroke i implikacije koje će u sljedećim godinama sve više dolaziti do izražaja. Međutim, o tome u posebnoj kolumni…

Davor Dijanović/direktno.hr