Zadnji komentari

Krivotvore prošlost i danas, kao što su i prije činili

Pin It

Nakon najava o mogućoj zloj sudbini RH (kolovoz 2019.) u našoj je javnosti objavljeno više tekstova koji upozoravaju na povijesni kontinuitet velikosrpskih prijetnji Hrvatskoj i znatnih podudarnosti sadašnjih izazivanja s onima što su iza nas. U tzv. 'mainstream' medijima u Hrvatskoj ide se za tim da se što brže i što uspješnije očisti lik i djelo uspoređivača RH i NDH.

Zašto taj čovjek najavljuje nestanak hrvatske države? Zbog 'ugroženosti' Srba u Hrvatskoj? U Memorandumu SANU, nastalom 1986. piše da "izuzimajući postojanje NDH Srbi u Hrvatskoj, nikad u prošlosti nisu bili tako ugroženi kao danas." Te su riječi napisane u vrijeme SFRJ, pod vlašću komunista i sveprisutnoga 'bratstva i jedinstva naroda i narodnosti'. Srbijanski akademici daju upute Srbima u Hrvatskoj: došao je 'krajnji čas' da se počnu ponašati kao vojvođanski Srbi koji su 'stvaranjem posebne autonomne oblasti na tuđoj državnoj teritoriji' radili na slabljenju te države kako bi se izdvojili iz nje i "ujedinili sa svojom braćom južno od Save i Dunava". Od objave Memoranduma SANU 1986. do početka balvan-revolucije, 'ugroženost Srba u Hrvatskoj' bila je prva i zadnja vijest u srbijanskim medijima. Bile su to pripreme za ono što je završilo tek 1995.

Svršen čin: zauzeti i očistiti

SPC sa svoga sabora u svibnju 1990. javlja da "sveštenstvo SPC-a šalje upozorenja iz BiH da se tamo širi atmosfera 'povampirenog ustaštva' ". Iste riječi slušamo i danas, ali ne radi se više samo o BiH. Srećom nema znakova povampirenoga četništva, ni sjećanja na politiku 'đenerala Draže'. Tko bi se danas, uz tolike ustaše, mogao sjetiti davne 1941. kad je baš u vrijeme njihova dolaska u Hrvatsku, Stevan Moljević zamislio, a Draža Mihailović prihvatio, Stevan Moljevickako će sve "srpske zemlje najprije zauzeti, a onda će nakon 'svršenoga čina' pristupiti uređenju svih ostalih pitanja sa Hrvatima i Slovencima". "Što se tiče našega unutarnjega pitanja, razgraničenje s Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: a) zauzeti na karti označena područja b) očistiti ih prije nego se itko pribere". Nakon tih ekspanzionističkih 'načela' Moljević je oblikovao i strateško načelo, koje je protumačio u svom tekstu (30.6.1941), kasnije naslovljenom Homogena Srbija: "Srbima se nameće danas prva i osnovna dužnost: Stvoriti i organizirati homogenu Srbiju koja treba obuhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive i da joj osiguraju potrebne strateške i prometne veze i čvorove, te gospodarska područja kako bi joj bilo omogućen i osiguran slobodan gospodarski, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena." Moljevićev su program u potpunosti prihvatili četnici Draže Mihailovića. Jedan je istraživač napisao da je tobožnje jugoslavenstvo D. Mihailovića bila samo 'ljuska ispunjena velikosrpskim sadržajem'. I te su 1941. tvrdili da moraju zauvijek udariti nove granice koje će zaokruživati 'etničko područje' na kome žive Srbi sa "slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora". Zapadna srpska granica prema toj četničkoj zamisli malo se razlikuje od one koju su 1991. odlučili utvrđivati srpski agresori: Karlobag-Karlovac-Virovitica. Bez obzira na to što je s Mihailovićem i Moljevićem nakon rata učinio Tito, danas su oni u Srbiji slavni četnici-antifašisti.

Casus belli

Ima novinara u našoj zemlji, koji nisu ni početnici ni neznalice, a i dan-danas šire neistine iz riznice velikosrpske propagande, o početku rata 1990, pišući da je upravo "promjena ustavnoga položaja Srba u hrvatskoj nacionalnoj državi bio cassus belli da dignu barikade i da se odcijepe." (M. Galić, Vl, 7.9.2019). („Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine“ u rujnu je 1990. proglasilo „autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj“ na području koje su nazvali srpskim, iako i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske (čl. 325, NN 8/74) piše da je nepovredivo i neotuđivo pravo i dužnost radnih ljudi i građana braniti „teritorijalnu cjelovitost“ SRH.) Demokratski Ustav RH usvojen je u prosincu 1990. Balvan-revolucija i njezine posljedice od 1990-1995. izraz su duge velikosrpske ekspanzionističke politike. U rskcitiranom članku je i sinteza toga 'srpskohrvatskoga pogleda' na RH: nitko ne bi trebao napadati Pupovčeve 'paralele', "a da se ne odredi prema ustaštvu". Dokaži, najprije, ti što u sebi nosiš gene genocidne, da se kaješ za ono što je učinjeno u hitlerovsko-musolinijevsko-pavelićevsko vrijeme, a nakon toga ćemo vidjeti kako dalje! Kad M. P. uspoređuje RH s NDH, srbobranci ga, ne pozivaju da argumentira tu postavku i najprije odgovori na, gotovo, banalna pitanja, o ustroju i naravi uspoređenih država. Koliko se dade vidjeti iz medijskih napisa on je presudni uvjet za egzistenciju hrvatske države sveo na jednu, više metafizičku, duševnu dimenziju, na ljubav prema Srbima. Sva blaga, svi mogući potencijali i sva prirodna, povijesna i ne znam kakva prava nestaju ako nema dobrih emocija prema Srbima. A zašto ih ne bi bilo? Kaže da je hrvatska država, stvorena sredinom prošloga stoljeća, propala je jer je bila "utemeljena na mržnji prema Srbima", a "nije nerealna" ni mogućnost da ova sadašnja doživi "istu sudbinu" "zbog svoje opsesivne mržnje spram Srba" (Novosti, 23.8.2019). Kako to država 'opsesivno mrzi' da bi, čak, zbog toga mogla – 'propasti'? S jedne strane M. P. stavlja, njezinu 'opsesivnu mržnju', a s druge nedužne žrtve, njezine vlastite državljane. To ne zvuči dobro. Pokušat ćemo, kroz nekoliko kratkih natuknica, prikazati pozadinu tih patetičnih neistina i prijetnji kako bi se vidjelo u što se transformiralo velikosrpsko osporavanje imena, povijesti i jezika Hrvata i neuspjeli pokušaji otimanja hrvatske zemlje. Povijesna stvarnost pokazuje da su upravo ti neuspjesi pravi izvori 'pseudomitskih' konstrukcija i iskaza o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. M. Galić, koji iznosi toliko razumijevanja za zle slutnje ovdašnjeg srpskoga prvaka, još nije napisao da bi u Hrvatskoj trebalo propisati što hrvatski patriot mora reći kad spomene razaranje Vukovara? Najprije izrecitirati koliko je 'milijona' Srba stradalo od ustaša, pa nakon toga možda smije spomenuti 15.000 mrtvih kao posljedicu agresije na Hrvatsku 1991. i razaranje naše zemlje.

Velikosrpski 'alat'

'Ustaštvo' je velikosrbima i njihovim hrvatskim pajdašima dio alata kojim pokušavaju izbrisati sve Škabrnje, Ćelije i Aljmaše... M. G. upućuje Hrvate da kad "hvale Domovinski rat kao 'pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački' - ne bi smjeli zaboraviti" što je bilo 'za vrijeme prethodnog rata'. Razumijemo li što taj čovjek piše i što traži od nas? Uzvikujte Hrvati najvažniju velikosrpsku parolu da rat, koji je započeo 1990, a završio 1995, treba motriti samo kroz ona četiri dana u kolovozu 1995., kao nastavak ustašluka koje nikad nikakva budućnost ne smije izbrisati. Sve je prolazno, samo je 'ustaštvo', kao oznaka cijeloga jednoga naroda nezaboravljivo, i neizbrisivo ma koliko puta poubijali razoružane ustaše, bez suda i suđenja, i porazili sve nacifašističke režime. (Četnici su drugo, oni su antifašisti, ali to ne treba reći, jer je razumljivo samo po sebi. Čak su 'postali' pravi partizani i nakon 1945. s komunistima pisali 'jugoslavensku povijest'.) Poruka je Hrvatima da to što je bilo 'za vrijeme prethodnog rata' (u titovsko-četničkoj interpretaciji, dakle, antifašističkoj, a ne hrvatskoj 'revizionističkoj') svjetlo je kojim moraju osvjetljavati, ne Vukovar ili, TiTo Dražarecimo, Škabrnju nego i svaki korak koji u životu naprave izvan koridora koje su odredili Titovi i Dražini ljudi. Oni su napisali što je i kako je bilo i to Hrvate zauvijek obvezuje. U velikosrpskoj politici prema Hrvatskoj nema bitnih promjena bar stoljeće i pol. I aktualni animoziteti prema RH izranjaju iz mutnih voda srpske mitologije u kojoj posebnu ulogu ima slika o Srbima, kao 'kozmičkim žrtvama' raznih protivnika, a posebno 'genocidnih' Hrvata. Zato što su 'žrtve', imaju pravo činiti što hoće i nanositi zlo kome hoće i kad hoće. Tim mitom pokušavaju zakloniti zlodjela koja su napravili drugima u ime vlastitih probitaka. Zašto, dakle, hrvatski Srbi postaju središte interesa srpske politike? Koje bi državno pravo oni mogli imati na hrvatsku zemlju, osim svih prava i obveza koja pripadaju i ostalim hrvatskim državljanima (uključujući posebna manjinska prava)? Njima to, očito, nije dovoljno, što, opet, znači da svi problemi koji iz toga proizlaze, nisu za nama.

Episkop Jovan (1988): "Od kneza Lazara Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je danas sigurno narasla na najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovoga posljednjega rata (1941-1945), milijone i milijone Srba i Srpkinja, dece i nejači pobijenih i mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanje u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko cartsvo na nebesima." (Napomena: ozbiljni izvori navode da je demografski gubitak Srba u II. svjetskom ratu na području Hrvatske i BiH bio nešto manji od 300.000.) 'Nebeski narod' traži nove akcije, Hrvati su zauvijek krivi.

Četnički 'antifašizam'

Krivotvore prošlost i danas, kao što su i prije činili, pa više nema Hrvata koji se suprotstavlja toj propagandi, a da ga ne nazivaju fašistom, ustašom, revizionistom kao što nema četnika koji nije u njihovoj interpretaciji postao antifašist, uključujući i Manu Rokvića. (Godina je 1942. "Dne 30. rujna t. g. u 6.15 sati prošlo je preko Mravinaca više teretnih Četnicisamovoza" (c. 18). U prvom je bila talijanska vojska, u ostalim četnici, dok za njima je išao jedan kamion talijanske vojske.) Mane Rokvić je vodio više od stotinu četnika koje su 1.10.1942. talijanski fašisti doveli iz Knina u Omiš i onda ih dopratili u poljičko selo Gata (u Poljičkoj 'republici' nema i nikad nije bilo srpskih sela, tamo nije bilo ni vojske, osim partizana u Mosoru). Četnici su toga dana u Gatima, smještenim nekoliko kilometara u zaleđu Omiša, pobili, zaklali i izmasakrirali 79 seljana, civila, od najmlađih do starice od 87 godina. Gata i susjedna sela su zapalili, a onda, na povratku u Knin, u Dugopolju ponovno ubili više od 30 civila, zbog toga što su bili Hrvati. ("Toga dana 2. X oko 4 sata poslije podne povratili su se četnici sa talijanskom vojskom iz Omiša preko Mravinaca pjevajući: Nama Petar iz Londona piše, katolika neće biti više ... Ovaj prikaz katastrofe u Dugopolju je potpisani sastavio kao očevidac ove nesreće i po izvještaju ljudi, koji su preživjeli ove strahote. Mravince, 19. X. 1942. Don Kajo Marović v. r.") Antifašisti su i četnici koje talijanski fašisti prate u Gata. Čudimo se zbog toga što M. P. otklanja tvrdnju da je četnik. (Što se tiče četničkoga antifašizma ovdje bi bilo dovoljno spomenuti da je i partizansko Antifašističko vijeće Srbije osnovano u drugoj polovici 1944, nakon što je Crvena armija prošla Srbijom. Povjesničari bilježe da u Srbiji, nakon neuspjelih pokušaja 1941, nije bilo antifašističkoga pokreta. Nedićeva Srbija je Drugi svjetski rat provela u kolaboraciji s nacistima, ali to su neki drukčiji nacisti, ne poput onih koji su bili u Hrvatskoj. Nedić je znao zašto treba javiti Hitleru da je Srbija 'Judenfrei').

'Tako zvani Hrvati'

Otimanjem teritorija susjednim narodima, htjeli su naplatiti svoje račune i gubitke kroz povijest, od propasti Dušanova carstva i višestoljetnog podaništva Osmanskom imperiju (od 1389. do 1878.). I pored svega što su učinili i svome i drugim narodima, oni ni danas ne odustaju od te zamisli. Sebe, a i druge uporno su pokušavali uvjeriti kako su stekli povijesno pravo na tuđe zemlje, a Vuk Karadžić je tom 'pravu' dodao i etničko, zbog 'istoga', srpskoga jezika, kojim navodno govore neka susjedna 'plemena'. U Beogradu je 1889. objavljeno ('adaptirano') Zlatarevo zlato. Nakladnik u predgovoru piše da zbog razdora među braćom u 'Srpstvu' (s pisano velikim slovom, op. IB) August Šenoa nije u JergovićSrbiji "znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata". U Zagrebu je 130 godina kasnije, u slobodnoj državi hrvatskoj, jedan kolumnist objavio ove rečenice: "A naslovnice današnjih hrvatskih novina slave lanjski poraz hrvatske reprezentacije od Francuza, baš onako kako su 1989. Srbi slavili davnašnji poraz na Kosovu. O Đokovićevoj pobjedi svi redom pišu kroz priču o zaslugama hrvatskih čimbenika (Ivanišević itd.) za nju. Strašno, ponižavajuće, bijedno… Hrvati su karikatura Srba. Hrvati su Srbi s neizlječivim kompleksom manje vrijednosti.” (M. Jergović, 16.7.2019) (Hrvati su Srbi s neizlječivim komplekosm manje vrijednosti).

Uskoro je tomu dodao još jednu važnu bilješku o Hrvatima: "Godina je 1969, studentska revolucija iza nas, premda još nismo svjesni posljedica. Hrvatska se kultura i književnost bliže svojim vrhuncima, što će ih dosegnuti tokom sivih sedamdesetih i posttitovskih osamdesetih, da bi s krvavim državnim osamostaljenjem i likvidacijom srpske zajednice sa svoga teritorija započele svoj strmoglavi pad..." (kurziv, IB) (M. Jergović, Jl. 24.8.2019). Ljeta Gospodnjega 2019. redatelj kazališne predstave u Zagrebu, Žrtve zemljopisa, čovjek koji se poziva na djelo O. Frljića, Miran Kurspahić u Večernjem listu tvrdi da se 'realno' Hrvatska nalazi na Balkanu, a hrvatska kazališna publika 'brutalno doslovno shvaća umjetnost', a on i njegova družba 'vole sebi tepati' da su "zdravi, normalniji, obrazovaniji, sposobniji dio društva" ali su 'zadnjih godina koliko uopće postoji Hrvatska' (!!!, op.IB) toliko stvari propustili i Hrvatima dopustili. "Suludo je i glupo očekivati od onih koji ne znaju, ne mogu i ne žele, da će biti ti koji će napraviti neku promjenu. Tu promjenu treba tražiti od nas." (Vl,13.9. 2019) Tu 'promjenu' treba tražiti – od njih, od Frljićeva i Kurspahićeva društva, piše u Večernjem listu 2019.

Zato što su bili Hrvati

Srbi su počeli svojatati zemlje u kojima su se, bježeći od Osmanlija, i naselili. Gdje god su u svojim zbjegovima nogom ugazili, sve je to njihovo. Pa iako povijest uporno dokazuje da Hrvati nisu, niti su ikad bili Srbi, i danas ima srpskih akademika koji u to 'ne vjeruju' jer ih ne zanima povijesna stvarnost (akademik Mihajlo Marković na pitanje Globusova novinara (2009): „Bi li Split bio dio Srbije?“ odgovara da je Split srpski grad u kome žive Srbi katolici). Svi su velikosrbi suglasni da je hrvatska zemlja na kojoj žive doseljenici, zemlja koja kad-tad mora ući u sastav srpske države. O tomu je i Vučić 1995. govorio u Glini. Njihovo miješanje u život susjednih država danas nije posljedicom skrbi o nacionalnim manjinama nego izraz teritorijalnih pretenzija. O tomu razgovjetno svjedoči Homogena Srbija 1941, odbijanje plana Z4, 1995. i političko djelovanje srbijanskih agenata u Hrvatskoj 2019. Da im je bilo do uređivanja zajedničkoga života, a ne rušenje hrvatske države, bili bi bar 1995. prihvatili prijedloge međunarodnih faktora o smirivanju prilika u Vučić GlinaHrvatskoj (Z4). Umjesto toga izabrali su rat, jer su bili uvjereni da će ga dobiti. Nesrpsko stanovništvo s okupiranih su područja 1991, u skladu s Moljevićevim preporukama već bili otjerali ili poubijali (koncem 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 550 000 prognanika i 150 000 izbjeglica u inozemstvu). Tko je protjerao te ljude? "Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dopustio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi." (Milan Babić, jedan od kninskih pobunjeničkih vođa, pred Tribunalom u Haagu, Vl.31.8.2019)

Versi hrvatski, 1501. Možda će nekoliko bitnih točaka velikosrpski ekspanzionističkih programa u 19. i 20. stoljeću još bolje osvijetliti 'upute' koje Mirko Galić daje Hrvatima. Prvi velikosrpski nacionalni program formulirao je 1844. Ilija Garašanin u svojim Načertanijima. Mala Srbija ne smije ostati malom nego treba težiti 'sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružuju'. Osnovni državni cilj mora biti obnova Dušanova carstva. Davno je Srbobran popisivao sve 'srpske zemlje': Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Dalmacija, Srijem, Slavonija, Lika...." Vuk Stefanović Karadžić sredinom pretprošloga stoljeća (1899) objavljuje Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. Na početku knjige je članak s naslovom Srbi svi i svuda. Čudi se što se svi "Srbi triju zakona" ne izjašnjavaju Srbima (dok 'Arnauti', kako je napisao, imaju isti etnički identitet neovisno o vjerama kojima pripadaju). Srbi, međutim govore srpski, a Hrvati hrvatski. To što se mogu razumjeti nikako ne bi moglo značiti da su jedan narod. Marko Marulić nije 1501. napisao Juditu (objavljenu 1521) ni na srpskom ni na hrvatskosrpskom nego u 'versih harvackih'). Ipak danas, čak i neki jezikoslovci u Hrvatskoj, radije idu na Vukovu nego na Marulićevu stranu, pa potpisuju deklaracije o zajedničkom jeziku nekoliko naroda na jugoistoku Europe. S tim je pitanjem povezana i odluka ministra Jovanovića iz 2012. kojom je bez obrazloženja ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika (od 2005. do 2012. tim je Vijećem predsjedavao akademik Katičić). Treba li pitati i zašto vlasti koje su došle nakon SDP-ove nisu ponovno aktivirale spomenuto Vijeće? Danas se već u posebnim knjigama u Zagrebu problematizira i samo pitanje normiranja hrvatskoga standardnog jezika. Kakva norma? Piši kako Vuk zapovijeda, piši kako govoriš!

Srbobranske 'n(N)ovosti'

'Ujedinjenje rascjepkanog srpstva' središnja je preokupacija novina koje su izlazile u Zagrebu, a zvale su se Srbobran. Financirala ih je srpska vlada iz Beograda. Jedan je članak, objavljen u tom listu 23. i 24. kolovoza 1902. Novostiizazvao posebnu pozornost, a napisao ga je Nikola Stojanović, pod naslovom Srbi i Hrvati. Iznosi da neprijatelji 'Srpstva' "stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka... Nekoji zanesenjaci unose razdor u narod i naturaju 'oblasno ime Hrvat svim Srbima'. "Hrvati, dakle, nisu i ne mogu postati posebna narodnost, ali su na putu da postanu – srpska narodnost." A i inače se 'proces stapanja polako ali stalno vrši.' "To što su uzeli srpskoga za svoj jezik pokazuje put koji su izabrali." Prognozira da će u toj borbi 'do istrage naše ili vaše' Hrvati izgubiti zbog toga što ih je manje, zbog zemljopisnog položaja i izmiješanosti sa Srbima, ali i 'procesa opće evolucije'. Obzor 27. kolovoza 1902. konstatira da "ta klika navješta rat onom narodu koji ih u svojoj sredini trpi i hrani – ta klika ne samo da taj narod, među kojim žive negira, nego zove svoje da povedu borbu 'do njegove istrage, do njegova iskorjenja." Znaju i tko to plaća: "za te je mudrolije vlada Kraljevine Srbije potrošila samo jedne godine 30.000 dinarah." (Neka sad 2019. znalci izračunaju koliko je od početka izlaženja Novosti u Zagrebu na njih potrošila, ne srpska nego Vlada RH, koliko kunah? Narav tekstova nije se bitno promijenila iako Srbobran i Novosti dijeli više od jednoga stoljeća, a i svrha im je ista – pisati protiv Hrvatske i njezinih interesa, a u korist Srbije.) Lako je onda bilo njima plaćati srbobranske priprave za ono što će doći, jer je u Srbobranu objavljeno kako je srpski narod 'bio najbogatiji na svijetu' pa su u to vrijeme Englezi, Francuzi i Nijemci prema njima bili 'pravi sirotani'. Srpska je moda određivala ukus Evrope prije Pariza." U 'najdavnija vremena' imali su pismo, stvorili kulturu iz koje drugi narodi 'na jagmu pozajmivaše'. Neprijatelji Srbe mrze jer su 'od njih u svemu bolji i ispravniji'. Srbobran piše i o "10 000 godina kulturne povijesti srpskoga naroda. Herodot mu je 'srbožder' jer ne spominje srpsko ime. Grci i Rimljani 'iz straha ne spominju ime Srbin'.

Isusovo zemaljsko podrijetlo

Desetak 'tisuća godina prije Krista Srbi su stvorili svoju prvu državu. Naselili su poljske, češke i njemačke zemlje, a uz to i Italiju i Španjolsku. Rimski carevi Trajan i Adrijan su Srbi. "Srbi su srušili Zapadno Rimsko Carstvo ali su ih tadašnji izvori zvali Vandali". Bilo je i srpskih ljudi koji su iznosili da ih takvo "pisanje sramoti pred stranim svijetom". Sima Lukin IsusLazić, član uredništva Srbobrana, koga je kao svoga agenta na to mjesto poslala srpska vlada, pisao je da je i Isus 'po svom zemaljskom podrijetlu' bio – Srbin. Na prigovore da nije korisno to što piše, odgovorio je da bi 'lagao dan i noć' samo kad bi znao da će time 'usrećiti rod i narod svoj'. Antisrpske demonstracije protiv svega toga u Zagrebu su 1902. okupile skoro trećinu tadašnjih stanovnika (oko 20 000 ljudi). Razlog tomu sljedbenici velikosrpstva ne vide u srbobranskoj klevetničkoj retorici i izazivanju, nego u hrvatskoj urođenoj genocidnosti i konstantnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Ali ako Hrvati niti ne postoje, kako Srbi bez prestanka pokušavaju 'dokazivati' tko ih onda ugrožava? Kakva je onda korist od prebrojavanja 'krvnih zrnaca'? Iako su Hrvate proglašavali genocidnim i prije II. svjetskoga rata, nisu zazirali od otimanja kulture genocidnih, njihova jezika, umjetnika, znanstvenika, gradova, pa i cijeloga toga 'genocidnoga naroda' ('katoličkih Srba'). Nedavno umrli dr. Vladimir Horvat je dokazao da je Vuk Karadžić rječničku građu uglavnom pokrao od pisaca hrvatskih rječnika, ponajviše od Bartola Kašića (1575-1650) (J. Mikalje (1601-1654), J. Habdelića (1609-1678), A. Jambrešića (1706-1750). (Kašić, Mikalja i Habdelić su bili isusovci, a hrvatske jezikoslovne tekstove pisali 'dva stoljeća prije Vuka'). Usput, i nastanak Asanaginice, pučke balade, Vuk je locirao negdje oko Trebinja i pod naslovom Hasanaginica uvrstio u srpsku književnost. (Prvi, splitski zapis iz 1774, dijelom na ikavici pod naslovom Xalosna pjesanza plemenite Asan - Aghinize ostavio je talijanski putopisac A. Fortis.)

Srbi i jogurt

Prvi svjetski rat Srbija je razumjela kao 'moment izravnavanja računa sa moćnim susjedom, i da će, ako bude uništen, zaista granuti zora njenom u istini veoma napaćenom plemenu'. "To je ono 'pleme' koje se 2019. pojavljuje u šaljivom pitanju američkoga blogera Kevina Clancyja koga zanima koja je razlika između Srba i jogurta. Odmah odgovara Anđelinović"jogurt nije odgovoran za genocidno ponašanje i Prvi svjetski rat..." Srbi su se naljutili a Clancy se ispričao: "U redu ispričavam se Srbima ... narodu koji je započeo Prvi svjetski rat. E, neka ste vi ubili Franju Ferdinanda, 16 milijuna mrtvih. Krasno." U novostvorenoj Državi SHS, nakon prosvjeda protiv ujedinjavanja sa Srbijom, u Zagrebu je 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, G. Anđelinović, šef policije, zapovjedio da se na prosvjednike puca i kasnije se u Beogradu zbog toga hvalio svojim krvavim rukama. Pojačava se otpor kraljevskoj vlasti a nakon ubojstava hrvatskih prvaka 1928. u parlamentu te države među velikosrbima se javlja ideja o 'amputaciji'' nezdravoga dijela Kraljevine, tj. dijelova Hrvatske. Htjeli su amputirati oko 54% tadašnje Hrvatske. Hrvatima su prigovarali pomanjkanje državotvorne svijesti 'zaboravljajući', naravno, da su Srbi od 1389. do pod konac 19. st., više od pola tisućljeća živjeli pod Osmanskim carstvom, kao vazali bez vlastite države. Hrvatski Sabor nikad u tisućljetnoj prošlosti nije izgubio svoju funkciju. Ruski slavist Denis Jevgenjević Alimov tvrdi da od slavenskih naroda samo Hrvati, koji su prvi primili kršćanstvo, i Rusi imaju neprekinutu državnost od davnina. Dokazuje da su Hrvati od 1102. do danas zadržali neke oblike i neprekidni kontinuitet svoje države. Uz to dokazuje da Hrvati i Srbi nikad nisu bili jedno pleme. Skoro stotinu godina prije uspostave samostalne srpske države, Ivan Erdody, šef hrvatskog saborskoga izaslanstva, na zasjedanju ugarsko-hrvatskoga parlamenta 1790. prenio je hrvatski odgovor ugarskoj strani ovim riječima: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone). Očito, nije to bilo na srpskom da ga 'ceo svet' razumije nego na latinskom kako se govorilo i u hrvatskom Saboru i u diplomatskoj komunikaciji unutar kulturnoga i civilizacijskoga kruga kome su Hrvati pripadali i pripadaju.

Izazivanje rata u prvoj Jugoslaviji

U drugoj polovici tridesetih godina prošloga stoljeća Srpski kulturni klub u Beogradu preuzima važne promidžbene, velikosrpske zadaće koje obilježava naglašeni šovinizam. U Drugom svjetskom ratu bili su uz četnike D. Mihailovića. Na čelu su mu četnički prvaci Slobodan Jovanović, Dragiša Vasić i Stevan Moljević. Nakon svrgavanja Vlade ('Cvetković-Maček'), 27. ožujka 1941, Dragiša Cvetković optužit će taj Klub za izazivanje rata u Jugoslaviji "; "rat koji danas bjesni je njegovo djelo", (Srpskoga kulturnog kluba, op.IB) "a ... politika srpskoga kluba u potpunosti je uspjela srpsku misao i svu našu prošlost iz temelja kompromitirati." Banovina Hrvatska, uspostavljena sporazumom Cvetkovića i Mačeka, uz potporu princa Pavla, od početka je bila trn u oku Srpskome kulturnom klubu. Činio je sve Crnošto je mogao da se Banovina odmah ukine. Neki povjesničari povezuju puč 27. ožujka 1941. s rušenjem Banovine i ulogom koju je u svemu tomu imao Srpski kulturni klub. I današnja stalna velikosrpska izazivanja i primitivne provokacije služe prikrivanju onoga bitnoga. Od estradne je važnija diplomatska komponenta njihova djelovanja: sramotiti i diskreditirati RH, nazivajući je fašističkom državom, da bi se skrenula pozornost s onoga što je bilo jučer, s agresije na Hrvatsku i raščistiti put za nadolazeća vremena. Četiri kolovoška dana 1995, interpretirana bez ikakva respekta prema povijesnim činjenicama, postala su jedina velikosrpska 'istina' o ratu u Hrvatskoj od 1990. do 1995. Ponovno gledamo tvorbu mitova i fantazijske igre koje će u konačnici stvoriti – 'novu istinu'. Vučići su uvjereni da je rat protiv Hrvatske 1990-1995. već potonuo u zaborav i da mogu ponovno prizivati Valerijanov memorandum SPC-a iz lipnja 1941. Tamo se, naime tvrdi da su ustaše u desetak tjedana nakon iznenadnog i žurnog dolaska iz Italije u Hrvatsku 10. travnja (Talijani su im dali i oružje i nekoliko kamiona u kojima su došli u Hrvatsku, kako se govorilo za vlasti komunista u Hrvatskoj) pobile nekoliko desetaka tisuća nedužnih Srba, do srpnja 1941. 100 000 ubijenih, a u rujnu 1941. ta se brojka već u izvješćima SPC, popela na 300.000 ustaških žrtava.

Nitko u Hrvatskoj ne poriče ustaška zlodjela, niti ih je od 1945. do danas poricao, posebno prema Židovima koje se obilježavalo, proganjalo i ubijalo, iako nisu ni napadali, ni izazivali, ni uzvraćali nasiljem, niti imali bilo kakve krivnje, osim svoga židovstva koje je Hitler odlučio uništiti. Osim partizana, bilo je, Hrvata, među kojima je i blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, koji su u tom ratu nastojali pomoći tim nesretnim ljudima i spašavati ih.

Četnički pobunjenici

Između četničkih, moljevićevskih vizija o konačnom rješenju 'hrvatskoga pitanja' i ustaške države bio je nepremostivi ponor. U ratu je stradao i velik broj nedužnih srpskih civila. Nakon ulaska partizana u Beograd 1944, mnogi su se abolirani četnici priključili partizanima, kapu s kokardom zamijenili su kapom s petokrakom. Sa znakom 'novoga' identiteta nastupali su od Dubrovnika i Širokoga brijega do Bleiburga. I 'presuđivali' Hrvatima – kao partizani. Danas se među 'lijevim snagama', dakle 'antifašistima' (partizanima i četnicima) pobijanje njihovih neutemeljenih tvrdnja i neistina naziva – revizionizmom. I ustaštvom. Današnja Srbija traži saveznike protiv Hrvatske na mnogim stranama, sve do Vatikana, a estradizacijom i sitnim provokacijama, nastoji skrenuti pozornost sa svojih ekspanzionističkih interesa. Oslonac u Hrvatskoj nisu nalazili samo među svojim sunarodnicima, nego i među Hrvatima jugofašističke orijentacije. Bojimo se da je peta kolona danas u Hrvatskoj u znatnom jačanju. Još je pod vlašću komunista o pseudomitskoj i pseudopovijesnoj hipoteci pisao jedan srpski intelektualac (Miodrag Popović) navodeći da je kao određena faza u razvitku nacionalnoga mišljenja vidovdanski kult bio povijesno neophodan. U tom je tekstu, u Beogradu 1976. pod naslovom Vidovdan i časni krst napisao i ovu rečenicu: "Ali kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju iščupati se iz njegovih pseudomitskih i pseudopovijesnih mreža." (Ovaj citat i većina drugih u našem tekstu, preuzeti su uglavnom iz knjige Ljubomira Antića Velikosrpski nacionalni programi, Zagreb, 2007.) Vrijeme je već dalo odgovor na pitanje je li miješanje povijesne zbilje s mitovima dobar izbor za budućnost, ali to moraju moći razumjeti i ljudi koji to dvoje do sad nisu uspijevali razlikovati.

Oluja

Pred nama je proslava 25 obljetnice slavne Oluje. To je onaj boj koji odlučujuće utječe na tijek hrvatske povijesti, Olujabitka koja je bila ''čudesan primjer', kako je rekao američki ministar obrane, general James Mattis, dobro pripremljene i provedene vojne operacije. (Pentagon, 12. srpnja 2017). Hrvatska je u Oluji oslobođena. Tko zna čitati, kako se to ponekad kaže, znakove vremena, razumjet će da se poražena strana s time nije spremna pomiriti ni danas. Poruke su stigle i s ovogodišnjega obilježavanja u manastiru Krušedol pod naslovom 'Oluja je pogrom'. U toj se neistini krije i odgovor na pitanje: što hoće navodni vođa Srba u Hrvatskoj, najavljujući da bi RH mogla završiti u bleiburškoj krvi kao NDH. I taj je čovjek bio u Krušedolu na obilježavanju Oluje kao 'pogroma' (pogrom, ruski - razaranje, pustošenje...). Oluja to nije bila, pogrom se dogodio u Hrvatskoj 1991, Oluja je bila oslobođenje okupiranih dijelova RH koje su agresori htjeli pripojiti Srbiji, destrukcija mitomanije koja je više od jednoga stoljeća (i) Hrvatima zagorčavala život. Pisac ovih redaka zamišlja da bi bilo dobro, veliku proslavu Oluje 2020. održati u Zagrebu, a u Kninu je obilježiti dan prije ili poslije. Hrvatska će tada moći još jedanput, na simboličkoj razini, pokazati da je dostojna onoga što slavi i da itekako dobro zna pravo značenje riječi – oslobođenje.

Ivan Bekavac/hkv.hr