Zadnji komentari

Štrajk i reforma školstva

Pin It

Image result for štrajk prosvjetara"

Jednom smo se na ovome portalu osvrnuli na tu takozvanu reformu školstva i ostavili mlađim djelatnicima da se bore. Oni to upravo čine. Slagali smo se s opaskama dobro upućenih znanstvenika iz raznih prirodnih i društvenih područja koji su jasno i artikulirano govorili o bijedi duha u koju upadamo tom tzv. „školom za život“ (akademik Paar, akademik Ježić i drugi)

jer nije u početku bilo posve jasno svima u javnosti što se događa u toj kukuriku reformi. Ljudi koji imaju mnogo godina stručnoga i radnoga iskustva mogli su pouzdano komentirati sluteći dubinu ponora kamo smo polako upadali. Jedva da su im dali neki medijski prostor - tako je akademik Paar nastupao u rijetkim emisijama, srećom u Laudato TV, a akademika su Ježića izbacili s katedre čim je navršio minimum godina za mirovinu bez obzira na njegovu svjetsku ulogu u toj znanosti kao i psihofizičku spremu da nastavi s radom.

Dobro bi došla za javnost i napomena kako se u početku stvaranja naše slobodne Hrvatske našla skupina ljudi koja je trebala izraditi neki statut koji bi obvezao tri bitna faktora u školstvu: učitelje, roditelje i djecu. Dakle odgovornost i prava svih sudionika. Bila sam dionikom toga skupa koji je Divjakneslavno završio. Netko od starih struktura, dobro umreženih u novu situaciju, predložio je statut u kojem je bilo blizu četrdeset stavaka, a svi su počinjali: roditelj ima pravo, učenik ima pravo i tako do kraja. Ni jedan stavak nije predviđao da i učitelj ima pravo. Ni nakon žučne rasprave nismo dobili odgovor. Kasnije su se razne hobotnice omotale oko svih pa i toga pitanja.

U novije vrijeme sve je počelo s nebuloznim i primitivnim nastojanjem neke grupice ljudi okupljene oko izvjesnoga Jokića, a nastavilo se smjenama ministara sve do dolaska sadašnje Divjakice, za koju se bojim da bi pala na društvenim predmetima na nekadašnjoj maturi gdje se u klasičnoj gimnaziji polagao hrvatski jezik, povijest i latinski ili grčki, te pisao opširni maturalni rad na slobodnu temu, a uz to birao izborni predmet i sve se to usmeno polagalo pred komisijom. Trebalo je znati pisati i govoriti!!! Nikakvi upitnici s križić-kružić sistemom nisu bili u opticaju!

Propast reforme

Propast reforme se mogla naslutiti već zloćudnim potezima i namjerama da se reduciraju domovinski predmeti poput Školahrvatskoga jezika, lektire, povijesti i zemljopisa, jer samo slijepci nisu vidjeli da to treba slomiti identitetsku kralježnicu starom ponosnom hrvatskom narodu. Imali smo dugi niz stoljeća upravo u njima oslonac ne gubeći korak s narodima koji su imali svoju državu. Stvarali smo u europskom kontekstu i obilježili ga velikim imenima - Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Junija Palmotića, Luke Sorkočevića, Marka Marulića i drugih velikana sve do danas. Upravo brisanjem ili bitnim umanjivanjem djela i značaja tih ljudi, ušla je furiozno nova jokić-divjak reforma u naše škole i počela tumačiti cijelo školstvo i odgoj i obrazovanje, kao stvar za jednokratnu uporabu, a djecu kao piliće za trg rada u okvirima podivljaloga liberalnoga kapitalizma koji je zakašnjeli brat blizanac socijalističkim lažnim nastojanjima da se po ključu orvelovskom izjednače jednaki, a jednakiji izdignu.

Sva ta lažna pretvorba školstva bila je blistava predstava puna onih tutafona svih vrsta koju dijete mora odmah imati školakako bi postalo pametno i ne bi moralo samostalno računati koliko je 125 puta 234, jer to će kao sporednu stvar umjesto njega izračunati neki tutafon. Istraživanja pokazuju da su intelektualne sposobnosti učenika osjetno pale , a učenje ozbiljnih sadržaja ostalo je u rukama vrijednih i mudrih profesora koji, unatoč nastojanjima glupavih zahtjeva unutar reforme, odgajaju i poučavaju djecu tako da osvajaju nagrade na europskim i svjetskim natjecanjima.

Sami učitelji prolaze u ovoj reformi ponižavajuće metode tzv. usavršavanja, o čemu oni govore ako imaju rijetku prigodu u javnosti, kao o nečem nedostojnom i suludom - „pametne sobe“, glupava pitanja, dijeljenje značkica kao na pruzi Šamac-Sarajevo četrdesetih dodina 20. stoljeća, pritisak na učitelje do luđačkih zahtjeva, od kojih navodim samo jedan: u razredu (primjer je iz Petrinje, ali vrijedi za cijelu RH) učitelj ima tri djeteta s mentalnim slabijim kapacitetom. Učitelj je dužan raditi posebno sa svakim, jer nema tzv. pomoćnika u nastavi, i za svako dijete pisati dan ranije posebnu pripremu! Onda još jednu za ostatak razreda. Za te pripreme koje nikada nisu posve ostvarive i dobivaju u praksi posve neočekivane ishode, što je i logično s obzirom na djecu, učitelj dobiva 17 lipa! I dok on muku muči s jednim, cijeli razred ostaje prikraćen, a rad s najboljima nemoguć. Djeca su nevina u cijeloj zamisli i svi su prikraćeni, a da ne govorimo što sve mora na novom kukuriku-reformskom bežičnom ekranu izvoditi taj isti učitelj. Ako ne zna, a neki su pred mirovinom, kažu mu da se prekvalificira!!!

Put u šarlatanstvo

Znači: ja sam šest godina studirala - četiri godine fakultet i još dvije magisterij - i sada nakon dvadeset ili više čak godina rada u struci, ja ne mogu predavati pr. povijest jer se ona svela na jedan sat tjedno ili ukinula posve, pa mi kažu da predajem povijest staklarstva u školi za staklare! Tko je tu lud? Ili da postanem novim studijem neki stručnjak za npr. botaniku! To oni zovu trajno obrazovanje! A, ne drugovi! Trajno obrazovanje je nastavak rada u okviru moje struke, moje praćenje novih otkrića u mojem predmetu, novih arheoloških, kemijskih ili inih pronalazaka i uspjeha Crnounutar moje struke. Jer drugu struku ni ne mogu ozbiljno pratiti!!! To je klizni put u šarlatanstvo. Onda može i jedna, neka mi oprosti jer ju cijenim, krojačica predavati fiziku, ili hrvatski jezik kao što je to slučaj u nedostaku kadra u jednom našem srijemskom ne baš malome mjestu.

Međutim to i nije najveći problem, najveći je problem da godinama nestaju profesori prirodoslovnih predmeta: matematike, fizike, kemije i biologije. Znaju li uvaženi jokić-divjakolozi da se na Prirodoslovno-matematički fakultet ne upisuju studenti na pedagoški smjer, te da se u proteklim godinama na razini Republike upisalo kao i ove godine svega nekoliko, a i oni će brzo otići iz pedagoške struke čim dobiju plaću od 5300 kuna. Studij je trajao šest godina i zahtijevao marljivost i posebnu inteligenciju što znaju svi koji su ikada zavirili u sadržaj tih predmeta. Pa zar zaista mislite, gospodo, da će u bilo kojem gradiću ili selu predavati netko stručan ove teške predmete, za taj novac, bez ponude stana, bez bilo kakva dodatka, bilo kakva poštovanja?! Jer sada je moda da se i poneki roditelj koji nije vidio ni vrata fakulteta, obori na profesora kao zaštitnik svoga djeteta ne pitajući uči li to dijete ili ljenčari. To se nitko ne usudi reći.

Slušati u tramvaju kako neki učenici razgovaraju o svojim profesorima, izaziva u nama slušateljima užas. „Ona kučka iz matematike, onaj k.... iz fizike, ona p.... iz kemije... koji će mi šit test kad ništa ne razumijem, ma j... mi se ...itd. To je realnost, to je razina na koju smo se spustili, ne samo zbog novca, nego i poradi općega stanja duha, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, u čemu prednjače SAD. Nema dana da se u toj sretnoj zemlji ne puca u školama. Puca se od milja i obijesti, obezboženosti, a u isto vrijeme podatci najnovijega istraživanja kažu da milijun i po djece svake godine u SAD ostaju kao beskućnici na ulicama.

Eksperimenti

U našoj sve manje sretnoj EU postoje u nekim zemljama regule koje su proizvod dugogodišnjega stručnoga timskoga rada nakon svih eksperimenata, poput ovoga našega kukuriku „škole za život“, pa npr. u Njemačkoj nema toga ludila s tutafonima i sličnim pročišćivačima mozga, nego se sve prilagođava potrebama umnoga razvitka djeteta, a ne zaboravlja se ni duhovna razina. Znam bar podatke za Bavarsku. Ne znam o svima sve, niti je potrebno znati da bi se Obrazovanjedonio neki logičan zaključak o razvalinama našega školstva na kojima će uskoro sretno kukurikati samo oni koji su na njemu zaradili.

Nikada nismo mi profesori bili izjednačeni s ostalim visokokvalificiranim stručnjacima. Imali smo mnogo reformi, ali nikada se nije smjela spominjati naša bijedna plaća niti se spominjala ta razlika u tzv. koeficijentu (tu nisam stručnjak u ekonomskom smislu), ali svakako je biti tajnica nekom tajkunčiću i imati završen neki stupanj visoke spreme, manje odgovorno nego predavati fiziku u gimnaziji. Pod uvjetom da svoj poziv obavljaš pošteno i s ljubavlju. Jer rad s djecom je poziv pedagog dolazi od grčke riječi pajdagogos, koji je u ono vrijeme antičke Grčke bio najčešće rob - vodio dijete i podučavao. Pamtimo Ezopa, mudraca i basnopisca koji je bio pedagog, ali rob, te je sudbinu završio tako da ga je njegov robovlasnik bacio niz neku stijenu. Pa ipak, danas svi znamo njegovo ime, a malo tko zna ime njegova vlasnika.

U svakoj struci ima vrijednih i manje vrijednih djelatnika. Tijekom godina shvatiš da su vrijedniji oni koji s ljubavlju pristupaju djetetu kao čovjeku. Jer ono to jest. I mali i veliki osjećaju tvoju ljubav i dobrotu bez da im izjavljuješ eksplicitno, kao u lošem američkom filmu. Svi znamo da je Aristotel bio učitelj Aleksandru Makedonskom. Vezivala ih je ne samo znanost, nego i ljubav, dobrota, pažljivost u ophođenju, pronicljivost učitelja da otkrije vrline i mane učenika, da jedne razvija, a druge liječi, najbolje vlastitim primjerom. To, vlastiti primjer. Tražim li od učenika da bude pristojno odjeven, moram to biti i ja. Postoje samo tri struke koje ne dopuštaju prostačko odijevanje: učitelj, sudac i liječnik, a trebalo bi to zahtijevati i od visoko pozicioniranih državnika/državnica.

A ja mogu reći da nakon četrdeset godina rada kao profesorica, zahvaljujem Bogu da mi ova reforma nije noćna mora kao tisućama mojih kolega.

Nevenka Nekić/hkv.hr