Zadnji komentari

Posebno i opće nezadovoljstvo

Pin It

Image result for štrajk prosvjetara"

Štrajk prosvjetara je  zadnji legitimni i legalni korak u traženju njihovih prava i u opravdanom zahtjevu da se konačno ispravi višegodišnja nepravda prema  tom  zvanju, struci i pozivu. Pisala sam puno o tome, godinama. Ne bih sad nabrajala što sve učitelj mora znati raditi, htjeti i moći, da bi bio uspješan, na svom radnom mjestu, u svom radnom vijeku i u svom životu.

Ti ljudi stvaraju “Čovjeka” , koji bi se morao bez većih problema i stresova uključiti u normalan život i svojim radom i djelovanjem realizirati sebe, stalno u svemu dobrom, pozitivnom i produktivnom doprinositi užoj i široj društvenoj zajednici, biti sretan i zadovoljan svojim  životom i svojom obitelji, u svojoj Domovini.

To bi trebao biti nacionalni prioritet, ispred svih drugih prioriteta. Stručnog, kompletnog, sretnog i zadovoljnog Čovjeka stvaraju stručni, kompletni i zadovoljni ljudi. To su naravno uz roditelje (bake i djedove) učitelji i profesori.

Učitelji i profesori, kao i cijelo područje njihova rada i djelovanja su sukcesivno, generacijski, stihijski, planski i politički zanemarivani, odnosno stavljani na margin društvapo svemu, naročito po evaluaciji njihova rada i prinosa društvu. Njima se prvima snižavala plaća (koeficijenti) u vremenu svakojakih kriza. Navodno zato jer ihnajviše ima, te se tu moglo najviše uštedjeti, zanemarivši pri tom da se svaka lipa uložena u školstvo i prosvjetni kadar višestruko vraća. To nije nikakva potrošnja većprofitabilna “proizvodnja”. Koga briga za to? To nije konkretno, opipljivo, odmah vidljivo i  na tome se ne može zarađivati, kako onaj u direktnm  radu, tako ni posrednici, iako bi se o tom moglo govoriti i puno toga neakanitog i netransparentnog dokazati od sitnog kokošarenja do enormnih zarada, u čemu najmanje manje, odnosno zanemarivo malo sudjeluju  direktni “proizvođači”. Zna se tko prodaje ocjene, na bilo koji način. Zna se tko sklapa ugovore, s bilo kim. Zna se tko napreduje u zvanjima. Onaj tko je podoban i tko je po toj osnovi dobio rado mjesto, naročito upravljačko. To su uglavnom oni koji su zalutali u školu, odnosno u razred, koji pojma nemaju što znači obrazovati i odgajati djecu, a još manje znaju o njihovim potrebama, mogućnostima, htjenjima i potrebama. Još školsko zvono nije niti utihnulo, već su u kafiću ili jure na neki profitabilniji posao, kojim si podižu standard i u kojem se dobro osjećaju, naročito ako agitiraju za neke političke stranke ili političatre. To ide po onoj “ruka ruku mije” ili “tko kome, taj tome”. Takvi čim im se ukaže prva prilika pobjegnu iz škole, ili u najgorem slučaju postanu ravnatelji škole. Svaka čast izuzecima. Na njima počiva naše školstvo. O ravnatelju sve ovisi kao i o resornom ministru (ci).

Stalnim višegodišnjim guranjem problema u školstvu, školama, odgoju i obrazovanju, te omalovažavanjem učitelja i profesora, njihovim neadekvatnim plaćama, padanjem društvenog standarda cijele profesije, neshvaćanjem njihove uloge u društvu, nepriznavanjem njihove uloge, neprihvaćanjem njihovih opravdanih zahtjeva, …dogodilo se što se dogodilo. Time je pripomoglo frontalno uvođenje Kurikularne reforme, u sve škole, od početka ove školske godine, što zahtjeva puno veće znanje, spoosobnosti, vještine i angažman svih uključenih u nastale promjene.

Učiteljima i profesorima  (nastavnicima) se stalno nešto obećavalo. U stvari bacalae sui m se mrvice sa stola onih koji o tome odlučuju. Aktualna ministrica svjesna  zadaća, uloge, rada i djelovanja ljudi u njenom resoru, naročito onih u razredu, stala je iza njih i njihovog opravdanog nezadovoljstva. Dosta je bilo obećanja, laganja, obmanjivanja, odlaganja, ispričavanja: nema novaca. “Kako ima za druge?” pitaju se mnogi danas, ne samo prosvjetari.

Premijerovo povećanje 6,12 % na osnovicu, za sve javne i državne službenike, stvara u još veću diskrepanciju. Učitelje i profesore još više podcjenjuje, jer nastaju veće razlike plaća sličnih poslova, naročito gledajući stručnu spremu, složenost poslova i odgovornost.

Biti odgovoran za djecu i biti odgovoran za papire nije niti približno jednako, a kamoli isto.

Dosad su vlade i vlast igrali na savjest profesora, koja neće dopustiti neodržavanje nastave. Trajanje ovog dosad najduljeg i najbolje organiziran og štrajka ne znači da je ta savjest nestala.  Nikome nije lako, niti nastavnicima, niti djeci, niti roditeljima, niti ministrici Divjak. Toga je većina građana Lijepe naše svjesna i podržava ovaj štrajk. Jednom se treba znati, tko koliko vrijedi, o kome ovisi rast i razvoj društva, gospodarstva, IT sektora, STEM-a, digitalizacije, demokracije, suverenosti, suvremenosti  i boljeg i sretnijeg života u ovoj državi.

U našem novokomponiranom kapitalističkom društvu prevladava mišljenje da čovjek vrijedi onoliko koliko ima vidljivog oko sebe, uglavnom materijalnog, što se iskazuje novcem, moći i funkcijom (položajem).  Stanovi, kuće , vile, automobili, brandirana odjeća i obuća, skupe perike, liposukcija, putovanja, ljetovanja i zimovanja po mondenim mjestima, druženje s moćnicima, ručkovi i večere uz škampe i šampanjac, …daje određeni društveni status, benefite i sinekure. U tome nema nastavnika. Možda tu i tamo poneki od njih igrom slučaja zalut. u te sfere. Onda još više postane svjestan, kako novaca ima, ali ne za njega, njegove kolege i profesiju.

Dosta je bilo igara bez granica. Dosta je bilo podobnih, “zaslužnih” privilegiranih sinova, kćeri i unuka poznatih majki, očeva I djedova (baka), naročito onih koji su “drmali” u prošlom sustavu.

Vrijeme je da stavimo prave stvari na pravo mjesto. U svakom žitu ima kukolja, tako i u prosvjeti ima onih koji nikakvu plaću ne zaslužuju, dapače, trebalo bi ih otjerati iz tog časnog zvanja. 

Tu smo gdje smo. Natrag se više ne može. Najbolje bi bilo da prosvjetari izdrže do kraja, dok se ne ispune njihovi zahtjevi. U tome bismo ih trebali podržati, u što većem broju. Svi mi koji možemo trebali bi otići na slijedeći skup – prosvjed (u ponedjeljak) i pokazati našem premijeru, vladi i vlasti, da tako više dalje ne može i ne smije, zbog naše djece, unučadi i praunučadi.

Ispod svake razine i van pameti je povezivati štrajk prosvjetara s predsjedničkim izborima.  Nezadovoljstvo odavno tinja u školama. Pregovori i dogovori su davno počeli. Zna se tko je to sve odugovlačio, muljao, obećavao, pravio se lud, kao da ne zna izračunavati postotke na osnovicu i na koeficijente i da pri tome ne vidi razliku. Ovim činom davanja povećanja svima 6.12 na osnovicu, učitelji i profesori su poniženi i obezvrijeđen je njihov rad.

Smjenom ministrice Divjak se neće ništa riješiti. Ona će biti Pedro, kojeg će objesiti, na svoju sramotu. 

“Sad il’ nikada!” pjeva gospodin Škoro i obećava nam bolje sutra. Možda bi ga pozorno trebalo poslušati?

Ankica Benček