Zadnji komentari

U ritmu demokracije

Pin It

Sve se vidi, čuje i zna, ali se o tome šuti, po filozofiji: Ne talasaj! Građanima je toga dosta, što su pokazali na izborima. Velika većina želi promjene. Pitanje je samo mogu li promjene donijeti “rotirarajući” višedesetljetni dužnosnici, s jednog i drugog političkog pola, što ovisi o trenutnoj situaciji i  dirigiranju izvana

U našoj suverenoj, samostalnoj, neovisnoj, slobodnoj, modernoj, demokratskoj i europskoj  Hrvatskoj imamo petog po redu predsjednika države, gospodina Zorana Milanovića,  bivšeg premijera SDP-ove koalicijske vlade. 

To je bilo i za očekivati, budući da se HDZ-ovo   biračko tijelo razjedinilo, u više pogleda i na više načina, međusobno i između desnog centra i  desnice, a ostali “lijevi” kandidati za predsjednika države nisu dovoljno “jaki”, poznati  i podupirani. Bez ikakve stranačke baze i nekih većih, pamtljivih rezultata iza sebe nisu imali nikakve šanse. Poremetili su cijelu biračku scenu. Jakim igračima odnijeli su ili donijeli neočekivani broj odlučujućih  glasova, ovisno o njihovu postignuću u prvom krugu, a sebe su na neki način promovirali, naročito oni koji su javnosti bili nepoznati ili jedva poznati, pogotovo u politici.  Gospodin Juričan je pokazao kako se i antipolitkom  može puno postići u politici, odnosno u ostvarivanju svojeg cilja, za dobrobit građana i države. On se javno usudio pokušati ono što nikad nitko do sada nije, udariti na najveće zlo, što uništava narod i državu - korupciju  i  njenog najpoznatijeg apologeta, na jedan poseban način protkan ironijom, satirom i istinom, ekvilibrijajući na tankoj žici - granici između ozbiljnog i neozbiljnog, što je u presjeku čista gola istina. To je veliki usputni dobitak ovih izbora, na kojem  se temelje daljnji  koraci u pogledu otkrivanja, suzbijanja i sankcioniranja korupcije i njenih aktera.

Za očekivati je kako će značajan dio svojeg programa izabrani predsjednik države  posvetiti tom društvenom fenomenu, što je u nas postalo pravilo, način života, stjecanja imetka, školovanja, zapošljavanja, penjanja po društvenoj i političkoj ljestvici.  Svaka čast izuzecima, kojih je toliko malo, da se ne vide , ne čuju i ne osjećaju.

Sve se vidi, čuje i zna, ali se o tome šuti, po filozofiji: Ne talasaj! Građanima je toga dosta, što su pokazali na izborima. Velika većina želi promjene. Pitanje je samo mogu li promjene donijeti “rotirarajući” višedesetljetni dužnosnici, s jednog i drugog političkog pola, što ovisi o trenutnoj situaciji i  dirigiranju izvana. Možda je ovo vrijeme da ti politički polovi trebaju nestati, odnosno ujediniti se negdje na sredini, u centru, kojem su se bitni činitelji u politici,  približili s obje strane. Vrag će gas znati ? Nekako već dulje vrijeme, sve na to  miriši ili pak smrdi, ovisno o tome kako tko to približavanje osjeća i kako na to gleda.

Nitko, osim amatera ili pak ljudi željnih pažnje i trenutne slave, ne ide u utakmicu za koju unaprijed zna da će  izgubiti, naročito oni koji imaju jaki ego, zavidnu  političku reputaciju, urođenu i stečenu političku strast i jaki politički nerv.

Nitko od sebe namjerno  i ciljano ne pravi dvorsku ludu i ispodprosječnu budalu, ako ne mora, nije ucijenjen, nije  “prolupao”. što bi ga automatski diskvalificiralo, osim ako ne igra zadanu ulogu za ostvarenje dogovorenog prikrivenog višeg cilja, pri čemu je dovoljno  jaka ličnost, ima političko zaleđe i postignuća, što  se time neće narušiti, već će dobiti određeno priznanje i nagradu za odrađenu ulogu.   Sva estradizacija, karikaturalizacija, tamburanje, lapurlartizam, “inovacije i kreacije”,  prekrajanje povijesti, dnevno  mijenjanje stavova, akarakternost, druženje s polusvijetom, glumatanje,ičar orgijanje s opskurnim likovima, šiparičarsko ponašanje, izletavanje iz svoje domene, elementarno neznanje, očigledne nesposobnosti, pomanjkanje odgoja, nedovoljne vještine upravljanja,….bili su obavezni “argumenti” i varijable uz zadanu konstantu u jednadžbi, kojom se postiže zadani cilj. 

Promjene smo htjeli. Do promjena je došlo, ali sve to ostavlja nekako gorak okus u ustima i nekakav veliki nevidljivi teret na leđima. Čovjek se jednostavno osjeća prevarenim, a sve izgleda  normalno, kristalno jasno i čisto. 

Zašto je tome tako? Možda samo ja to osjećam. Tko sam ja da to namećem drugima. Očito je moj problem što više nikome ne vjerujem. Previše je bilo laži, obmana,  podmetanja, prikrivanja, pogodovanja, lutanja, pretrčavanja, usustavljivanja, dogovaranja ispod stola, kupovanja, prodavanja, neprincipijelnih koaliranja, fingiranja, farsiranja, insceniranja, vrijeđanja, omalovažavanja, podilaženja, odstupanja od programa, jalovih planiranja,  podržavanja,…,jer oni jednostavno jedni bez drugih ne mogu ostati, opstati, napredovati i materijalno se bogatiti. 

Sve se stalno vrti u istom krugu poznatih lica, koja stvaraju pobratimstvo u politici, s jednim jedinim ciljem svojeg što duljeg   ostanka i opstanka. Tu i tamo se pojavi neko novo lice, novi pokret, nova stranka, zabljesne i padne poput zvijezde repatice ili kometa, te nestane negdje u oceanu, pustinji ili bespuću povijesne zbiljnosti, bez nekog većeg traga.

Kolo sreće se okreće. Tko bi doli, sad je gori i obratno. Što je doli, a što  gori, pitanje je sad. Sve je relativno, ovisno o tome tko gleda, od kuda gleda, što gleda, za što gleda i zašto gleda.

Bitno je i važno, najvažnije kako narod misli da je on odlučio.  Možda i je. Nekad se dogodi da se poklapaju želje naroda i projekcije vlasti. Merđutim, ne treba biti Einstein,  Tesla,…, pa ni Makijawelli, niti poznavati zakone relativnosti, induciranog napona.

Ankica Benček