Zadnji komentari

U raljama podobnih

Pin It

Poznato je odavno kako u raljama podobnih nestaju sposobni, država se urušava, zemlja propada, narod nestaje. Kome to treba? Kome to odgovara i zašto? To su vrlo teška i složena pitanja, koja očito nikog ne zanimaju u vlasti i pri vlasti, koja god politička stranka ili politička koalicija bila  u poziciji. 

Kad bi to nekoga zanimalo, prestalo bi se s praksom iz ranih devedesetih kad su se birali odani “domoljubni” kadrovi sa članskom iskaznicom, bez obzira na njihovo znanje, zvanje, sposobnost, vještine, zanimanje, funkcije u bivšoj državi, osobnost, osobitost, poštivanje temeljnih ljudskih vrijednosti i “teret” prošlosti. Ti kadrovi su bili uglavnom, kadrovi iz bivše države, na saveznom i republičkom nivou, bilo u politici, gospodarstvu, državnim institucijama, prosvjeti, na visokim društvenim položajima, od najnižih do najviših. Kada je vrijeme učinilo svoje, zamijenili su ih sinovi, kćeri, pa čak i unuci. Malobrojne i vrlo rijetke su sredine, koje su se uspjele takvoj uhodanoj praksi othrvati.  U tim i takvim sredinama danas ima manje problema ili ih uopće nema. Sposobni, obrazovani, pošteni, istinoljubivi, odgovorni, domoljubni  ljudi, svjesni svoje uloge na poziciji vlasti i odlučivanja, napravili su, uz žrtvovanje sebe, najbolje moguće za svoju sredinu (selo, mjesto, općinu, grad, regiju, županiju), što se odražava na zadovoljstvo stanovnika,  opći i posebni napredak i boljitak, demografiju, bez “bježanja” u Europu i svijet, gdje se živi životom dostojnim čovjeka. Zašto bježati iz zemlje i tražiti kruha nad pogačom, kad doma imaš kruh, pogaču i sve ostalo potrebno za život, za rast, razvoj, obitelj i ostvarivanje sebe kao stručnjaka i cjelovite ličnosti.

Takve sredine su jasno vidljive, prepoznatljive i hvala bogu, ima ih sve više. Međutim, to nije dovoljno. Tako bi trebalo biti u vrhu države. Na upravljačkim mjestima, bilo kojim trebaju nam sposobni, izvrsni i pošteni pojedinci, koji će u skladu s Ustavom i zakonima upravljati državom, na dobrobit svih nas.  Oni bi trebali biti svjesni, da su tu zbog nas, da ih mi trebamo, da ih mi plaćamo i da bi im  mi trebali vjerovati. Kako vjerovati nekome tko stalno laže, mijenja stavove, radi apsolutno za sebe i svoju stranku, ne poštuje ustav i zakone, zapošljava svoje, radi na štetu većine, gmiže pred strancima, a terorizira domaće, naročito sposobne, jer se boji zdrave konkurencije.

Pravi vođa tima, koji je svjestan svojih sposobnosti, koji zna, hoće i može, će u svoj tim birati najbolje po svemu, jer će zajedničkom sinergijom postići čak i ono što se čini nemoguće.  Dosta je bilo politike: ja tebi ti meni. Dosta je bilo zapošljavanja, dijeljenja funkcija, kredita, pogodnosti, sinekura i benefita “po babi i po stričevima”, kumovima, rodijacima, zemljacima, opskurnim i oportunim likovima, čija “odanost” se kupuje, na razne načine, bilo da ih se stavi u neku ovisnost, ne goni pred sudom, štiti od zakona, …

Dosta je bilo jednih te istih faca i likova, koji se desetljećima rotiraju s fotelje na fotelju, s funkcije na funkciju i ostaju na vrhu ili pri vrhu, iako je svima znano i poznato kako su nesposobni, korumpirani i plaćeni za odanost, za poslušnost, ne talasanje i dizanje ruku u saboru i vladi, prema trenutnoj potrebi, onih koji odlučuju, a ne po savjesti, pravednosti, pravdi i zakonu.

Bilo je mučno pomalo gadljivo, ali i žalosno noćas  gledati i slušati “Otvoreno”. Za ne povjerovati je kako se obrazovani ljudi s određenim dignitetom, društvenom i političkom elitnosti, “težinom”, stručnom prepoznatljivosti, …"časte” govoreći jedni drugima da lažu, gledajući se u oči. Tko laže, a tko govori istinu zna samo dragi bog, ukoliko ga to zanima. Žao mi je nekadašnje ministrice, kojoj smo se divili i poštovali je, kad je koja je dala ostavku, zbog  sustava, tuđih propusta, grijeha i kriminala, da bi danas nastupala po naredbi svojeg šefa.  Ako na takav način postupa  osoba s visokim referencama u struci, iz društvene elite, zavidnog stručnog i društvenog statusa, kako neće to napraviti neki skorojević, željan slave, novca, položaja i društvenog statusa, kojem ni po čemu ne pripada, jer mu još vire opanci iz gospodskih cipela.

Ministar Kujundžić je opet i ponovo pokazao svu svoju aroganciju, bahatost, umišljenost, moć i egoizam. Čovjek se zapita: zašto je ugledni liječnik, specijalist i profesor spao na niske političke grane i postao onakav, kakav zapravo nije, jer se to kosi s postulatima njegove humane profesije.

Kada se tako “obračunavaju” visoki državni uglednici i osobe na visokim položajima, što onda očekivati od raznih i različitih lokalnih šerifa, koji maltretiraju i tuku svoje žene, hvale se ljubavnicama i pjevaju s bivšom predsjednicom države. 

Građani nešto takvo više ne žele ni vidjeti, a kamoli s tim živjeti. Građani žele promjene. To se pokazalo u predsjedničkim izborima. Promjene ne mogu napraviti oni koji su nas doveli u stanje u kojem jesmo. To mogu učiniti sposobni,  stručni, ničim opterećeni  mladi ljudi, ukoliko znaju što je pravna jednakost, što je njihova dužnost, koji su došli služiti, a ne da budu služeni.  Ima li takvih ljudi u nas? Može li se tako ponašati i djelovati onaj koji je na bilo koji položaj došao , nepotizmom, korupcijom ili klijentelizmom. Nema veze što je sposoban i obrazovan. On ima obrazac uspjeha, koji se temelji na tome da je nečiji sin, kći, nećak, posinak, kumče, ...da ne kažem nešto drugo, neprimjereno, barem za ove naše prostore.

Od tuda i zbog toga se u njega rađa bahatost, prepotentnost, nedostupnost, samodostatnost, oholost, samodopadnost, sklonost educiranju, “bijeg” u neku drugu dimenziju, “hodanje” po vodi, otklon od onih koji su ga stvorili i onih za koje bi trebao raditi.  Takav tip je sam sebi dovoljan. Radi isključivo za sebe, svoj uspon, materijalno bogaćenje  s ciljem biti negdje u međunarodnom vrhu, od kuda će pljuckati po nekoj zemlji “na brdovitom” Balkanu i njenom zaostalom puku.

Najviše od svega me smeta bahatost u tih “velikana” politike i  moći, pogotovo on ih koji su od nekuda izvana, nakon duljeg izbivanja došli  u sferu naše politike i našeg vidnog polja. Oni  misle da smo mi Papuanci, da nas treba prosvijetliti, educirati, naučiti jesti priborom, brisati nos, koristiti toalet, … To je odurno i odvratno. Kasko ti takva osoba može biti simpatična? Kako takvog  državnog dužnosnika  možeš poštovati? Kako ga smatrati svojim? Možeš se tom jadniku samo smijati, dok ti ne počne ići na živce i ugasiš TV.

Nade ipak ima. Nedostižni, neuhvatljivi, moćni i nedohvatljivi malo pomalo bivaju prokazani, uhvaćeni s prstima u pekmezu, privedeni pravdi i maknuti s pozicije vlasti i moći. To još uvijek nije pravilo, već izuzeci, što se moglo napraviti, ukoliko su oni na vlasti to podržavali. Vlast se mijenja i promijeniti će se. Doći će neki novi ljudi, kojima ništa ne znači tko je kome tko, od kuda je došao, tko ga je doveo, s kim ruča, s kim večera, s kim spava, koga je kupio, tko je njega kupio.

Vrijeme je da sposobni zamijene podobne, od portira  do predsjednika  uprave, od načelnika, gradonačelnika do premijera i predsjednika države, neovisno o bilo kojoj i kakvoj pripadnosti, naročito stranačkoj.

Ankica Benček