Zadnji komentari

Domovi za starije

Pin It

Image result for domovi za starije

“Star si tek kad ti sažaljenje zamijeni snove. (Marija Jurić Zagorka)

U nekih  dvadesetak godina, igrom slučaja, suradnjom,  osobnom obvezom,  pokušajem pomoći prijateljima i kolegama, koji su hitno  morali nekoga svojega smjestiti u dom za starije, zbog raznih razloga i nemogućnosti da ih sami zbrinu u njihovu ili svojem domu

obišla sam i bila u nekoliko domova za starije, u Zagrebu i bližoj okolici. Velika je razlika među tim ustanovama, s obzirom na smještaj,  kruženje, korisnike, okolicu, okolinu, usluge i cijenu.

U nekim domovima su bili ili još uvijek jesu moji znanci, prijatelji, rođaci, kolege, susjedi i članovi obitelji. Povremeno ih posjećujem. Uglavnom me vozi unuk, koji me “iskipa” i nakon dogovorenog vremena dođe po mene. Vraćajući se kući gotovo uvijek me pita: “Baka zašto šutiš? Ne priča mi se! Kaj sam ti napravil, kad smo išli tamo, nisi se zaustavljala govoreći. Nisam  mogao doći do riječi. Sad šutiš i gledaš u prazno. Kaj ti je!  Ubita sam u pojam. Zašto? Pa ovdje je baš lijepo. Sve je čisto, uredno, moderno, sestre su ljubazne, kao i doktorica, vlasnica nas je počastila kavom, prijateljica ti dobro izgleda. Dnevni boravak je pun knjiga, časopisa, novina, ...muzike, svud je cvijeće. Ti bi tu uživala. U čemu je problem? Kaj ne valja? Ništa ne valja! Osjećam nekakvu negativnu energiju, nešto nenormalno  i tužno. Samo mi se plače. Svjesna sam da je mnogima koje sam ovdje vidjela bolje, nego bi im bilo u vlastitom domu, uz najbolju moguću skrb ili u njihovoj obitelji, s djecom i unučadi. Neki od njih ne funkcioniraju ili djelomično funkcioniraju, sjedeći u kolicima ili hodajući s hodalicom. Bez asistencije ne mogu ustati sa stolice, obući se, počešljati, brinuti o higijeni, toaletu,….Neki ne znaju za sebe. Neki se tresu, bilo ruke, glava, noge ili cijelo tijelo. Alzeihmer i  Parkinson su ovdje. na veliko prisutni, parazitiraju.  Njihovi “domaćini” uglavnom nisu svjesni ničega, te ni sebe samih. Tko zna u kojoj se dimenziji nalaze. O čemu misle i u kojem svijetu žive.  Neki pjevaju, plaču, smiju se, putuju, drže predavanja, operiraju (tu ima i kirurga), dirigiraju,….Neki prazno gledaju u ništa i u nikoga. Neki su sasvim dobro, na pogled. Oni kažu kako su ovdje sretni, kako sobom n isu htjeli opterećivati svoje, iako se još sami mogu brinuti o sebi, otišli su dragovoljno u dom.  Ne zna, što bih rekla.  Sama razmišljam o tome. Možda sam sebična, tradicionalna, konzervativna, zatucana primitivna, ortodoksna, tvrdoglava, ...Sigurna sam da dokle god se čovjek sam može brinuti o sebi, potrebna  mu je minimalna pomoć bližnjih, dovoljna skrb obiteljskog liječnika, ne ugrožava one oko sebe, svjestan je sebe i drugih,...bolje mu je u njegovu domu, nego bilo gdje drugdje. Vremena se mijenjaju. Nekada, pogotovo na selu i u manjem mjestu bila je sramota “starce” davati u dom. Okolina je to osuđivala, pogotovo rođaci.  Osobe koje su na taj  način “odstranjene” iz svojeg doma su bile beskrajno tužne, jadne. Osjećale su se osramoćeno, izbačeno, neželjeno, veliki teret sinu, snahi, kćeri, zetu, unucima, ...kojima su puno toga dali, priskrbili, o njima se brinuli, … a sad su ih izbacili iz njihovoga. Neki su umrli od tuge, za kratko vrijeme od odlaska iz svoje kuće. Danas je to drugačije, bez obzira gdje tko živi, u selu ili gradu. Opće je mišljenje da sa “starcima” treba u dom, što košta da košta. Neki se čak natječu i u tomu: Tko plaća skuplji dom za svoju majku ili oca. Što nam se to dogodilo? Kakvi su to trendovi i od kuda došli i do nas, na rub Europe. Možda sam ja u krivom? Možda je naše društvo došlo u fazu i standard kad bi tako trebalo razmišljati i postupati. Jesmo li sve što tu ideju i filozofiju slijedi, spremni to prihvatiti, provoditi i standardizirati. Očito nismo. Da jesmo ne bi se u pojedinim domovina za starije događalo to što se događa, a graniči sa zakonom, osnovnim ljudskim pravima, dostojanstvom, humanizmom, uz suspektnu stručnu službu, neadekvatne postupke, loš smještaj, sirotinjsku prehranu, nebrigu, nehumano postupanje, zanemarivanje, svođenje na jednaki nazivnik, svođenje na objekt, na broj, ….

Svaka čast onima kod kojih je drugačije. Svaki korisnik je posebna i jedinstvena osoba,  sa svojim potrebama, željama i očekivanjima. Sve osoblje od spremačice do ravnateljice su stručni, humani, ljubazni, suosjećajni, empatični, prilagodljivi i dragi. Prava idila, u prelijepoj okolini, prijateljskom okruženju, uz svu pažnju, u svakom pogledu. 

I opet  meni nešto ne štima. Vjerojatno je problem u meni. Sve mije nekako umjetno, sterilno, nenormalno,….Zašto?

Previše je starih ljudi na jednom mjestu. Sve nekako dan za danom, ide kao po žnori, ustajanje, terapija, prehrana, hobiji, druženja, dnevni meni, tjedni, meni, toaleta, kupanje, frizura, manikura, slobodne aktivnosti, čitanje novina, gledanje televizije, kartanje, igranje društvenih igara, šetnja, posjete, spavanje i onda opet ispočetka po ustaljenoj šabloni. Možda to tako mora biti. Ta monotonija i dosad a bi me ubila. Možda se sve to meni samo tako čini?

Najviše me ipak smeta što se osoblje prema korisnicima doma, uglavnom ponašaju kao prema maloj djeci.  U tim domovima sam sretala poznate osobe iz javnog, političkog, književnog, bankarskog, sudskog,  novinarskog, znanstvenog, kulturnog, umjetničkog, ...života, koji su nekada puno značili u svojem zvanju, zanimanju, pozivu i društvu.

Nikako ne mislim da bi oni  morali imati poseban i povlašten tretman u domu. Njima je po meni sigurno puno teže prihvatiti taj “ukalupljeni” život po dnevnom, tjednom i mjesečnom rasporedu. Možda ih i vrijeđa “tepanje” tamo neke “klinke”, koja ih odijeva, vozi u kolicima i hrani. Možda sam u krivom? Intelekt tih ljudi shvaća zašto su tu, zašto se s njima tako postupa, kao i da je to normalan kraj ili početak kraja nečega što se nekada zvalo život. Ovo je isto život. Netko je to usporedio s dječjim vrtićem??? U neku ruku, po organizaciji dnevnog i tjednog ritma možda. Međutim, to su dvoje krajnosti. U vrtiću je početak, radost, igra, graja, znatiželja, nadmetanje, rast i razvoja, doj u domu sve ide svome kraju. Dan za danom sve ste slabiji, nemoćniji, izgubljeni u vremenu i prostoru, osamljeniji, tužni i razočarani.

Rijetki su oni koji su sa svojim stanjem pomireni, sretni i zadovoljni.

Trebali bi težiti tome da se sve verći broj korisnika doma za starije tako osjeća. To se ne može postići naredbom, ni od danas do sutra, nego promjenom od razmišljanja, programiranja, planiranja, realizacije,  shvaćanja, poimanja, prilagođavanja,  osjećaja potrebe, dužnosti pojedinca i društva, da svakom čovjeku osigura dostojan i dostojanstven život do njegova kraja, smjestivši ga u adekvatne ustanove, prema njegovim osobnim potrebama, gdje se neće osjećati kao predmet, teret onima koji za njega plaćaju i za njega se brinu. U kakvom god teškom  zdravstvenom stanju bili, korisnici domova bi trebali biti sretni, zadovoljni i veseliti se svakom novom danu, a ne željeti skoru smrt, koja će ih spasiti.

Bilo bi dobro, kada bi bar, počeli o tome razmišljati, težiti, planirati, programirati, osiguravati sredstva i mijenjati filozofiju politiku kako su domovi za starije, čekaonice za groblje.

To nije dovoljno. Bitno je tko i kako u svoje ruke dobiva tu djelatnost.  Koja je motivacija baviti se tim poslom? Uglavnom dobra i brza zarada, kad su pitanju privatni domovi. O tome se ne vodi dovoljno računa. Nema stalnog i adekvatnog nadzora. Mnogo toga je koruptivno, od samog ulaska u dom, tretmana, te do izlaska. 

Za jednaku cijenu, standardi su različiti, kao i tretman, po mnogo čemu.

Trebaju nam domovi za starije s ljudskim licem. U tom području, nema mjesta za ikakvu štednju, pogotovo na državnom nivou. 

Danas u trećem desetljeću 21, stoljeća vrtići, škole i domovi za starije su prioriteti svakog društva, diljem Globusa, uz najveću moguću jednakost svih i dostupnost  svima.

Samo nemojte reći kako nema dovoljno novaca. Novaca ima, ali nema određenja pravih prioriteta. Nama je prioritet jaka vojska, naoružavanje, borbeni avioni, američki helikopteri, STEM-ovanje, rotirajuće predsjedanje EU, stranačka podobnost, stranačko nadmetanje, sijanje mržnje, nove podjele društva, sukobljavanje na prošlosti,  igre partizana i ustaša, državne insignije kroz stoljeća, prekrajanje povijesti, plesanje na kiši, kićenje tuđim perjem,  laži, paralaži, neprincipijelne koalicije, rat s amandmanima, obmanjivanje građana, kupovanje vremena, zatiranje  sloboda, lobotomija  masa, lomljenje karaktera, služenje moćnima, ulizivanje Gazdama, beskrupulozno materijalno bogaćenje podobnih, ….što dovodi do sve većeg siromaštva pojedinaca i društva, gubljenja suvereniteta, smanjenja državne sigurnosti, gubljenja povjerenja u institucije, nestajanje svake vjerodostojnosti, ruganje demokraciji, obezvređivanje Domovinskog rata, zanemarivanje branitelja na jednoj strani, dok druga strana poput nekadašnjeg SUBNO-ra želi svu vlast i moć u državi.

Zaista nam treba lustracija. Najprije u našim glavama, zatim u političkim strankama,  onda u društvu, punom samozvanih vođa i Mesija, koji rade isključivo za sebe, svoj ostanak na funkciji i opstanak, s ciljem, osobnog materijalnog bogaćenja, vlasti i moći.

Briga takve kako starci žive u domu, čak i onda kada su njihovi. Briga takve  što djeca uče u školi. Briga takve za sve veći odljev mozgova. Njihov mozak je ostvario njihove snove. Oni su svoje ciljeve postigli,  u stilu one narodne: “Use, na se i poda se!” u što više kvadrata: kuća, vila, jahti, skupih automobila, uz državne sinekure, benefite, moć i vlast. Bitno i glavno je imati više i bolje, od onoga kraj mene. Time se liječi gladno djetinjstvo, seljačko porijeklo, fizički izgled, “rupičasto” (tečajno) obrazovanje, osobna (urođena i stečena) nesposobnost, nekultura, opsjednutost betonom,  asfaltom, Zagrebom, agramerstvom, purgerstvom, gospodskim manirima, ... što uz slab ( odgoj (kućni, građanski, moralni,..) izgleda  groteskno. Bilo bi smiješno, da nije žalosno i opasno. 

Ankica Benček