Zadnji komentari

Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili

Pin It

Image result for kardinal stepinac

Toliko se puta dogodi kada radite dokumentarac ili pišete knjigu, pa čak i običnu kolumnu, da se na kraju, zbog dobrobiti cjeline, morate odreći nečega što vam se činilo najbolje, najsnažnije.

Tako se i meni dogodilo da radeći film "Stepinac: Kardinal i njegova savjest", na kraju, zbog dobrobiti filma, moram odustati od jedne snažne usporedbe koja je prije više godina zapravo bila početak, pokretač rada na nečem što je, eto, ovih dana postalo film. Riječ je o usporedbi izvještavanja o smrti kardinala Stepinca u dva relevantna medija, u dva različita svijeta: u zagrebačkom Vjesniku, koji je bio glasilo Titova režima u Hrvatskoj, i američkom New York Timesu, najutjecajnijem listu liberalnog zapadnog svijeta.

U tih nekoliko dana izvještavanja o kardinalovoj smrti (10. veljače 1960.) zrcali se sva razlika između dva svijeta - svijeta slobode i svijeta tiranije. I sva razlika između dva mentalna sklopa – mislećeg i jednoumnog.

Šezdeset godina poslije vrijedi podsjetiti se tih razlika. Da pogledamo koliko smo zapravo izišli iz mentalnog okvira Vjesnika 1960.

Liberalni New York Times (11. veljače 1960.) vijest o smrti kardinala Stepinca objavio je na naslovnici. Predstavlja ga kao kardinala čijom je osudom za ratne zločine započela bitka između Crkve i države u Istočnoj Europi. Partijski Vjesnik na naslovnici tog dana promovira suradnju Titove Jugoslavije s prijateljskom Nigerijom.

New York Times nastavlja priču o Stepincu na cijeloj 14. stranici: podsjeća na njegov montirani proces koji je bio uvod u politička suđenja katoličkim prelatima u Mađarskoj (Mindszenty), Poljskoj (Wyszynsky), Čehoslovačkoj (Beran), portretira ga kao neustrašivog predvodnika bitke za vjersku slobodu i prava Katoličke crkve u komunističkom bloku, prenosi Papino žaljenje, potresenost newyorškog nadbiskupa Spellmana…

A što piše zagrebački Vjesnik o smrti zagrebačkog nadbiskupa? Na samom dnu druge stranice, pod naslovom "Umro A. Stepinac", objavljena je gotovo nevidljiva vijest od dvije rečenice: "Danas je u Krašiću nedaleko Zagreba, od upale pluća umro A. Stepinac. Kao što je poznato, on je već dulje vremena bolovao od policitemije."

Sljedećih dana Vjesnik šuti, ali Partija i Udba rade. Krašić je prometno blokiran, pod opsadom je milicije i agenata Udbe. Titov režim najprije ne dopušta pokop zagrebačkog nadbiskupa u njegovoj katedrali, već želi da bude sahranjen u Krašiću. Potom Tito ipak popušta, pod zapadnim pritiskom, vođen političkom pragmom, i dopušta sahranu u katedrali.

Milicija nastoji spriječiti dolazak Stepinčevih štovatelja u katedralu, blokiraju autobuse i vlakove, doslovce skidaju ljude s vlakova, legitimiraju ljude u prilaznim ulicama i slikaju. Puno slikaju. Snimke napravljene za potrebe Udbe pokazuju da je snimljeno praktički svako lice koje je bilo u prepunoj katedrali ili ispred nje. Tehnički besprijekorno.

Papin izaslanik, bečki nadbiskup kardinal Franz König, na putu za Zagreb doživio je neobičnu prometnu nesreću kod Varaždina i jedva preživio. U Vjesniku o tome ni riječi. Ali New York Times sve to prati, dan za danom i zaključuje priču autorskim komentarom “Mrtvi kardinal i živi slučaj“, na temu "što poslije Stepinca" iz pera svojeg vanjskopolititičkog urednika Cyrusa Sulzbergera, koji se danas nakon šezdeset godina pokazuje gotovo proročanskim.

Sulzberger, inače član obitelji vlasnika New York Timesa, koji je Stepinca intervjuirao u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi i za to dobio Pulitzerovu nagradu, konstatira kako se u državama komunističkog bloka vodi bitka između Moskve i Rima za duše tamošnjih katolika, bitka kojoj je teško predvidjeti kraj. Podvlačeći Stepinčevu neustrašivu hrabrost i vodeću ulogu u toj bitci, Sulzberger ukazuje kako je pod komunističkim progonima Katolička crkva u Istočnoj Europi zapravo ojačala nasuprot komunističkim režimima, zahvaljujući upravo neustrašivosti, odlučnosti, spremnosti na umiranje za Crkvu nadbiskupa poput Stepinca, Mindszentyja, Wyszynskog, Berana…

Poigravajući se sa Staljinovom izrekom "Koliko taj Papa ima divizija", Sulzberger se ipak priklanja Napoleonovu uvjerenju – da Papa može uvijek imati više "divizija" od bilo kojeg Cara.

I to se pokazalo točnim osamnaest godina poslije, kada je izborom pape Ivana Pavla II. i njegovim pozivom "Ne bojte se", započelo desetljeće demontaže komunističkih režima u Europi uz pomoć "Papinih divizija", ljudi koji žele slobodu.

Dakako da ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj, u tadašnjoj Jugoslaviji nisu tada mogli čitati što piše New York Times. Moglo se završiti u zatvoru ili barem na saslušanju u Udbi za slušanje BBC-ja ili Radio Vatikana. Imali su izbor: ili uz politički rizik tražiti neke alternativne i izvaninstitucionalne oblike informiranja. Ili ostati u okvirima režimskog: Umro A. Stepinac. To jest dio hrvatskog nasljeđa iz jednoumnog sustava, rupa u memoriji koja se ne može nadoknaditi jednostavno, uvođenjem višestranačja.

Ali problem je što nakon 30 godina demokratske tranzicije mainstream Hrvatska nije u stanju iščitati New York Times iz 1960. I još više, što nije u stanju niti sagledati gdje je problem s Vjesnikom iz tog doba. Pa kardinala Stepinca i danas nastoji tumačiti iz komunističke režimske paradigme.

Višnja Starešina/SD