Zadnji komentari

Škoro i srpski fašizam

Pin It

Image result for josip pečarić

Na Krematoriju ispraćaj prijatelja i velikog domoljuba Božidara Alića. (svakako poslušajte kako se od njega oprostio prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak:

http://dragovoljac.com/index.php/razno/20540-bujica-u-spomen-na-bozidara-alica-gost-hrvoje-hitrec.

U razgovoru s dva poznanika doznajem da je najveća opasnost za Hrvatsku Miroslav Škoro. Ne smeta im Pupovac već Škoro.

Vjerovali ili ne.

Još na predstavljanju moje knjige Josipu Šimunić i 'Za Dom spremni' bilo je jasno da ću u izborima podržati Miroslava Škoru:

https://www.nacional.hr/u-srcu-hvidra-e-slavili-ustaski-pozdrav-za-dom-spremni-i-rusili-plenkovica/

Zapravo nisam mislio da ću se izravnije uključiti u same izbore. Povjerenje u političare na vlasti i oporbi sam već izgubio i to se moglo vidjeti i iz knjiga koje sam do tada objavio.

Međutim, poslije Škorine izjave o „srpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku“ bilo je očito da mu treba dati podršku.

Tada sam pozvan u „Bujici“ i o tome govorio.

Naravno, nitko neće to reći, ali problem je što je to Škoro izjavio i mnoge televizije su tu izjavu prenijele. Pa i Vučić je bio sretan što on nije prošao u drugi krug. A sjetimo se da su ankete predviđale da je on sigurni pobjednik u drugom ktugu. Ali trebalo je zaustaviti onog koji govori o srpskom fašizmu!

Zato je mnogima u RH važno stalno optuživati hrvatske domoljube da su ustaše i fašisti. Povod za to je skrivanje istine o srpskom fašizmu. Zato su napadi na Škoru nastavljeni istom žestinom sve do današnjih dana. Zato je mojim poznanicima problem u njemu. Kao on će „prevariti hrvatski narod“. Istina, ovi koje imamo otvoreno sprovode Vučićevu politiku tj. politiku.

Zašto je polika optuživanja Hrvata i Hrvatske za ustaštvo i fašizam od velike važnosti za srpske sluge i njihove gazde?

Odgovor je jednostavan.

Iz SPC se odavno tvrdilo da nacizam nije došao iz Njemačke, već iz Srbije i to mnogo mnogo ranije. I to nije tvrdio bilo tko već svetac te iste crkve, O tome sam i sam pisao, ali ovdje dajmo ono što je lako dostupno na internetu iz knjige Ljubice Štefan, „Mitovi i zatajena povijest“, Zagreb,1999.

Naime episkop Nikolaj Velimirović, je 1935. u svojoj knjižici o sv. Savi pisao: „Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je u XX veku došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“. Nekoliko godina kasnije 1939.-on javno propovijeda rasizam. „Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu…da plemena slabije rase i niže vere ne bi…“.

https://www.tjedno.hr/vladika-nikolaj-velimirovic-1934-od-hitlera-je-dobio-odlicje-jer-ga-je-usporedivao-sa-sv-savom/

Zapravo prva Jugoslavija, dakle zemlja kasnijeg svetca Nikolaja, je i bila takva država pa je sjajni hrvatski povjesničar prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević jasno isticao da je ZA DOM SPREMNI bio antifašistički pozdrav, jer je nastao kao otpor velikosrpskom fašizmu u prvoj Jugoslaviji.

Fašizmu u Nedićevoj Srbiji je poznata stvar, kao i to da se on rehavilitira kroz svo vrijeme Titove Jugoslavije, pa sve do današnjeg dana.

Titova Jugoslavijaje bila Srboslavija što se pokazalo i u srpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku. Naravno i Srbi i njihove sluge u Hrvatskoj su branitelje nazivali ustašama, a hrvatska država im je bila Tuđmanova ustaška država. I to traje do današnjih dana. I u Bujici a i mnogo ranije sam upozoravao da se u RH treba stalno govoriti o srpskom fašizmu. Tako sam o tome napisao niz tekstova pa i knjigu (J. Pečarić, Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska, Zagreb, 2015.) koja o srpskom fašizmu posredno govori već u naslovu.

Tadašnjoj predsjednici sam o tome uzalud pisao iste te godine u otvorenom pismu o hrvatskom branitelju Veljku Mariću:

 „Ono što mi moramo uraditi jeste obnoviti naša sjećanja i spoznaje o stvarnoj prirodi velikosrpske agresije. Nedavno je i prof. dr. sc. Andrija Hebrang u emisiji Bujica upozorio kako se radilo o fašističkoj velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. Vjerujem da se i Vi sjećate kako je Milošević svoju ideologiju gradio upravo na primjerima Hitlera i Mussolinija. I dok je Hitler govorio: Njemačka će biti svjetski faktor ili je neće biti. Milošević je: Srbija će biti cela ili je neće biti. Ili Hitler: Njemačka i Austrija su dva oka u istoj glavi. A Milošević: Srbija i Crna Gora su dva oka u istoj glavi. Mi danas u Hrvatskoj, vjerojatno i u cijelom svijetu imamo jedine istinske antifašiste iz druge polovice prošlog stoljeća koji su pobijedili fašizam. TO SU HRVATSKI BRANITELJI KOJI SU POBIJEDILI FAŠISTIČKOG AGRESORA. Veljko Marić je dakle istinski antifašist koji umire u zatvoru zemlje koja je izvršila fašističku agresiju na njegovu domovinu.“

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/josip-pecaric-otvoreno-pismo-predsjednici-republike-hrvatske

Zapravo u svemu tome sudjeluje Srpsko-hrvatska koalicija koja danas vlada u RH. Branitelji . “ustaše” su stalno na udaru, a rat protiv Tuđmanove ustaške države se nastavlja. Tako i novi predsjednik kojega sam svojevremeno u nizu tekstova predlagao za akademika jer je “otkrio” da su zapravo u Drugom svjetskom ratu u NDH prvi stvorili konc-logore, tako ne želi inauguraciju ispred “ustaške” crkve (grb s prvim bijelim poljem na krovu), izruguju se himni, ne želi nikakve simbole hrvatske državnosti pa mu smetaju i biste onih koji su najzaslužniji u povijesti za hrvatski narod i hrvatsku državu.

U Srbiji je kontinuitet naci-fašističke priče nastavljen.

Kako to izgleda danas treba pročitati u tekstu    

Nakon 30 godina borbi ‘Velika Srbija’ sve više sliči na ‘beogradski pašaluk’.

Autor je slovenski sveučilišni profesor Boštjan Marko Turk, a tekst je objavio na portalu 7dnevno, 07. ožujak 2020. Evo tog teksta:

Rijetko koja rečenica može srpski narod uvrijediti više od ove: “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”. Rečenica je izrečena u Skupštini Srbije 1995. Njezin je autor Aleksandar Vučić. Ona sadrži sve elemente ponderiranog zla koje je zadesilo Srbiju tijekom najtežeg iskušenja između 1941. i 1945. Rečenica je najprije rasistička. U podsvijest Aleksandra Vučića uletjela je iz traumatizirane nacionalne uspomene: iako je Vučić želio da se kazna odnosi na Bošnjake ili na Muslimane (bilo je to u vrijeme opsade Sarajeva), odnosi se najprije na Srbe.

Nitko nije ponizio Srbe koliko nacisti (Nijemci) tijekom okupacije. Vrijednost života Srba i njemačkih vojnika (također austrijskih) s druge strane bila je postavljena u omjeru jedan prema sto. Tek sto srpskih života vrijedilo je jedan njemački ili austrijski život. Omjer jedan prema sto stvorio je najveće tragedije koje su i danas žive. U Kragujevcu je strijeljano 3000 talaca, uključujući i 300 školske djece, od kojih je 15 bilo između 8 i 12 godina. Ista logika slijedila se u Kraljevu, gdje je 20. listopada 1941. strijeljano 2190 civila (žena, djece, starijih ljudi). General Franz Boehme, koji je justificiran 1947. godine, bio je odgovoran za taj zločin protiv čovječnosti – također poznat kao genocid nad srpskim narodom.

Rečenica Aleksandra Vučića izražava duboku povezanost s nacističkim obrascem mišljenja: to je buđenje iz mrtvih Adolfa Hitlera, koji je prvi naredio najstrože mjere u pokoravanju srpskih civila. Dalje ova rečenica prikazuje Vučića kao rasista: omjer Srba prema Bošnjacima, kada je riječ o životu i smrti, postavlja se na jedan prema sto. Ali njegov najdublji sadržaj ostaje svjedočanstvo samouništenja koje srpske vođe izdvajaju nad narodom. Naime, ako Vučićevu izjavu uzmemo u smislenom kontekstu, odnos se najprije odnosi na Srbe: Srbin je manje vrijedan, njegov život vrijedi samo stotinu života jednog Nijemca. U Vučićevoj podsvijesti je prezir prema vlastitom narodu.

Patologija srpskih čelnika je da oni, tukući druge narode, najprije udaraju po vlastitom puku. Prije trideset godina tim u kojem je bio i Vučić počeo je ratovati za veliku Srbiju. Povijesno sjećanje govori da se Aleksander Vučić zalagao za veliku Srbiju na jednom od mitinga u srcu Hrvatske, u Glini: “Nikada srpska krajina neće biti hrvatska. Nikada Glina neće biti hrvatska. Ako srpski radikali pobede Slobodana Miloševića, vi ćete živeti u velikoj Srbiji”.

Nakon trideset godina borbi “velika Srbija” sve više sliči na ono što se nekad zvalo “beogradski pašaluk”. U južnoj Srbiji rastu minareti, već sada ih ima više nego zvonika pravoslavnih crkvi. U trideset godina srpska je politika uspjela srušiti granice velike Srbije – Srbi se stalno povlače prema Beogradu, jednako kao što su se Nijemci povlačili prema Berlinu nakon poraza u Staljingradu. Poput nacista, srpska je politika temeljito opustošila nacije koje je nastojala osvojiti, a najteže je ozlijedila svoju. U trideset godina otkako je Milošević došao na vlast (Vučić je bio dio njegova tima), Srbi su izgubili jednu generaciju. Žene nisu rađale devedesetih i tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća. Nisu htjele djecu pustiti u svijet bez ikakve perspektive i bez nade. Mladi i školovani putovali su na sjever Europe, u Skandinaviju, ali i u Njemačku i Francusku, masovno, kategorički i sustavno. Bijeg iz Srbije postao je modus vivendi, jedina alternativa. Danas su u srži Srbije uglavnom umirovljenici koji moraju živjeti (preživljavati) s mirovinom od 200 eura. Kako znamo iz medija, sadašnji srpski predsjednik to je jednom pokušao – izdržao je dva mjeseca, a poslije je rekao da tako ne ide više, da mu 200 eura nikako nije dovoljno.

Kao ni drugi srpski čelnici, ni Aleksander Vučić nije preuzeo odgovornost za svoja djela. Naprotiv. Slobodan Milošević došao je na vlast nakon što je izdao svog mentora Ivana Stambolića. Aleksandar Vučić na vlast je došao nakon što je izdao svoga mentora Vojislava Šešelja. To je bio prvi korak. Kada se obračunao s Tomislavom Nikolićem, njegova je vlast postala apsolutna.

Nije samo izdao svoje prijatelje, to je učinio i s ideologijom koja ga je dovela na vlast. Izdao je sebe samog. Kada je Zoran Đinđić Vojislava Šešelja poslao u Haag, Srpska radikalna stranka doživjela je udarac koji nitko nije očekivao. Nikolić i Vučić su je ostavili osnovavši Srpsku naprednu stranku na inicijativu zapadne diplomacije. SNS je ubrzo postao to što je HDZ u Hrvatskoj, servis za stjecanje vlasti. Aleksandar Vučić suspendirao je bilo kakvu ideologiju, napravio je nevjerojatnu metamorfozu, u kojoj se Aleksandar Vučić odrekao Aleksandra Vučića da bi postao – Aleksandar Vučić. Nakon uhićenja najvećeg tajkuna Srbije Miroslava Miškovića (2012.), jasno je dao do znanja srpskoj ekonomiji: hoćeš li biti sa mnom ili ćeš biti s Miškovićem. Slične je metode koristio u medijima – srpski politički analitičari (većina ih je na RTS-u i Pink TV-u) postoje samo kako bi protumačili genijalne predsjednikove poteze. Svaka se kritika kažnjava. Vučić je uspio u nemogućem: za pet godina postao je apsolutni gospodar Srbije. Drugi je Slobodan Milošević. Isti mu je i ego.

I ostvarila bi mu se i posljednja želja: da uđe u povijest. To je ono što najviše pokreće Vučića – želi se uvjeriti u besmrtnost. I u tome će uspjeti, ali na drugačiji način nego što to želi ili predviđa. Kada ga ne bude, Srbija će se početi buditi iz užasnog pijanstva, iz trovanja (Biljana Stepanović, novinarka). Sjećanje na Vučića bit će nalik na uspomenu na noćnu moru. Sve će trebati postaviti nanovo. Bit će to najveći reset Srbije. Ali najprije – treba se pobrinuti da se Vučić i Milošević nikada više ne dogode.

http://dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/20505-nakon-30-godina-borbi-velika-srbija-sve-vise-slici-na-beogradski-pasaluk

A u RH. Znat ćemo puno već poslije izbora u HDZ-u. Ako pobjedi Pupovčeva struja, možemo očekivati veliku koaliciju i formalno. A to bi, sično kao što se u Srbiji nadaju da im se Vučić i Milošević nikada više ne dogode, trebalo značiti da će u RH nestati oni koji su na vlasti i sprovode srpsku politiku.

S druge strane Škori bi bilo mnogo pametnije da je nastavio govoriti o srpskom fašizmu umjesto što je popout Bandića dao svoje ime pokretu koji predvodi.

Josip Pečarić