Zadnji komentari

Jesu li i ovi izbori u Crnoj Gori povijesni?

Pin It

IZBORI ZA OPSTANAK SRPSKE CRKVE: Crna Gora duboko podeljena dočekuje  glasanje 30. avgusta | Novosti.RS

Jesu li i izbori 30. kolovoza „povijesni“, ili je to samo demagoška fraza vodećih ljudi DPS-a, sračunata na puko produžavanje trodesetljetne vladavine? Na ovo pitanje nećete dobiti jednoznačne i neplemićke odgovore, ali svakako ih ne možete ignorirati, s obzirom na još svježa sjećanja pokušaja oružanog puča na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016

i na tenzije izazvane tzv. protestnim litijama koje su svojevrsna predigra aktualnim izborima. Riječju, ovoga puta rat protiv Crne Gore nastavlja se drugim sredstvima, a svaki rat je neka vrsta povijesti, piše crnogorski književnik Milorad Popović, za portal Antena M.

Danas su se, dakle, promijenili metodi i akteri u odnosu na 2016. jer Moskvi je, čini se, Podgorica u drugom planu, pa je Beograd, opet, preuzeo tradicionalnu ulogu, čiji počeci sežu barem od Bombaške zavjere 1907. Velikosrpske prijetnje, pravi specijalni rat protiv Crne Gore, obavljaju dirigirani tabloidi, savjetnici, ministri, nacionalistički intelektualci: a neprikosnoveni lider, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, služi se oprobanim lukavstvom starih hegemonističkih nasilnika, po onoj narodnoj “zecu bježi, hrtu drži“. Tobože je zabrinut zbog „neravnopravnosti Srba“, ali, kaže da se ne miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore. Verbalno priznaje crnogorsku suverenost a istovremeno šalje državni avion Srbije u Podgoricu za opozicione političare koji su prvostupanjsko osuđeni na višegodišnje kazne zbog pokušaja državnog puča 2016.

Formiranje Specijalnog tima za zaštitu srpske duhovne baštine, koji je najavio Vučićev savjetnik Selaković, direktni je nastavak politike Slobodana Miloševića, s tom razlikom što se srpski hegemonizam ovoga puta ustremio prema državama koje su u međuvremenu postale suverene i međunarodno priznate. U pitanju je klasičan hegemonističko-imperijalistički model njemačkog i ruskog nacionalizma, kojim su prije osamdesetih godina okupirane Austrija i Čehoslovačka a onomad Krim i Donbas. Politički malo verziranijim suvremenicima svakako poznato zvuče riječi Adolfa Hitlera, izgovorene 28. februara 1938. u Rajhstagu: „Preko deset milijuna Nijemaca živi u dvjema susjednim državama: dužnost nalaže Njemačkoj da zaštiti svoje sinove i osigura im punu najpotpuniju ličnu, političku i ideološku slobodu“.

Specijalni beogradski tim je nominalno oformljen i zbog srpske duhovne baštine u Hrvatskoj i na Kosovu, na kojima su stvari manje-više determinirane, ali njegova stvarna funkcija je da u osvit parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, na još jedan način potakne i ohrabri velikosrpske stranke i institucije,. Riječ je o besprizornom, neprijateljskom aktu prema jednoj suverenoj naciji, jer, ako duhovna baština u Crnoj Gori nije crnogorska, na primjer Cetinjski manastir, koji je bio centar ne samo duhovne nego i svjetovne vlasti više od dva stoljeća, onda su i Biljarda, Dvor kralja Nikole, Zetski dom, Vladin dom, i ostala kulturno-povjesna zdanja koja su podignuta u doba dinastije Petrović Njegoš, također dio srpske duhovne i kulturne baštine.

Zato crnogorska državna vlast na ovakve provokacije i agresivne gestove mora konačno, hitno, bez diplomatskih eufemizama i „korisnih nejasnoća“, upoznati domaću i inostranu javnost, čelništvo NATO-a, Europske unije i Ujedinjenih nacija, da se u produženom trajanju vrše različiti oblici agresije iz Beograda, koji ugrožavaju unutrašnju stabilnost, međunacionalne odnose i ljudska prava Crnogoraca i ostalih nesrpskih zajednica u ovoj državi.

Meritorno i precizno, urbi et orbi, treba objasniti sve oblike nasrtaja na crnogorsku državnu suverenost, crnogorsku naciju, građanske vrijednosti, koje se ne obaziru na elementarnu logiku i notorne činjenice. Posebno velikosrpsku tlapnju da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi: da će trista hiljada Crnogoraca asimilirati nacionalnu zajednicu koja pripada osmomilijunskoj naciji! Činjenice govore suprotno: da se proces asimilacije sprovodi upravo prema Crnogorcima, čiji je broj u Srbiji smanjen sa 156.000 na 38.000, a u Crnoj Gori s 400.000 na 278.000.

Istovremeno je broj Srba u Crnoj Gori povećan s 9 na 28 od sto! Cinizam gebelsovsko-cicvarićevske propagande računa na to da je većina ljudi moralno tupa, nesposobna kritički promišljati, kratkog i nepouzdanog pamćenja, pa već sutradan nakon histerije o ugroženosti crnogorskih Srba, slavodobitno najavljuju nestanak crnogorske nacije u narednih 10-20 godina(!), prezentirajući upravo činjenicu da je broj nacionalnih Crnogoraca, u Crnoj Gori i Srbiji, u odnosu 1981. godine smanjen bezmalo 40 od sto. Proces drastičnog brojnog opadanja nacionalnih Crnogoraca objašnjavaju tezom da su crnogorsku naciju „izmislili“ komunisti, i da je crnogorstvo provincijalni varijetet srpstva, poput hercegovstva ili šumadinstva.

Takav notorni šovinizam ne plasira se samo u Srbiji, nego i u samoj Crnoj Gori, nesmetano i nekažnjivo, svakodnevno, pa i svakosatno možete čuti ili pročitati šovinističke izjave političara, novinara, popova,povjesničara, pisca, diplomata, plaćenih lobista, provokatora, čiji je glavni cilj da kod nacionalnih Crnogoraca stvore nesigurnost, malodušnost, štokholmski sindrom ili kompleks niže vrijednosti, zbog osjećaja krivice što su „izdali srpstvo“. Ovakvi metodi su, u izvjesnoj mjeri efikasni, o čemu svjedoči i jedan, u svjetskim razmjerima, nezabilježeni fenomen: danas i ovdje, od svih etničkih i nacionalnih entiteta, manjinskih zajednica i grupa, nekažnjeno možete negirati i vrijeđati samo najbrojniju nacionalnu zajednicu, Crnogorce!

Dakle, i na ovim izborima u fokusu političkih konkurenata nijesu toliko porezi, pravci ekonomskog razvoja, socijalna politika, ekologija, koliko nametnuti identitetski sporovi: postoji li crnogorska nacija, je li CPC bila autokefalna, čije su crnogorske crkve, čije su crnogorske dinastije, čija je Crna Gora? Ovaj propagandni diskurs najavljuje još jednu dramatičnu borbu za opstanak državne nezavisnosti, crnogorske nacije, građanskog društvenog koncepta, multikulturnog sklada i euroatlantskog vanjskopolitičkog opredjeljenja, na kojima je 2006. stvorena sadašnja Crna Gora.

U kontekstu osporavanja Crnogorcima prava na svoju povijest crkvu, jezik, kulturu, čak i na kulturno-povjesnu baštinu, inaugurirana je drska i stupidna propagandna mantra, „Ne damo svetinje“. Prema tom plemenskom praznovjerju, SPC je – kao nekad Komunistička partija – iznad svake istine i laži. Istina i laž imaju ovozemaljsko, a Amfilohije, Irinej, Kačavenda, Pahomije, pop Gojko, mistično, nadnaravno značenje. Jer, sve što dolazi od Crkve volja je Božja, pa i laži, falsifikati, govor mržnje, nazivanje Crnogoraca okotom i kopiladima… Ne treba biti previše inteligentan i obaviješten: dovoljno je biti elementarno skrupulozan i na osnovu jasnih činjenica utvrditi da je crkve i manastire nastale prije 1918. gradila, čuvala i obnavljala stara crnogorska država i crnogorski vjernici; da je SPC, osnovana 1931.; da su njene eparhije u Crnoj Gori sastavni dio Beogradske patrijaršije, te da je i sadašnja Crnogorsko-primorska mitropolija registrirana u Srbiji a ne u Crnoj Gori!

Nakon svega toga srpski popovi i kaluđeri nezakonito su, na imena svojih velikodostojnika(!), prepisali većinu naših starih bogomolja. Dakle, parola „Ne damo svetinje“, trebala bi glasiti „Ne damo crnogorske svetinje Crnoj Gori“. Cetinjski manastir, Manastir Ostrog, pa i male seoske crkve, poput one Svetoga Jovana Krstitelja na Lipi Cuckoj, gdje su sahranjeni moji rođaci, nije gradio Đurađ Branković, knez Miloš Obrenović, Ilija Kolarac, kapetan Miša, Draga Mašin ili Čučuk Stana, nego su podizane krvlju i znojem naše crnogorske sirotinje.

Tzv. protestne litije u organizaciji SPC: antikršćanske kaste koja lažima i kletvama želi da narod vječito drži u zaglupljujućoj i mračnoj pokornosti, nema namjeru da Crnoj Gori oduzmu samo državnu suverenost i političku slobodu nego i dušu. U pitanju je najopakiji i najmaligniji oblik pokoravanja, jer sve zemaljske sile su ograničene, imaju određeni rok trajanja, ako ne uspiju ugroženoj narodnoj zajednici nametnuti svoje rituale, mitologiju, kulturne i svjetonazorske modele, jezičku dominaciju, lažna sjećanja. Zato nacionalno svjesniji narodi, koji su pamtili traume vjekovnih asimilacija, s više pozornosti i straha reagiraju na agresivne prijetnje srodnih nacija nego na okupatore čije su ambicije eminentno ekonomske i geopolitičke.

Ovakvi strahovi katkad mogu izgledati iracionalno. Na primjer, Poljaci su se dugo dvoumili hoće li prihvatiti ponuđeni pakt s Rusima i Britancima protiv Nijemaca, prije nego što je Molotov potpisao ugovor sa Ribbentropom o podijeli Poljske, s obrazloženjem: „S Nijemcima riskiramo da izgubimo svoju slobodu, a s Rusima dušu“. Naša politička elita nije dovoljno intelektualno zrela da dubinski shvati fatalističku opsjednutost velikosrpskih nacionalista Crnom Gorom. Do skoro naši političari nisu shvatili – pitanje jesu li i sad razumjeli –da je Crna Gora, prvenstveno zbog svoje oslobodilačke tradicije, vjekovne „borbe neprestane“, Njegoša, i izlaska na Jadransko more, glavni duhovni i geopolitički agens velikosrpskog nacionalizma, pa su povjerovali da će popuštanjem, dajući razne ustupke pročetničkoj opoziciji i njihovim saveznicima, nekako zadovoljiti apetite Beograda. No, hegemonistički nacionalizam svaki kompromis i pokušaj mirnog razrješenja konflikta razumije kao slabost, i odustaje tek onda kad se suoči s vjerodostojnom snagom i odlučnošću. Stoga su veliki Srbi, crnogorski i beogradski, od početka tzv. protestnih litija, naprasno zaboravili Pećku patrijaršiju, Visoke Dečane, Gračanicu, iako se broj Srba na Kosovu dramatično smanjio, a i ono što je još ostalo u enklavama nestat će u narednim desetljećima.

Dakle, crnogorski independistički prvaci, poslije pobjede na referendumu za nezavisnost nijesu razumjeli da je, zbog agresivne prirode velikosrpskog nacionalizma, kulturna i duhovna obnova Crne Gore glavni društveni prioritet, bez kojega nema stabilne, građanske, prozapadne, bojim se i bilo kakve Crne Gore. Tako se u nezavisnoj Crnoj Gori, umjesto rapidnog snaženja nacionalne i državotvorne svijesti, kao u ostalim postkomunističkim zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, dogodila izvjesna regresija, u odnosu na predreferendumsko vrijeme, kad se osjećala izvjesna kreativna energija i zanos u domenu izgradnje kulturnog i nacionalnog identiteta.

S druge strane, velikosrpski nacionalisti su se poslije velikog šoka od poraza na referendumu relativno brzo rekuperirali. Jer, shvatili su da koristeći komparativne prednosti u populacijskoj brojnosti i nacionalnom konsenzusu u vezi crnogorskog pitanja, vremenom ponovo mogu steći inicijativu, bez obzira na to što više neće moći računati na tradicionalne vojne, sigurnosne, diplomatske resurse nekadašnje zajedničke države. Prilagodili su se novom odnosu snaga, i došli do zaključka da ne mogu napraviti strateški preokret, ponovo zavladati Crnom Gorom, ako ne pridobiju dio nezadovoljnih i lakomih independista. Za ostvarenje tog nauma pridobili su više kandidata iz političke, intelektualne, medijske sfere, koji su imali sekundarne uloge, i s njima su se poigravali kao s figurama na šahovskoj tabli: ali i jednog moćnog partnera, medijski koncern Vijesti. Vlasnici koncerna, Miodrag Perović i Željko Ivanović, uporno, beskrupulozno i često efikasno, u kontinuitetu, posljednjih deset godina, odrađuju razne prljave poslove za Beograd, potom za Moskvu, opet za Beograd.

Ovaj dvojac je prvo formirao Forum 2010., s glavnom tezom da su Srbi u Crnoj Gori nacionalno ugroženi! Glavni elementi „nacionalnog pomirenja“ bazirani su na reinterpretaciji spornih simboličko-identitetskih pitanja: skraćenja državne himne, uvođenje trobojke kao druge državne zastave, i proglašenje srpskog za drugi službeni jezik. Od spornih identitetskih pitanja jedino nije problematizirano crkveno pitanje, to jest, imperijalni status SPC, i marginalizacija Crnogorske pravoslavne crkve. U daljnjoj razradi akcionog programa prvi zadatak je bio da se osnivanjem koalicije Demokratski front, na čije čelo su postavili uglađenog konvertita Miodraga Lekića, bivšeg ministra u komunističkim i Đukanovićevim vladama, a potom Miloševićevog ambasadora, „opere“ četnički ekstremizam Andrije Mandića. Vlasnici Vijesti su doajena Lekića pustili niz vodu nakon gubitka parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2012. i 2013., i formirali svoju stranku, s mladim nekompromitiranim liderom, ekologom Darkom Pajovićem.

Avantura s Pozitivnom Crnom Gorom i Pajovićem za Vijesti i njihove velikosrpske mentore neslavno je završila, ali dvojac medijskih tajkuna ne odustaje, i osniva novu stranku, s drugim mladim liderom, etničkim Albancem, Dritanom Abazovićem. Nema indicija da će Ulcinjanin krenuti Pajovićevim stopama, to jest da će se u jednom trenutku pokolebati zbog neprirodnog i nečasnog paktiranja sa srpskim kleronacionalistima. O političkom svaštočinstvu ove efemerne, živopisne političke figure govori i to da je Abazović prije desetak godina javno prosvjedovao u Ulcinju zbog prodaje Valdanosa inostranom turističkom resortu s objašnjenjem da bi to, na štetu Albanaca, promijenilo etničku strukturu Ulcinja(!), a lani je izjavio, nakon otvorenog pakta Vijesti sa SPC, da su nacionalni Srbi ugroženi u Crnoj Gori.

Tajkuni Vijesti, koji su u svim kritičnim trenucima, od pokušaja nasilnog rušenja Crne Gore 2015. i 2016., do pokretanja tzv. protestnih litija, bili glavni destruktivni propagandni punkt – vrijeme će pokazati jesu li imali i druge uloge u pripremi oružanog napada na institucije države 2016. – danas imaju novi zadatak: preko Ure, kao treće opozicione kolone, da promijene strateški odnos snaga između prozapadnih independista i srpsko-ruskih unionista. Ura je marketinški i verbalno dizajnirana kao reformska, ekološka, građanska, s glavnim ciljem da relativizira, izvrgne ruglu narative o ugroženosti Crne Gore, i tako objedini ostrašćene srpske nacionaliste, gubitnike tranzicije, idealiste, nezadovoljne tajkune.

Ovaj ideološko-propagandni konstrukt koji personificiraju jedan anonimni profesor-bogomoljac, lažni magistar i „pošteni Albanac“, koncipiran je tako da za svaku ciljnu grupu postoji određeni nacionalni i socijalni narativ. Čelnici troglave postizborne koalicije od dijela svojih potencijalnih birača kriju prioritetni cilj, u slučaju pobjede na izborima: stratešku promjenu nacionalne strukture već na popisu stanovništva 2021. godine. Namjeravaju da, beskrupulozno koristeći ucjene, propagandu i državne resurse, nacionalni Srbi postanu brojniji od Crnogoraca, što bi bila prva etapa vraćanja Crne Gore u sferu „srpskog sveta“.

Ne bi to bilo ništa novo, jer je u potonjih sto godina je uništenje crnogorske nacije, svim represivnim, ekonomskim, političkim sredstvima, osnovna ambicija svake velikosrpske ideologije, monarhističke, komunističke, republikanske. Jer, Crnogorska nacija je raison d’etre, glavni stožer građanskog i multikulturnog karaktera, održivosti crnogorske državnosti. U prilog tome poučna je i priča Pavla Mijovića, koji je bio uhapšen poslije Belvederskih demonstracija 1936. godine. Policijski isljednik, koji ga je u Bogdanovom Kraju ispitivao o njegovom nacionalnom opredjeljenju, na kraju mu je rekao: „To što ste komunisti i nije toliko strašno. Možda će se zakon promijeniti, pa ćemo vam dozvoliti da legalno djelujete, ali ako se budete zalagali za crnogorsku naciju, istražit ćemo vas sve do jednoga“.

Budućem lucidnom istraživaču, koji se s izvjesne povijesne distance bude bavio današnjim crnogorskim društvenim i političkim fenomenima, neće promaći da su u samoj Crnoj Gori, u šarolikom društvu klerikalaca, etničkih nacionalista i autošovinista najutjecajniji ideolozi ponovne srbizacije Crne Gore dva Moračanina, Miodrag Perović i Risto Radović, u redovništvunazvan Amfilohije. Prvi to radi kao Crnogorac, koji je „zabrinut“ za prava Srba pod „Đukanovićevom diktaturom“, a drugi, klerofašistički bard, koji nacionalne Crnogorce naziva volovima, komunističkim okotom, Đilasovim kopiladima… Ovom slikovitom plemenskom dvojcu, glavni su operativci takođe živopisni, romaneskni: pop Gojko Perović, Srbin iz Cuca, i Željko Ivanović, Crnogorac, porijeklom iz nekog južnosrbijanskog sela blizu Kraljeva.

Mnoge stvari u Crnoj Gori danas su mutne i nejasne, neki dugogodišnji kadrovi vladajuće strukture su umorni ili ih je pregazilo vrijeme, pandemija će donijeti novu ekonomsku krizu, ali kakva je god ova vlast, ona je predvidljiva, nije šovinistička i vjerski fanatizirana: s njima barem znamo na čemu smo. Notorne su njihove mane, ali pravedno je spomenuti i to da su bili čvrsti i odlučni u kritičnim trenucima kad je trebalo donijeti rizične strateške političke odluke, od dalekosežnog značaja: 1999., 2003., 2006., 2007., 2016. S druge strane, ne znamo, nemamo za to relevantnih dokaza – sudeći po stanju u opozicijskim općinama – da bi aktualna opozicija bila stručnija i poštenija u vršenju vlasti. No, nedvosmisleno je da bi Amfilohijevi, Mandićevi i Perovićevi naredbodavci i sljedbenici poništili najvažnija postignuća Đukanovićeve vlasti: prozapadnu orijentaciju, sekularizam, nacionalnu toleranciju i građansko političko ustrojstvo.

Da ne bi Crna Gora ponovo potonula u duboku balkansku tmušu, da je ne bi pogodila bosnizacija, raspad po etničkim šavovima, ili nešto još gore, potreban joj je kontinuitet u onome što je urađeno dobro: i duboki rezovi u ključnim sektorima ekonomije, kulture, obrazovanja… Svaki status quo, kozmetičke promjene ili jalova stranačka kombinatorika biće pogubni, i neće biti novih prilika za popravak, ako se propuste naredne četiri godine.

„Svi će se računi izravnati kad se svrši dan, i još će se bolje računi izravnati kad dođe kraj svim danima“. U izravnanju tih velikih računa neće biti mjesta za renegate, sitne račundžije, koritaše, vlastoljubljive i slavohljeplepne protagoniste, koji su nacionalnu slobodu prinosili kao prćiju crnogorskim neprijateljima, za tovar blaga, vezirske, generalske ili patrijarške insignije. Zato ni Amfilohije Radović – koji slavi Podgoričku skupštinu koja je ukinula Crnu Goru i proklinje Božićne ustanike – kad tvrdi da suvremeno crnogorstvo nema nikakvo povijesno utemeljenje, ne poziva se na Markišu Plamenca, Gavrila Dožića ili Andriju Radovića, koji su se iz straha, interesa ili pakosti, okrenuli protiv Crne Gore i njene slobode, nego na Svetoga Petra Cetinjskoga, Njegoša i kralja Nikolu, koji su stvorili modernu crnogorsku državnost. Jer, nikad Crna Gora, ni u najmračnijim vremenima okupacija i diktatura, nije slavila strane silnike i domaće izdajnike i renegate. Zato „oni svi biše i preminuše“, a „Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi“.

Velike zablude i stradanja u dvadesetom vijeku ipak nisu uništile Crnu Goru: stara zapretana vatra ponovo se razgorjela početkom ovoga stoljeća. Zato vjerujem da će, usprkos svim slabostima, struktura koja je obnovila crnogorsku državnost i vratila Crnu Goru među slobodne i priznate nacije svijeta, i ovoga puta nadjačati političke potomke Marka Dakovića, Andrije Radovića, Pavla Đurišića…

Milorad Popović/narod.hr/antenam.net