Zadnji komentari

Treba li ostati vječita tajna da su Hrvati žrtve zločina genocidnih razmjera i žrtve lažnih optužbi za genocid?

Pin It

SPOMEN NA ŽRTVE U VIROVITICI 1944.  

U Virovitici je obilježena godišnjica pada grada i spomen na žrtve 4. i 5. listopada 1944. godine. Tom prigodom su na Gradskom groblju pored spomenika braniteljima Virovitice 1944. godine položeni vijenci i zapaljene svijeće. Spomen je organizirala udruga Hrvatski domobran Virovitica.

Iz Osijeka su došli predstavnici udruge Žrtve za Hrvatsku na čelu s predsjednikom udruge Josipom Zlatarićem. Na spomenu su sudjelovali predstavnici Domovinskog pokreta iz Virovitice na čelu s Hrvojem Svobodom te još neki građani u svoje ime među kojima je bilo nekih članova Hrvatske stranke prava i Hrvatske demokratske zajednice. 

Predsjednik udruge Hrvatski domobran Virovitica u svom je govoru podsjetio na virovitičku tragediju 4. i 5. listopada i njeno značenje u današnjoj hrvatskoj stvarnosti rekavši među ostalim:    

  „Velik broj ovih žrtava ubijen je izvan borbe nakon  ulaska Titove jugoslavensko-komunističke vojske u grad. Žrtve se broje u stotinama, pokopane su u preko deset masovnih grobnica i mnogobrojnim pojedinačnim grobovima.  Točan broj masovnih grobnica i žrtava je teško znati jer su neki zarobljenici odvedeni u Bilogoru i tamo smaknuti. 

Nikada ne smijemo izgubiti iz vida da su i ove virovitičke žrtve samo dio sveukupnih hrvatskih žrtava u zločinu genocidnih razmjera kojeg je izvršila Titova jugoslavenska komunistička vojska. Cilj zločina je bio  da se hrvatski narod slomi i asimilirala u jugoslavensko-komunističku državu.

Na tako slomljeni i ranjeni hrvatski narod  zločinci su natovarili teret lažne krivnje  optužujući i osuđujući njega - svoju žrtvu - za genocid.

Tako je hrvatski narod postao ne samo  žrtva zločina genocidnih razmjera nego i žrtve lažnih optužbi za genocid.

Ove optužbe, ovo izokretanje stvarnosti nastavlja se i danas. Tužitelji i zločinci računaju na našu glupost, naivnost i izdaju koje  im pomažu da nas – žrtve njihova zločina genocidnih razmjera - drže porobljene i pritisnute teretom izmišljene krivnje za genocid.  

Treba li ova sudbonosna istina hrvatskoj djeci i mladeži ostati vječita tajna? Smije li ona ući u školske udžbenike? Ako smije, zašto još nije. Ako ne smije, zašto ne smije.

Smijemo li dopustiti da se hrvatsku djecu, mladež i čitav narod moralno lomi lažnim optužbama za genocid? Moralno ratovanje koje se u ovom slučaju primjenjuje je najopasniji način ratovanja. Pilatovsko pranje ruku ne spašava optuženog, u ovom slučaju hrvatski narod.“  

Vlatko Ljubičić