Zadnji komentari

U zabludi su svi oni koji misle da je pretpostavka slobode kidanje okova tradicije

Pin It

36 Ways Your Family Can Make A Difference Through Mission Projects –  METROLINA BAPTIST ASSOCIATION

Ne smijemo zanemariti latinsku izreku da "više vrijede dobri običaji nego zakoni." To (nikako) ne znači da je vraćanje običajima ili tradiciji povratak unatrag. Problem je u tome što ih "modernizam" sustavno potire. U zabludi su svi oni koji misle da je pretpostavka slobode kidanje okova tradicije. Ljudi koje povezuju kultura, mitovi, običaji ili tradicija čine zajednicu, a narod koji se odriče tradicije, odgoja, običaja i mitova je bez identiteta.

U svojim prilozima se najbolje osjećam kada ne pišem o dnevnoj politici. Zato ovu, temu pišem Miliša"iz gušta", znajući da će imati manje čitatelja odnosno komentara.

Pitanje o tipovima ličnosti uvijek je aktualno zato da bismo sebe pozicionirali, analizirali svoje postupke i postupke drugih, komparativno analizirali razlike među kulturama. To pitanje Richard Denny analizira u knjizi Motivirani za uspjeh navodeći intrigantnu priču o četvorici dominantnih tipova ljudi: Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko: "Trebalo je obaviti jedan važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti. Bilo tko je to mogao učiniti, a Nitko nije htio. Netko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svatko je opet mislio da bi ga Bilo tko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga jer Nitko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilot ko."

Smatram da postoje tri (dominantna) tipa ličnosti, neovisno o kulturološkim ili društvenim razlikama. U nastavku ih kritički analiziram…

Ljudi okrenuti tradiciji - odbacivanje, neselektivno prihvaćanje i kritički pristup

Čovjek današnjice olako se odriče tradicije. To je, prema Viktoru Franklu, jedan od važnih uzroka osjećaja bespomoćnosti današnjega čovjeka. Ne smijemo zanemariti latinsku izreku da "više vrijede dobri običaji nego zakoni." To (nikako) ne znači da je vraćanje običajima ili tradiciji povratak unatrag. Problem je u tome što ih "modernizam" sustavno potire. U zabludi su svi oni koji misle da je pretpostavka slobode kidanje okova tradicije. Ljudi koje povezuju kultura, mitovi, običaji ili tradicija čine zajednicu, a narod koji se odriče tradicije, odgoja, običaja i mitova je bez identiteta.

"U usporedbi sa životinjama čovjeku instinkti ne govore što mora učiniti, a u usporedbi s ljudima jučerašnjice čovjeku današnjice ne govore više nikakve tradicije" (Viktor E. Frankl u knjizi Patnja zbog besmisla života). Antropolog John Culture against manHenry u knjizi Culture Against Man konstatira kako u tradicionalnim i ekonomski manje razvijenim društvima postoji "komplementarnost između onoga što se proizvodi i onoga što se želi". I Emile Durkheim u svojim je djelima objašnjavao da je za opstojnost i razvoj društva nužno očuvanje tradicionalnih vrednota.

Služeći se metodom „idealnih tipova“ (Maxa Webera) smatram da se ovako mogu detektirati osnovne razlike između tradicionalno-kolektivističkih i suvremeno-individualističkih kultura. Kod prvih je više pomažućeg ponašanja i manje rastava brakova. Kod prvih je temeljna orijentacija na doprinosu razvoju općeg dobra, dok je kod drugih fokus stavljen na razvoj osobnosti. U prvom slučaju ima znatno manje hedonističkog načina života, depresivnih i sociopatoloških pojava. Kod prvih je znatno više odricanja za druge i daje se naglasak na poštovanju tradicije i normi, a kod drugih je viši naglasak na samorealizaciji, hedonizmu i konzumerizmu. Kod prvih je suradnja temelj međuljudskih odnosa i podrške zajednice, a kod drugih se naglasak više stavlja na osobna prava i/ili na konkurenciju.

Današnju tzv. postmodernu fazu razvoja društva obilježava pet velikih promjena na području braka: tendencija razvrgavanja braka, odgađanje braka i rađanja, sve manje djece parova u braku (najčešće jedno), povećanje istospolnih zajednica i izvanbračne kohabitacije. U današnjoj dominantnoj hedonističko-individualističkoj orijentaciji, narušenost obiteljskog odgoja i zajedništva logična je posljedica.

Immanuel Kant u svojim djelima je gotovo proročanski isticao da će gubitak osjećaja za zajedništvo odrediti razne psihičke poremećaje. To potvrđuje jedan od najcitiranijih europskih psihijatara Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost - nepoznata bolest, iznoseći podatke da su suvremeni oblici ovisnosti i duševnih bolesti u visokoj korelaciji s nebrigom za druge i/ili društvenom izolacijom.

Tzv. liberalni krugovi sve što je natražnjačko, retrogradno ili primitivno stavljaju u kontekst patrijarhalne zajednice i/ili konzervativizma. Jedan je portal prenio članak iz Večernjeg lista o tome kako se u Hrvatskoj stvara novi, mladi i obrazovani krug konzervativaca, a jedan je čitatelj u komentaru ironično konstatirao: "Novi su hrvatski konzervativci velika većina hrvatskih građana koji su osiromašili i mnogi moraju jesti konzerve jer si ne mogu priuštiti normalan ručak".

U francuskom dokumentarnom filmu „Ljubavni sajam“ prikazana je tradicija azijskog plemena H'mong – kada se jednom godišnje okupljaju (uglavnom) bračni partneri, koji bez moralnih skrupula imaju seksualne odnose s ljubavnicima. Poslije spolnog odnosa nema osuđivanja ni trauma od bračnog partnera, za razliku od tzv. svijeta liberalne demokracije, gdje se tobože sve tolerira. To je još jedan dokaz lažne podjele tzv. plemenskih i tzv. građanskih poimanja sloboda. Kada tzv. liberalni krugovi izruguju autore konzervativnih svjetonazora u obračunu s antitradicionalizmom otkivaju suvremeni oblik primitivizma i/ili antiintelektualizma.

Nezaustavljivo širenje konzumerizma iz SAD-a cijelim svijetom

Ova civilizacija veliča ljudska prava, ali ih istodobno krši i ugrožava više negoli ikada do sada. "Jednakost možda jest temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja je može pretvoriti u činjenicu" (Honoré de Balzac). Nedavno sam dobio sjajnu poruku preko aplikacije WhatsAppa: "Ako sve postane Zapad gdje će sunce izlaziti?«

"Virus" amerikanizacije se širi diljem svijeta. Predsjednici SAD-a od politike prave reality show. Tamo je osmišljen projekt nejednakosti u raspodjeli društvenog bogatstva s oksimoronom - korporativna demokracija! Ljude su učinili opsjednutima stvarima, nekretninama, novcem ili slavom. Projekt Mekdonaldizacije društva i konzumerizma se od SAD-a nezaustavljivo širi diljem svijeta. Zatrovali su svijet holivudskom industrijom i potrošačkom histerijom…

Od tamo je krenuo projekt asimiliranja migranata u američki "lonac za taljenje" (melting pot).. Od tamo je krenuo i "virus" gomile usamljenika… Današnja djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati, a ne davati. Ono pak što imaju ne znaju cijeniti. Pitate me što je "suvremena obitelj"? Nemam pojma. Neka odgovore moji kritičari.

U danas dominantnoj fast food-obitelji ljudi žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. Posljedica je svega epidemija indiferentnih i popustljivih roditelja. Naravno da nije rješenje povratak patrijarhalnoj obitelji, ali je opasnije sustavno poticanje podrivanja roditeljskog autoriteta. Evo najnovijeg primjera u Škotskoj, gdje Vlada planira poticati djecu da cinkaju vlastite roditelje vezano uz teme o kojima razgovaraju za obiteljskim stolom. Nisam na strani onih koji u njoj vide samo retrogradno ili što treba odbaciti. Smatram da tradiciji treba selektivno pristupati i uzimati ono najbolje od nje.

Ljudi okrenuti sebi – egocentrični i oni okrenuti samoći

Sebeljublje i nedostatak empatije su vrlo opasni trendovi u suvremenom svijetu. Nedovoljno je plemenitih ljudi i to smatram glavnim problemom današnjice. Većina je okupirana sobom i/ili pitanjem što im se događa (Zašto baš meni?), i istodobno se ne pitaju reagiraju li i kako na sve što im se događa?!

Postoje dva tipa ljudi okrenutih k sebi: oni okrenuti egocentrizmu i ljudi okrenuti sebi i svojoj samćći. Prvi žive u stalnim strahovima za sebe i u zadovoljavanju svojih poriva, vođeni afektivnim ponašanjem, cinični, generalno nemaju povjerenja, ljude gledaju s gađenjem ili ih izbjegavaju. Drugima kutak samoće daje mir u boljem razumijevanju sebe i svijeta oko sebe. Samoća ne znači biti sam zato što si svoj.

Ivo Andrić je zapisao da je samoća "raskoš bogatih duhova". Ljude koji su u samoći sa sobom smrtnici često obilježavaju kao čudake, luđake ili mrzitelji ljudi. Biti sam nikako ne znači izgubiti sebe i pomaganje drugima. Ima nade (za nas) ako shvatimo da ne moramo plutati niz rijeku, niti se miriti s time da je sve (pred)određeno. Tibetanska poslovica poručuje: "Nema beznadnih situacija. Postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadno." Onaj tko pluta na površini je osuđen na utapanje u konformizam ili bezuvjetno prilagođavanje.

"Jedan od važnijih trenutaka u psihoterapiji je onaj kada klijent shvati da nitko neće doći spasiti ga, promijeniti njegovo djetinjstvo, učiniti ga sretnim… Ako želi poboljšati svoj život, mora to sam započeti. Navodim kao dobar primjer kada je jedan klijent na skupnoj terapiji primijetio: “Stalno nam govorite kako nitko neće doći. Ali vi ste došli!” “To je točno, ali ja sam došao samo da vam kažem kako nitko neće doći.” Nathaniel Branden (psihoterapeut)

Psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross je zapisala: "Learn to get in touch with the silence within yourself…" (Nauči kako doći u dodir s tišinom u sebi).

Usamljenost je poprimila simptome epidemije

Činjenica da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. Usamljenost je poprimila simptome epidemije. S njom nisu pogođeni samo samci nego i samohrani roditelji i svi oni u lošim vezama. Ljudi u vezama (brakovima) su izabrali zajednički put, ali Nocni vlak za Lisabon1priznaju da se osjećaju beskrajno usamljeni. Usamljenost je jedan od najgorih oblika patnje, dok je samoća nije odmak od svijeta i način je izražavanja vlastitih potencijala.

Majka Terezija je jednom izjavila: "Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće je siromaštvo".

Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Robert Wilson u romanu Slijepac iz Seville napisao je poučnu misao: "Najgore je kad si ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću".

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo, činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti. "Je li to razlog zašto se … držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava…?(...) U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina." (Mercier)

Ljudi su usamljeni i kada su s drugima. Biti sam sa sobom „dopušta nam uvažavati druge u njihovoj jedinstvenosti i … Naša vlastita osama pozdravlja osamu drugih: …Treba li jedan odnos sve prisnije povezivati dvoje ljudi, on će se razviti samo u izmjeničnoj igri blizine i daljine. Kao kod plesa. Partner su čas blizu jedno drugome, dodiruju se i drže skupa, čas se dijele i dopuštaju jedno drugome prostor za razvijanje.“ (Henri J. M. Nouven u knjizi Živjeti – ovdje i sada )

Naš psihijatar Robert Torre je izjavio: „Društvenost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti… Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Ljudi se druže da bi bili zajedno prazni. Kad bi kroz druženje tražili druge kao bližnje, desio bi se susret. No budući da ih na druženje goni strah od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom… Utoliko je bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe“. Nutarnja praznina se skriva ispraznim druženjima. S druge strane, ako je ishodište u meni, (to) ne znači da sam sebi dostatan!

Ljudi okrenuti drugima: konformisti i altruisti

Postoje dva tipa ljudi okrenutih k drugima. Prvi su okrenuti vrednotama altruizma i suosjećanja. Oni gase ekrane, pružaju ruku, pomažu, reagiraju, pišu, upozoravaju i u praksi potvrđuju pomažuće ponašanje. Takvih je malo. Ideja zajedništva i solidarnosti gotovo se istopila. Drugi su tip ljudi koji se ponašaju kao strojevi. Takvi se (u strahu od promjena) bezuvjetno prilagođavaju drugima, (s)tvarima…, rukovodeći se trenutačnim porivima.

Zajedništvo među ljudima budi se u dramatičnim uvjetima i/ili u neimaštini. Ujedinjuju se u nevolji i/ili plemenitim djelima. Poznata je Senekina izjava da se "ljudski rod održava dobročinstvima i slogom". Najbolje obitelji i zajednice krasi sloga. Zato se vrijedi podsjetiti latinske izreke Unus pro omnibus et omnes pro uno – "Jedan za sve, svi za jednoga." I "Nevolja nas podučava da su snaga, hrabrost, vjera i sloga "majke čvrstine" (William Shakespeare).

Zaključno

Ljude dijelim na one okrenute sebi (egoizmu i samoći - ne usamljenosti, ne moraju biti sebični), drugima (zarobljenici konformizma i druge osjetljive na tuđe potrebe - altruisti, empatični, tj. pomažućeg ponašanja) i tradiciji - oni koji su joj bezuvjetno odani i oni koji joj selektivno pristupaju i oni koji je smatraju izvorom primitivizma. Narod koji se odriče tradicije, pomažućeg ponašanja odgoja, običaja i mitova je bez identiteta.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/hkv.hr