Zadnji komentari

Dezorijentacija, zbunjenost, konfuzija, nesigurnost....

Pin It

Nekad se govorilo iznad sabora je samo Bog! Danas je iznad sabora Stožer.

To paradržavno tijelo odlučuje o svima nama, u novo normalnom vremenu, odnosno izvanrednom stanju u društvu i državi.

Nabili nam “brnjice”, odredili  međusobnu distancu, onemogućili kretanje i međusobno druženje, umiješali nam se u svakodnevni rad, djelovanje i život. U početku pandemije Stožer je ulijevao određenu sigurnost i imao naše povjerenje i poštovanje. U međuvremenu svega toga je nestalo. Stožeru više malo tko vjeruje. Sami su si krivi za to. Nedosljedni su i često kontradiktorni. Svojim ponašanjem, nastupima, tvrdnjama i nevještim manipulacijama, doveli su nas do toga, da im gotovo ništa ne vjerujemo, što izaziva određeni bunt pojedinaca, pojedinih interesnih skupina, političkih stranaka, društava i organizacija, protiv samog Stožera, njegovih istaknutih članova i njihovih donesenih mjera, u cilju sprječavanja širenja COVID-a 19 i njegovih mutanata, koji su sve jači i agresivniji.

Nalazimo se u klopci između raznih dijametralno suprotnih mišljenja i stavova, poput onih: Korona virus postoji – korona virus ne postoji, cijepiti se – ne cijepiti se, maske koriste - maske ne koriste, Covid potvrde da  . Covid potvrde ne,…

Trebalo bi vjerovati znanosti i njenim postignućima. Uvijek je svako cjepivo u ovakvim epidemijama i pandemiji pomagalo u širenju tih zala, olakšavanju  obolijevanja i smanjenju smrtnosti. Neki su se virusi cijepljenjem potpuno uklonili iz opticaja. Nestali su. Za vjerovati je da će i korona virusu jednom doći kraj. Virus je tu s nama u svakodnevnom životu i trebamo se naučiti živjeti s COVID-om, sa što manje stresa i ostale štete, u bilo kojem obliku.

Teško je tu donijeti djelotvornu i pravovremenu odluku koja bi spriječila širenje virusa i zaštitila nas u većoj mjeri. U pitanju nije samo zdravstvo, već cijeli niz pratećih djelatnosti, o čemu ovisimo pojedinačno i kao društvo u cjelini.

COVID 19 je još uvijek velika nepoznanica svima, te i znanstvenicima. Znanstvenici se međusobno ne slažu u tome što je taj virus i kakav je po sastavu i djelovanju, u raznim okolnostima. Kao što vidimo virus mutira, prilagođava i umjesto da gubi na snazi, postaje sve jači i opasniji, ne samo za ugrožene skupine građana, već za sve.  Više uopće nije važno gdje se virus pojavio prvi puta. Sve ukazuje da je to bilo u Wuhanu (Kina). Jako je važno i bitno što je taj virus i kakav je po sastavu i djelovanju. To najbolje znaju oni koji su ga stvorili, ako je umjetno stvoren u nekom laboratoriju. Pitanje je je li “pobjegao” ili je namjerno pušten.  Što je, da je. Virus danas harači cijelim svijetom više od pune dvije godine i uzima svoj danak u bolesti i smrti, uz ogromne ostale posljedice, u svim područjima i segmentima života. Ništa više nije normalno. Nigdje više nije sigurno. Ništa više nije vjerodostojno. Nitko nikome, nigdje, ništa ne vjeruje. Ne postoji apsolutni niti relativni autoritet, ni na kojoj razini, kome bi se vjerovalo. Manje-više sve izgleda kao nevješta manipulacija i prevara, što navodi na pomisao o nekoj globalnoj zavjeri, koja se spustila do najniže razine u pojedinim društvima i državama, s ciljem pogodovanja farmaceutskoj industriji. Istina, u doba COVID-a diljem Planete mnogi su se obogatili i bogate se i dalje. U ljude se uvukao strah, stvara se bijes i pokazuje otvoreni bunt, utemeljen na nepovjerenju u vladajuće. Diljem svijeta održavaju se prosvjedi protiv mjera i COVID potvrda, koje po mnogima (znanstvenicima i ne znanstvenicima) ne služe za sprečavanje širenja i djelovanja virusa, već ograničavaju temeljne ljudske slobode i prava čovjeka. Temeljne ljudske slobode i temeljna prava čovjeka u izvanrednim situacijama htjeli mi to priznati ili ne imaju određena ograničenja, u smislu ne nanošenja štete drugima, sa zaštitom i uživanjem svojih prava.

Svatko ima pravo i na virus i raspolaganje svojim zdravljem, unutar svoja četiri zida. Pitanje je samo što se time dobiva. Nijedan čovjek nije otok i ne može izolirano živjeti, ni u jednom društvu, zbog mnogo čega i koga. Osobno je pravo svakoga imati virus, ali nije nikakvo i ničije pravo taj virus prenositi drugima. To bi trebalo zakonom zabraniti. To neće i ne mogu zabraniti nikakve COVID potvrde. Istraživanja pokazuju da cijepljeni i necijepljeni prenose virus i zarazni su za svoju okolinu. Često to ne znaju. Kad saznaju, moraju u izolaciju. U međuvremenu “njihov” virus putuje i tim putem harači, na svoj poznati način. Širi se geometrijskom progresijom i ugrožava zdravlje ljudi i njihove živote.

Istraživanja pokazuju i dokazuju da maske i fizička distanca onemogućuju širenje virusa, preko 50 %.

Postoje li istraživanja u korist antimaskera? Istraživanja u korist antivaksera postoje. Dokazano je da cijepljeni građani ukoliko se i zaraze imaju puno manje i slabije simptome te bolesti. Pitanje je zašto se cijepljeni ipak zaraze i to ne baš rijetko. To ovisi o puno činitelja. Cjepivo ne djeluje kod svakog jednako. Svatko od nas ima drugačiji imuno sistem. Nepoznanice su još uvijek zašto od korone umiru mladi i relativno mladi ljudi, bez ikakvih kormobiditeta.

Sve to i miješanje politike u problematiku s COVID-om i oko njega, stvara dezorijentaciju, zbunjuje ljude, stvara se određena konfuzija, unosi i stvara nesigurnost, što dovodi do raznih psiho poremećaja,  bespomoćnosti i beznađa.

Iz svega toga se rađa strah, iz čega proizlazi bunt, pun raznih i različitih frustracija, koje pojedinci na prosvjedima iznose i pokazuju u borbi za prava i slobode čovjeka.  Svi imamo pravo na svoje mišljenje i stav o bilo čemu, ali nemamo pravo svoje frustracije, svoja mišljenja i stavove prenositi na druge i stvarati neracionalni pritisak na bilo koga, bilo gdje. 

Po svemu sudeći naš Stožer se “potrošio, a i promijenile su se mnoge okolnosti u kojima djeluje.  Stožer nije više u funkciji koju je imao na početku pandemije. Vrijeme je da se osnuje i ozakoni  državno tijelo, koje će u nastaloj situaciji, voditi, braniti i čuvati sve žitelje od pogibelji i opasnosti nastale širenjem korona virusa. U njemu bi trebali biti stručni ljudi kojima većina građana vjeruje, koji su se u teoriji i praksi, svojim radom i djelovanjem dokazali. Stožer nije i ne bi trebao biti alat u rukama ičije politike, posebice ne HDZ-a, koji se poistovjećuje s državom. Stožer, odnosno njegovi vodeći članovi, moraju biti poznati i priznati autoriteti, kojima ljudi vjeruju i u koje se ima povjerenje.

Neće biti lako i jednostavno pronaći te i takve autoritete u društvu u kojem su nestali mnogi  autoriteti. Čovjek se zapita: Ima li u nas uopće još autoriteta, pogotovo onih u čije ruke bi stavili svoje zdravlje i život? 

Ankica Benček