Zadnji komentari

Bez domoljublja nema legitimne politike općeg dobra

Pin It

U Hrvatskoj ne vlada baš vedro nebo zajedništva, dobronamjernog dijaloga, volje za pomirenjem, entuzijazma u zalaganju za opće dobro. Vlada neka vrsta mukotrpne, čak ciničke političke borbe između uglavnom dviju kulturno-političkih opcija.

Jedna opcija - domoljubna - sa sviješću o postojanju hrvatskog naroda i hrvatske kulture, kojemu se pripada po rođenju i emocionalnom slobodnom voljom, i druga opcija bez izrazite svijesti prihvaćanja ideje zajedništva i domoljublja na osnovi naravne odnosno državne pripadnosti hrvatskom narodu i njegovoj kulturi. Iz ovoga stanja proizlazi načelna nesuglasnost oko temeljnih vrjednota nacionalnog i kulturnog života u hrvatskom društvu i o sadržaju oblikovanja njegove budućnosti. Klasična politička teorija tumači „politiku“ brigom za opće dobro, politika je služenje svom narodu u ostvarivanju njegovog gospodarskog, kulturnog i duhovnog razvoja. Odatle slijedi da je „politika“ moralna dužnost vladajućih da svim sredstvima osiguravaju opstojnost nacije u što većem blagostanju.

Psihološki je sigurno da taj teški, samozatajni posao može uspješno obavljati samo onaj političar, koji je nošen iskrenom ljubavlju prema domovini, prema svom narodu. Što bi ga inače motiviralo da obavlja taj težak posao, pa premda samo na četiri godine? Naravno da ima i nečasnih i niskih motiva da se dođe na vlast. To je poznato iz iskustva. O tome govori i politička teorija ne samo pod pojmom makijavelizma nego također iz perspektive moralne slabosti čovjeka kao bića prisiljenog na izbor između dobra i zla.

Hrvatsko društvo je bolesno društvo jer centrifugalne političke snage nisu niti spremne niti su po naravi sposobne dijeliti život s drugima po mjeri ideje domoljubnog zajedništva. Paradigma dobrog i slobodnog društva može biti realnost, i to blagotvorna realnost, jedino u okvirima najšire zajednice, a to je Domovina, to je svjesna i osjećajno domovnicadoživljavana pripadnost svom narodu. Nacija, narod, domovina se danas, više manje namjerno, prešućuju zbog povijesnih ili ideoloških razloga. U znanosti se radije operira riječju „društvo“ kao tvorevinom racionalnog dogovaranja slobodnih građana. Ovime se nikako ne može sakriti činjenica da je nacija ili narod temeljna naravna vrjednota kulturnog i političkog života. To se vidi i po tome što su nacije subjekti pravnog reda i međunarodnog prava. To se ne može reći o društvu. Na neki način imamo šizofrenu situaciju u znanosti i u politici. Umjetno se konstruira „država“ kao „mali bog“ iz društvene volje, koji mora rješavati sve probleme života, a da se ne pita, tko je u toj situaciji „pravi mali bog“ i što je zapravo temelj države. A temelj države je narod kao zajednica, to je prirodna veza i doživljavanje odgovornosti za zajedničku stvar koja je utjelovljena u duhu zajedništva imenom velika obitelj ili narod. Obično društvo počiva na birokraciji, na mehanizmima kontrole i pritiska, na hladnom kalkuliranju osobnih interesa. Narod je utemeljen na naravno-osjećajnoj povezanosti svojih članova, iz koje se može, i redovno se iz nje rađa ljubav prema onom zajedničkom, što zovemo domovina, što izražavamo riječju biti Hrvat/Hrvatica. Koja snaga se nalazi u pojmu domovina ili narod, a koje nema u pojmu „društvo“, najbolje se vidi u graničnim situacijama života: u situaciji patnje i katastrofe, u situaciji konflikta. Neće društvo ili država priskočiti u prvoj liniji u pomoć nego će to biti tvoji najbliži, a to su članovi tvoje obitelji i konačno tvoji rođaci, sunarodnjaci. Ta pomoć je spontana, naravna, bez kalkuliranja. Ovdje je na djelu najjača snaga života: ljubav. Ljubav kao naravna povezanost najbližih. Tu je izvor nastajanja učinkovitog osjećaja kojeg nazivamo solidarnost, ljubav bližnjega, domoljublje. Njih provodim u djelo jer mi to nalaže savjest i svjesni osjećaj odgovornosti prema svakom čovjeku, ali u prvom redu prema svom sunarodnjaku, prema svome narodu.Takvu ljubav i takav osjećaj odgovornosti prema hrvatskoj državi morale bi imati sve političko-društvene grupacije, uključujući i nacionalne manjine, jer hrvatska država svima osigurava život dostojan čovjeka. Od svih građana države traži se minimum domoljublja. Takvo domoljublje se zove „ustavno domoljublje“. Nažalost, hrvatski narod pati već decenijima nakon pobjede u Domovinskom ratu zbog nedoličnog ponašanja pojedinih grupacija društva prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. To centrifugalno ponašanje pojedinaca i grupacija društva dolaze redovito posebno do izražaja povodom komemoracija temeljnih događaja u nedavnoj povijesti nacije i s njima u vezi ono najdragocjenije: ljubav prema Domovini iskazivana žrtvovanjem najsvetijeg: vlastitog života. Žalost nas zahvaća zbog toliko izgubljenih života i strahovitih patnji naših sunarodnjaka. Duša nas boli što među nama žive legalni sugrađani hrvatske države s osjećajima hladnoće, zlonamjernosti, prezira i čak mržnje prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Manjak dobrote, suosjećajnosti i humanosti osuđuju njih kao ljude. Prije svih drugih one koji se čak nalaze u vladi hrvatske države.

dr. Josip Sabol/hkv-hr