Odnosi (povodom smrti engleske kraljice)
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 22 Rujan 2022 09:59
Imajući u vidu da su Englezi sudjelovali u stvaranju prve pa i druge Jugoslavije kao i u izdaji hrvatske vojske i civila na bleiburškom polju, što je prouzrokovalo njihovo stradanje, pokolj, od strane partizana, možemo slobodno imati kritični pogled na nedavnu smrt Kraljice Elizabete II. Ali isto tako korisno je razmotrit neke činjenice, shvatiti kako Englezi vode svoju vanjsku politiku.
Poznata je izreka Lorda Palmerstona jednog od vodećih engleskih političara 19.stolječa gdje, govoreči o engleskoj vanjskoj politici, među ostalim kaže: Mi nemamo vječne saveznike, i nemamo vječne neprijatelje. Nasi interesi su vječni …! Drugim riječima njihovi interesi su oni koji određuju saveznike.
U tom smislu nemožemo kategorizirat neprijtelje kao vječne jer se politika mijenja, tako i vlastiti interesi.
Mi često prigovaramo da su Englezi bili oni koji su zajedno s Francuzima stvorili prvu Jugoslaviju. Što je istina ali ima jedan ključna razlika a to je o kakvoj se Jugoslaviji govori.
Zahvaljujući hrvatskom lobiranju (Ante Trumbića) Engleska je bila sklona jednoj federalističko-uređenoj Jugoslaviji gdje bi pojedini narodi zadržali svoja prava i ravnopravno učestovali u vođenju nove države.
Dok su, suprotno Englezima, Francuzi bili više skloni pustiti da Srbija tu novu zajednicu sredi na svoj način, to jest u jednu Veliku Srbiju.
Kao što se na kraju i dogodilo sa centralističkim Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine. Tada je Hrvatska prestala postojati kao pravna država, izgubila svog bana, postala oblast, jedna od četri na koje tadašnja tvorevina bila podjeljena.
O jednom federalističkom ustrojenju monarhije govorio je i Stjepan Radić, vođa tada još Hrvatske ‘republikanske’ seljačke stranke (HRSS) koji se više zalagao za jedno republikansko uređenje zemlje, u tom smislu izdao je svoj poznati proglas iz 1919. godine pozivajući da jugoslavenska država bude “konfederalna republika po uzoru na Sjedinjene Američke Države, a ne monarhistička i centralistička „Jugoslavija“, koja nije ništa drugo doli kopija apsolutizma ruskog cara“.
Toliko je bio snažan taj apel da je čak i sam srpski kralj Aleksandar razmotrio mogućnost ‘amputacije’, to jest da se uži dio Hrvatske prepusti “neposlušnim Hrvatima”. (Vidi knjigu Mire Kovača U Labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije, Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914.-1928.). Jasno da bi tada Hrvatska spala na ostatke ostaka, bez Dalmacije, Slavonije, Istre koja je i onako prvo Londonskim i zatim Rapalskim ugovorom dodjeljena Italiji.
To je taj tajni Londonski sporazum iz 1915. između Italije i zemalja Antante, gdje je Talijanima obečan uz Istru Kvarnerski i skoro svi Dalmatinski otoci, još je jedan protu-hrvatski potez Engleza, ali jasno, sasvim u skladu sa njihovim tadašnjim interesima da dobiju Italiju na stranu Antante, protiv Njemačke i Austro-ugarske u vrijeme Prvog svjetskog rata. Hrvati tu nisu mogli i da su htjeli dobiti sklonost Engleza dok su bili vjerni vojnici i branitelji K und K monarhije. Baš u tim pobjedničkim bitkama u ratu na Južnoj fronti, Alpama, zaustavili su čak dvanaest talijanskih ofenziva, i nehotice spriječili još veći prodor Talijana na susjedni slovenski i hrvatski teritorij.
Ono što treba spomenuti u korist Engleza je ključna podrška koju je dala tadašnja prva ministrica Velike Britanije Margaret Thacher Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u nihovoj borbi za slobodu i neovisnost od bivše Jugoslavije, specifično veliko srpske Miloševićeve agresije. Tu svoju podršku izrazila je posjetom Zagrebu 1998. kad je čak izjavila “Ja sam Zagrebčanka”!
Također nezaboravimo bombardiranje Beograda 1999. godine od strane NATO-a, u kojem su pod vodstvom SAD učestovali Velika Britanija i Francuska. Jasno, da nije Amerika zauzela odlučnu i vodeću ulogu vrlo lako da do te akcije nebi došlo, ali ipak je.
To je još jedna potvrda koliko su interesi važni u donošenju ovakvih odluka vis a vis nekih stalnih veza.
Zato bi današnja vanjska politika Republike Hrvatske (RH) trebala biti, voditi se, isključivo na njenim interesima, u vidu današnje svjetske političke situacije a ne toliko one iz prošlosti.
Prošlost se nesmije zaboravit ali se nemože u njoj živjeti.
Primjerice najnovija kupnja francuskih Rafal mlaznih aviona od strane RH je dokaz te aktualne politike.
Imajući u vidu pro-srpsku politiku koju Francuska još od davno vodi svakako bi bio razlog da se od te kupnje odustane. S druge strane baš ta transakcija je pokazala važnost aktulne politike, stavljanje na stranu prijašnjih animositeta vis a vis današnjih interesa.
S druge strane nesmijemo okrenut leđa SAD što nije odobrila prodaju izraelskih (američkih F16 aviona) jer je u njima bila ugrađena dodatna tehnologija koju Amerikanci nisu htjeli da dospije u hrvatske ruke. Ti su avioni kasnije završili u Kanadu. Amerika je i dalje nas najvažniji partner, trebala bi biti, i ona je svijesna naše važnosti na jugu Europe ali jasno sve ima svoje granice. I Hrvatska treba da dokaže da je zaslužila povjerenje jedne svjetske sile kao što su SAD da bi imali pristup višoj tehnologiji, koja usput rečeno u ovom slučaju možda i nije bila potrebna ili bolje rečeno uporabljiva.
Kao i svaki imperij tako engleski već je od davno prestao postojati. Ustvari kraljica Elizabeta II je očevidac njegovog postepenog propadanja. S njenom smrču zatvara se jedna epoha britanske i svjetske povijesti. Možda je i vrijeme da se ta bivša svjetska sila suoči sa svojom ne tako čistom poviješću, ne iz nekih specifičnih vlasitih interesa nego ljudskog dostojanstva i pijeteta prema žrtvama svoje u prošlosti sramne poltike koju su Hrvati iskusili na svojim vlastitim leđama.
Šteta što to nije učinjeno još za njena života, sigurno bi joj olakšalo ovaj dugi put do vječnog počinka.
Stjepan Asić
