Zadnji komentari

Kako je bankrotirala Josipovićeva 'mala sila'

Pin It

Hrvatska sustavno popravlja svoj europski rejting, što su ga Josipović i Milanović posve uništili, zbog kojih je Njemačka prihvatila lidersku poziciju Srbije u prostoru jugoistoka Europe

U konsolidiranim demokracijama vrlo je neuobičajeno da predsjednički kandidat, koji je izgubio neposredne izbore od aktualnog šefa države, javno ocjenjuje uspjehe svoga uspješnog rivala. Isto tako, neuobičajeno je da se u javnosti onaj predsjednički kandidat, koji je u izbore ušao „s dužnosti“ i onda ih izgubio, pokušava predstaviti kao vjerodostojni kritičar pobjednika, ali i kao relevantna „alternativa“ sadašnjoj administraciji.

Očito je da dvije i pol godine prije predsjedničkih izbora bivši predsjednik Ivo Josipović počinje svoju predizbornu kampanju i da računa na to da bi ga ljevica političke arene trebala izvikati za jedinstvenog lijevog protukandidata sadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

U konsolidiranim demokracijama rijetko je da, nakon što je izgubio jedne predsjedničke izbore, isti kandidat dobije šansu da ih ponovno „trči“, ali je posve neuobičajeno da netko tko je s prednošću da na izbore izlazi „iz mandata“ izgubio izbore i pomisli da bi, nakon petogodišnje stanke, mogao konkurirati za drugi mandat.

Ipak, od s demokratskim standardima nespojive ambicije bivšega predsjednika, zanimljivija je njegova percepcija politika što ih je sam provodio i politika aktualne predsjedničke administracije.

Josipović naime kaže: "Razočaran sam kad je riječ o inicijativama, vidite da se o domaćoj politici praktički ne izjašnjava ni o čemu, a u vanjskim inicijativama je sve zasjenjeno nekim šaljivim nastupima, guranjima..." Iako je često sam nabrajao inicijative, koje je navodno pokrenuo njegov Ured, na koncu prvog mandata, kad je riječ o unutarnjoj politici, biračima predsjednik Josipović nije imao što ponuditi i do finala kampanje pristajao je na matricu politike, koju je Hrvatskoj nametnuo Zoran Milanović, a bila je obilježena krilaticom  „ili mi  - ili oni“. Ove se političke paradigme, znakovito, odrekao tek nakon poraza u drugom izbornom krugus kad je shvatio da je zbog Milanovića i njegove vlade izgubio trku za drugi mandat, za koju je mislio da je unaprijed dobivena.

Vanjskopolitički rezultat predsjedničkog mandata Ive Josipovića još je gori od unutarnjopolitičkoga. Naime, u godinama od 2010. do 2014. Hrvatska je trebala postati novom zvijezdom europske politike, trebala je konačno obrati plodove dugogodišnjih pristupnih pregovora s EU i zablistati kao nova članica ekskluzivnog europskog kluba, dobro pripremljena za članstvo.

Josipović se niti kao parlamentarni zastupnik, a još manje kao predsjednik Republike, nije ozbiljno bavio pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji, ali je kao akter, koji je nastojao s predsjedničke dužnosti maksimalizirati dobiti svoje stranke, sustavno gurao Vladu (Jadranke Kosor), koja je uspješno završavala pregovore, u to da prije njihova kraja podnese ostavku i raspiše prijevremene izbore.

Ipak Hrvatska je, unatoč tom pritisku, u toku njegova mandata uspjela zadnjeg dana lipnja 2011, uz veliku pomoć mađarskog predsjedništva EU i solidarnost poljskoga, koje je upravo počinjalo, završiti pregovore. Odjednom, ona se našla u posve novoj poziciji – više nije bila dio nestabilnog Zapadnog Balkana i Unija je više nije tretirala kao dio „regije“ za čiju stabilizaciju EU nikako ne uspijeva naći rješenje.

U tom pred-Eu razdoblju predsjednik Josipović intenzivno se bavio odnosima s Beogradom i s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem uspostavio lijepu suradnju. Međutim, obrazac, na kome je Josipović radio, nije bio obrazac suradnje države, koja postaje članica EU, i zemlje koja je daleko od tog članstva, nego obrazac osovinske suradnje dvaju partnera u „regiji“.

Nova administracija u Srbiji, koja je došla nakon Tadića, shvaćala je ono što Josipović nije – da Hrvatska nije dio regije, a da Srbija ima šansu na Balkanu uspostaviti lidersku poziciju. Na taj novi politički obrazac, što ga je provodio Aleksandar Vučić kao premijer, s Tomislavom Nikolićem formalno na predsjedničkoj dužnosti, Josipović nije imao nikakva odgovora.

Josipović i Milanović sustavno su izbjegavali iskoristiti činjenicu da Hrvatsku nitko više ne smatra dijelom „regije“ i definirati novi politički kontekst hrvatske politike. Nisu definirali niti politiku prema mediteranskom susjedstvu, niti prema Srednjoj Europi, niti prema Njemačkoj. Dapače, njih su dvojica uspjela posve kontaminirati odnose s Berlinom, i to pokušajem izigravanja preuzetih obveza pravosudne suradnje, a u korist represivnog aparata starog režima.

Lex Perković definitivno je maknuo Hrvatsku iz njemačke agende, a ovaj dvojac devastirao je i odnose s Višegradskom skupinom. S Mađarskom je Hrvatska zbog INA-e ušla u oštar spor, zapostavila sve svoje druge interese prema Višegradskoj skupini, zapostavila čak i projekt LNG terminala i reverzibilni pravac plinovoda prema Mađarskoj. Kad je u travnju 2010. poginuo češki predsjednik Lech Kaczyński, sa skupinom nacionalne političke i vojne elite, hrvatskog Predsjednika nije bilo na sprovodu.

Početak mandata Predsjednice Grabar Kitarović obilježen je velikom srednjoeuropskom ofenzivom, a nakon smjene izvršne vlasti Predsjednica pokreće inicijativu vertikalne integracije Europe, koja se sada oblikuje u inicijativu Jadran – Baltik - Crno More.

Ako je na početku izgledalo da se radi o romantičnom političkom konceptu povezivanja Srednje Europe, ali bez definiranog sadržaja, sada tome više nije tako, a inicijativa ima i svoje ekonomske, i geopolitičke, i obrambeno-strateške dimenzije.

Pomalo je groteskno da bivši Predsjednik mandat Predsjednice Grabar-Kitarović na međunarodnom parteru svodi, na „naguravanje“, i to upravo u tjednu kad se poljski predsjednik Andrzej Duda zahvalio hrvatskoj kolegici za pomoć u pozivanju američkog predsjednika Donalda Trumpa na summit inicijative u Poljsku, a kad su u Zagrebu u dva dana osim poljskog predsjednika, bili i rumunjski i ukrajinski premijer.

Hrvatska sustavno popravlja svoj europski rejting, što su ga Josipović i Milanović posve uništili, a preuzimajući ulogu sukreatora politika u Srednjoj Europi stvara pretpostavku i za zaustavljanje nepovoljnih trendova što su se odvili u prostoru našeg jugoistočnog susjedstva. Zbog toga što su ova dvojica devastirala ugled hrvatske politike u Njemačkoj, njemačka je politika pragmatično prihvatila lidersku poziciju Srbije u prostoru jugoistoka Europe. Zato kancelarka Angela Merkel podupire Vučićev koncept carinske unije Balkana, čime se dugotrajno odgađa bilo kakvo proširenje EU na taj prostor. Srbija tako dobiva šansu za prikrivanje svoga pristupnog neuspjeha (tek će sada otvoriti deseto od 35 pregovaračkih poglavlja) i stvori uvjete za gospodarsku dominaciju na Balkanu. Budući da je temelj hrvatske politike konsolidacije BiH osiguravanje njenog europskog puta, ovaj bi koncept i politički potisnuo Hrvatsku iz BiH.

Jedini ozbiljan put konsolidacije Balkana je njegova integracija u euro-atlantske strukture i provođenje pristupnih reformi povezanih s pristupanjem Europskoj uniji i usvajanjem europskih standarda.

Dobra je politika koja se počinje voditi prema Makedoniji, kako bi joj se već dogodine osiguralo članstvo u NATO-u i otvaranje pristupnih pregovora s EU. Ključ uspjeha hrvatske vanjske politike sada je pridobivanje saveznika u EU, kojim bi se osiguralo potiskivanje koncepta Angele Merkel i otvaranje europske perspektive, prije svega za BiH i Makedoniju, ali i za druge zemlje iz našeg jugoistočnog susjedstva. To nije obnova Josipovićeve „regionalne politike“, to nije politika „male sile“ o kojoj je Josipović često zaneseno govorio. To je pragmatičan rad sa srednjoeuropskim državama, ali i svim drugim potencijalnim saveznicima unutar EU.

Na polovini mandata Predsjednice Grabar-Kitarović pomak u odnosu na zatečeno stanje je relevantan, ali želi li Hrvatska doista zaštititi svoje, još uvijek izložene, političke bokove, potreban je sustavan diplomatski rad, ali unutar EU i euroatlantskih struktura, a ne jeftinim pričama o „regionalnoj suradnji“ i „malim silama“.

Davor Gjenero/direktno.hr