Zadnji komentari

Dogma o privatnom vlasništvu

Pin It

S jedne strane privatizirano je ono što je i trebalo privatizirati, ali uglavnom na krivi način i s krivim ljudima, a s druge strane privatizirano je i ono što se nije smjelo privatizirati, poput svih banaka, telekomunikacija, osiguravajućeg društa, naftne i farmaceutske industrije.

Podaci koje je ministar državne imovine Goran Marić priopćio javnosti temeljem posebnog izvješća koje je napravilo njegovo ministarstvo unosi neko novo svjetlo u rasprave i dileme oko privatizacije državnog, odnosno javnog vlasništva i na stanovit način dedogmatizira teorije o privatnom vlasništvu kao najboljem, jedino mogućem i sverješavajućem.

Godine 2013. javna poduzeća, kazuje Marić, jedan od najboljih ministara u Vladi, posljednji su put zabilježila ukupni gubitak od milijardu kuna, da bi nakon toga bilježila progresivan rast dobiti unatoč smanjenju prihoda i to: četrnaeste je dobit iznosila 1,6 milijardi, petnaeste 3,7, a prošle godine 5,4 milijardi kuna.

Jedan drugi niz podataka objašnjava zbog čega ta poduzeća nisu još bolje poslovala i zbog čega postoji ozbiljna skepsa u državno vlasništvo. Naime, trgovačka društva u javnom vlasništvu su za razne neproduktivne svrhe potrošila od 2010. do 2016. 2,6 milijardi kuna, i to za intelektualne usluge 604 milijuna, za promidžbu 612, za putovanja 483, za reprezentaciju 173, za donacije 239, za otpremnine i bonuse 67 milijuna kuna.

Ljudi su inače skloni dogmama, a na stvaranje dogme o privatnom vlasništvu najviše je utjecao nekritički, radikalni i kampanjski raskid sa socijalizmom i svim što na njega podsjeća, svjesna manipulacija kako bi se u ime dogme prisvojilo nepripadajuće bogatstvo, te praksa postsocijalističkih društava koja je afirmirala nove, korupcionaške političke i trgovačke elite. Jedan je bivši premijer čak organizirao državu kao bankomat za uzimanje i stavljanje novca u vlastiti džep.

Bilo bi, međutim, tragično ako bismo takvo stanje prihvatili kao nužno i trajno. Zahvaljujući spomenutoj dogmi, hrvatske su vlasti svih ovih godina od samostalnosti napravile niz teških promašaja. S jedne strane privatizirano je ono što je i trebalo privatizirati, ali uglavnom na krivi način i s krivim ljudima, a s druge strane privatizirano je i ono što se nije smjelo privatizirati, poput svih banaka, telekomunikacija, osiguravajućeg društa, naftne i farmaceutske industrije.

Općenito govoreći, a i povijesno je potvrđeno, privatni je model vlasništva neusporedivo efikasniji. Ali ipak, postoje djelatnosti koje bi morale ostati u javnom vlasništvu. Radi su u pravilu o onim djelatnostima koje se tiču života svih građana i funkcioniranja držve kao takve, osobito takve djelatnosti ne bi smjele u privatne ruke ako je riječ o prikrivenim ili otvorenim monopolima. Pri tome kategorija profita ne bi smjela biti presudna.

Rukovođena negativnim iskustvima, Vlada je u prošlom i u ovom sastavu pokušala odrediti strateške grane koje bi valjalo izuzeti od privatizacije. Ali, avaj, već ide u prodaju 25 posto HEP-a, dok su javne plaže sve manje dostupne ljudima.

Josip Jović/S.Dalmacija