Zarobljeni u Srbu!

Pin It

Nadnevak, 27. srpanj, ljeta gospodnjeg 2016. dan koji će još jednom uči u hrvatsku povijest po nekim drugim događajima koji su se odvijali tog dana. Teško je nakon napornog dana i puno informacija, puno toga u glavi pomiješenog s emocijama prenjeti sve na papir, ali pokušati ću nekako kronološki opisati događaje u Srbu na taj dan.

Rano jutro, krećem na put s Mariom Maksom Slavičekom, Ivanom Panđom, predsjednikom HČSP-a. U Zagrebu, Maks i ja odlazimo po Ivana i vidimo autobus koji ide za Srb pod policijskom pratnjom, no istog ne uspijevamo sustići, niti do Karlovca niti igdje putem, untoč brzoj vožnji. Dogovor je i protokol je da se sastanemo u 09,30 sati u mjestu Bruvno, odakle bi svi pod policijskom pratnjom bili dopraćeni do Srba. Kako kasnimo, mijenjamo rutu kretanja i upućujemo se drugim putem u Srb. Naš sam dolazak pomalo zbunjujući. U Srbu nema nikog od „naših“. Prije samog centra vidimo pripremljene gelendere. Ulazimo u centar Srba, parking i prvi susret s novinarokom N1. Zapanjujuće koje stvari nas pita. Jesmo li mi prosvjednici, odgovaram da nismo došli prosvjedovati, nego odati počast pobijenim Hrvatima 1941. godina. Ona gleda zbunjeno, kao da smo otkrili nešto novo o potonuću Titanica. Ona nema pojma što se dogodilo na ovim prostorima, nema nikakve podloge i predznanja da bi mogla pravovaljano i napraviti istinitu priču i prenjeti stvarno događanje u Srbu. Na žalost, kasnije smo primjetili da ima još takvih izvjestitelja koji su po zadataku u Srbu, ali ne znaju povijest Srba, niti 1941, niti 1991. U tom trenu smo im bili zanimljivi da si pokupe podatke za izvještavanje. Sramotne za neke medije da šalju novinare koji niti ne zanju zašto su tog dana u Srbu.

Dolazimo do nekog ugostiteljskog objekta, da se okrijepimo, popijemo kavu. Ljudi normalno se kreću po Srbu, nema nikakvih događaja, ekscesnih situacija, provociranja, dovikivanja, kao da se ništa ne događa. Nismo uspjeli popiti piće, jer primjetio sam generala Željka Glasnovića, te ga odmah zamolio za intervju, koji je odmah uslijedio čim sam pripremio svoju silnu tehniku. Krećemo s razgovorom, a onda šok. Dolazi do nas policijski službenik i bez legitimiranja, traženja na uvid osobnih podatka, ma bilo čega, zamoljava nas da se udaljimo i krenemo prema dolje niže postavljenim gelenderima. Ostajem paf, jer sam u eteru, razgovaram s generalom. Ostavljam eter uključen (isprika u pojedinim trenucima se slabo čulo i bilo je pucanje veze, ali mi bolje ne možemo, jer nemamo bolju opremu). Počinje rasprava s policijom. Zašto i zbog čega? Što smo napravili i temeljem čega se krše naša ljudska prava, slobode kretanja i kojom šablonom ili metodom smo mi izabrani da se udaljujemo iz centra Srba. Postavljam pitanja o diskriminaciji, po ćemu se to mi razlikujemo, boji kože, odjećom, ma svašta sam nabrajao. Govorim da je pored mene general, saborski zastupnik koji još uvijek ima saborski imunitet (sve dok se ne konstituira novi Sabor), no ne vrijedi. General pokazuje saborsku iskaznicu, ali to u Srbu ne vrijedi. Nas možda 10, žao mi je što nisam točno brojao, a kasnije sam uvidio da je bilo potrebno, jer sve što je planirano od strane A-HSP, nije se odvijalo kako treba.

Ta jaka skupina dovedena je do prostora, te ja napravljen jedan ograđeni prosotor oko nekih par kvarata, gdje bi kao mi trebali biti. Ajde do nekle nas prate mediji, ali mi nismo interesantni. Nešto posnimili i otišli. Koji je osjećaj kada vas tjeraju iz slobodnog hrvatskog grada, nemate Ustavom zajamčena prava na pravo govora i mišljenja. Jednostvno rečeno, gdje je tu demokracija? Onaj boks, osjećaj užasa i nemoći, jada i bijede, pa po ćemu smo mi to zaslužili da nas odvaja i izdvaja, niti smo imali kakva obilježja koja bi kršila neki zakon, niti smo ljudi koji bi izazivali nered, osim govorom izrazili negodovanje i govorili istinu o famoznom ustanku antifašista na ovom području. Ne mogu reči da je bilo naguravanja s policijom osim našeg izražavanja o ljudskim pravima, demokraciji i sve što ide uz to. No, mrtvi hladni, ispunjavaju nečiju tuđu zapovjed da se nas mora ukloniti iz centra Srba. Za vrijeme Domovinskog rata nisam zarobljavan, ali ovaj ograđeni prostor, kao da sam u logoru. Napravili su crtu razgraničenja. Još nešto sam preskočio, dok su svi izvjestitelji, novinari, mediji imali slobodu kretanja, meni to nije dozvoljeno. Tražio sam objašnjenje zašto onda i ostale ne stave iza te nakaradne ograde, što to mene čini osobom opasnih namjera. Što više, ja bih se trebao bojati za svoju sigurnost da sam otišao na mjesto gdje su slavili nazovi ustanak.

U jednom trenu, mediji koji su nas napustili, počeli su trčati prema nama. U tom trenutku ne znam što se događa, a onda na par koraka pored sebe ugledam Zorana Pusića. S kojom namjerom je on došao među nas? Dati intervju za medije? Znači njemu je sloboda kretanja dozvoljena, čista provokacija. Mediji snimaju sve što se događa, ali kasnije samo puštaju jedan isječak generala Glasnovića, koji je izvučen iz konteksta. Žao mi je, imao sam u glavi set pitanja za Pusića, nisam uspio, jer je kao potjeran od nas. Bedastoća. Ušao je među nas, niti ga tko dirao, samo smo tražili odgovore, no njegova pojva je bila čista provokacija. Borac za ljudska prava, pa je bio upit da li se bori i za prava Hrvata? I zašto smo mi u ograđenom prostoru i vidi čuda, koje li izjave: „Ako obećate da ćete biti mirni i dobri i nećete izazivati nerede, dogovoriti ću s policijom da vas se pusti .......“ ma koji si ti da ćeš zapovjedati ili dogovarati s policijom o našem kretanju? Ovo samo govori, da se zna tko je gazda u Srbu i tko daje direktive što s domoljubima koji su tog trena u Srbu i oni koji trebaju doći. Otišao Pusić otišli i mediji, a mi ostajemo u svojoj zemlji Hrvatskoj u tih par kvadrata. Odrađujem neke izjave, s nama je i nekoliko mještana Srba, koji govore da su oni ovdje nacionalna manjina, da im je tj. Crkvi, dato zemljište za izgradnju vjerskog objekta, ali Srbi sve blokiraju. Nemaju svoj vječnika, svog predstavnika, već ih zastupa netko iz Gračaca. Nemoćni su i moraju živjeti životom kako im Srbi kažu. Točna je i priča da se na brdu, gdje je građevina antifašista, nekad nalazila katolička kapelica i groblje, ali sve je sravljeno sa zemljom. To su stariji ljudi, pa zanju prošlost.

Sve dok mi čekamo da nam se pridruže i ostali koji su krenuli put Srba, dobivamo podatak da su zaustavljeni od strane policije i da im se ne dozvoli ulazak u Srb, a na toj našoj Hrvatskoj državi (boks), primjećujemo da policija slobodno i bez ikakve provjere propušta vozila s registracijskim oznaka Republike Srbije. Neka vozila smo na tren zaustavili, stali ispred njih i svojim tijelima zapriječili prolazak. Fotkamo da imamo zabilježeno, no opet postupanje policije i moramo propustiti vozila. No što nas deset može učiniti, a čuva nas oko 15-tak interventih policajaca. No moram priznati jednu stvar, policija je iskorištena od strane političkih struja i onih koji zagovaraju tzv. ustanak Hrvata u Srbu, a zaboravljaju na stotinjak ubijenih i najmlađe dijete baćeno u grabu, staro oko dvije godine (dokazano forenzikom). Postupaju u onoj mjeri toliko da moraju.

I dok čekamo da nam se pridruži glavnina domoljuba, s brda gdje se slavi, čujem pjevanje domoljubnih pjesama. Ženski vokali, postaje mi čudno, govorim svojim prijateljima da osluhnu, već se čuje pjesma Lijepa li si. Oho, nešto ne ide po planu partizana i komunista. Uzvraćamo i mi pjesmom. Ubrzo pod pratnjom policije s brda prema nama dolaze članice udruge „ŽENE U DOMOVINSKOM RATU- ZADAR“. Pjeva se i dalje, odlazim im u susret, jer neke i osobno poznajem. Presretan. Ajde sada nas je više. Što su naše junakinje učinile. Otišle na mjesto proslave, te za vrijeme govora Mesića, obukle majice s natpisom udruge, izvjesile hrvatske zastave i zapjevale Lijepa li si i još neke pjesme. Čestitke našim ženama, opalile su pravu šamarčinu i Mesiću i Pupovcu i svima onima koji krivotvore hrvatsku povijest. Izjavu nisam dobio, ali nema veze, ovo je bio junački čin i poklon do poda.

Ubrzo da nas dolazi i skupina oko 30-taka domoljuba iz Rijeke i okolice, koji su bili zaustavljeni na samom ulasku u Srb, te puževim korakom policijskih službenika dopraćeni su do ograđenog prostora, a ona naša zemlja Hrvatska je nestala, sada je postala veća.

I onda dolazi glavnina predvođena Draženom Kelemincom, unatoč zabrani dolaska u Srb, ali nije uhićen. Daje izjave kako je poentirao već 4 put, ali da će dobiti još jednu pobjedu na sudu, figurativno rečeno, protiv ministra MUP-a, Milorada Pupovca i njegovog zamjenika, Vlahe Orepića. Redaju se govori i govornici. Prvi Dražen Keleminec, puštam sve u eter i u jednom trenutku, slučajno pogledam prema centru Srba, jer crta razgraničenja ne dozvoljava naš bliži prilazak, te u parku primjećujem crvenu zastavu, zastavu „SKOJ-a“. Iskreno ne znam kome sam to pokazivao, da se informacija kaže Kelemincu i ubrzo zastava je nestala.

Koliko god pokušavao skratiti, teško je neke stvari izostaviti, nemojte me krivo shvatiti ovo pišem iz svoje perspektive i nije nikakvo osobno promoviranje, želja mi je podijeliti s vama sve što se događalo u Srbu. Keleminec u svom govoru objašnjava kako je bilo planirano njegovo uhićenje, ali svoj mobitel je ostavio u Zagrebu na lažnoj lokaciji, na kraju nije uhićen niti u koloni prema Srbu, samo zbog nazočnosti medija. Najavio je da neće odustati dok se ne ispravi krivotvorina hrvatske povijesti u Srbu. I ostali govori bili su slični ovome, ali uz poruku za ujedinjem pravaštva i predstojeće izbore da se pazi koga se dovodi na vlast, jer dosta smo robovali između dvije opcije, koje su upropastile jednu bogatu zemlju.

I još za kraj, od naših junakinja dobio sam frapantnu informaciju da prilikom ceremonije antifašsita su prikazana djeca iz Vukovara, kao „novi vojnici“, ne znam jesu li ovo prenjeli drugi mediji, ali zbog ovoga mnoge bi institucije mogle imati posla. Možda ste primjetili da izbjegavam pisati spomenik palim borcima, jer ista građevina nema nikakve dozvole, od lokacijske, građevinske niti uporabne, te kao takav je još jedna krivotvorina. Moram dodati još jednu činjenicu, a to je postupanje policije (osim malo onog djela s generalom Glasnovićem), razgovarao sam s njima, od temeljne policije do intervente, jer kasnije su dosta olabavili u svom postupanju, jer su uvdijeli da nitko nije došao izazivati nered. Tako da su nas isti snadbjevali hladnom vodom, ne sijem odati niti imenom niti prezimenom, ali večinom dijelili su naša promišlanja o slobodi kretanja, kao što jedan reče: „Mi smo samo sluge i ne ljutite se na nas“. Čak smo dobili i pratnju do našeg vozila, a jedan od policajaca me čak nasmijao izjavom „ Vidi ih kako blistaju, misle da vas privodimo u policijsku postaju, dečki ništa zamjeriti, bili ste fer i korektni prema nama, jer nama je najteže u ovakvim trenucima slušati zapovjedi, a srce kuca drugačije“.

Koliko god pokušao skratiti, teško je, mogao sam suhoparno napisti, bili, vidjeli i otišli. Teško je bilo biti u Srbu, ne znam kome gore, mi koji smo se uspjeli prvi probiti ili onima koji su zadržavani da uđu u Srb. Samo poruka, a već danas vidim po medijima da bi mogla uslijediti isprika za „Oluju“, tko je tu lud? Znam, daleki je put, nema se novca, ali organiziranjem skupnih odlazaka, Srb treba pomoć!

Dražen Šemovčan - Šeki