Nacija na Apaurinima

  • Ispis

Da bi bilo bolje, prvo nam mora biti gore. To je kristalno jasno. Tek kad dotaknemo samo dno, možemo se nečemu nadati. Ako Zorangutan slučajno postane Predsjednik, to bi bilo to. Jer gore ne može. Nije ni svako zlo za zlo……

Nedavno sam na društvenim mrežama objavio komentar u vezi utakmice protiv Mađarske na Poljudu. Samo sam naglasio da je reprezentacija SVETINJA i da mora biti iznad svega. Nažalost, neki su se počeli svađati i prepucavati a to je zadnje što sam htio. Jer kmerima to i te kako odgovara. Stvarno mi je žao ali mislio sam da smo neke stvari apsolvirali. Očito da nismo. Poštujem različita mišljenja i uopće mi ne smetaju, sve dok imamo zajednički cilj. Slobodnu, suverenu i ponosnu državu, gdje Hrvati neće biti građani 2. reda. Sve ostalo je nebitno.

Kad se god spomene General Glasnović i njegova kandidatura za neku političku funkciju, glavna zamjerka je to što ne govori “diplomatskim” jezikom. A zašto bi? I što je u tome loše? Čovjek je dokazani Domoljub, iskren, hrabar i pošten. Meni dosta. Nažalost danas se to smatra manama a naš General nema ni člansku knjižicu KPJ. Koja je i dalje jedan od od preduvjeta za napredovanje u karijeri. Viiše mi je pun kur.. naših “diplomata” i njhove podaničke politike. Kad je polupismeni četnik zvani Toma “grobar” postao predsjednik smrdije, ne sjećam se da je to smetalo jugozomboidima? General je za njega Aristotel, Hegel, Freud, Chuck Norris, Bruce Lee… Kulturan, fin, markantan, govori nekoliko stranih jezika i voli ovu zemlju. Upravo takvog čovjeka trebamo.

Ego je zajebana stvar. Ne samo u politici nego općenito. Ima ih koji misle da sve znaju i da je samo njihovo mišljenje ispravno. Pričam o društvenim mrežama. Ako im bilo tko replicira sa malo drukčijim stavom, to se automatski pretvori u svađu koja rezultira obostranim blokiranjem. Kod kmera toga nema. Pišu što im se kaže a partija još uvijek misli za njih. Zaključak? Puno su bolje organizirani od nas a love imaju ko’ u priči. Ima se, može se.

Neki dan mi čovjek piše:“Ajmo razbit’ medijsku blokadu!?” Trebalo mi je 20 minuta da dođem sebi i smislim kako odgovoriti. Mi smo kao nacija kolektivno u kur.. i svaki nam pokušaj u startu propada. Kao da smo svi na Apaurinima i sve nam je ravno do mora. Zašto? To samo ptice znaju.

Sjetim se svojih skromnih početaka na FB, prije 3-4 godine. Pun snage,elana i optimizma, ni Alija Sirotanović (u rijetkim trenucima dok je bio trijezan) mi nije bio ravan. Uđemo prijatelj i ja u par antifa grupa i pokupimo imena većine doušnika iz Domoljubnih grupa. Javimo ljudima: “Taj i taj kmer ti je među prijateljima”. Reakcija? Par ljudi se zahvalilo i iste odmah blokiralo. Ostatak živahnih hrvatskih desničara kaže: “Što ima veze?” Toliko o našoj spremnosti da pokrenemo stvari s mrtve točke.

Od tada sam se prestao boriti protiv vjetrenjača i počeo pisati osobni blog. Da se u startu razumijemo. Ne umišljam da sam novinar, niti sam istoga u putu sreo. Nisam ni bloger jer je to mjesto rezervirano za Ellu Dvornik i ostalu “elitu”. Ja sam samo obični, mali ‘rvat, koji napiše ono što mu je na duši. Poslije toga mi bude lakše. Barem privremeno. Ne mislim da ću išta promijeniti jer ovaj medijski teror i ispiranje mozga su globalne pojave. Ali kad vidim da me je skoro “vasceli” vrh SDP-a blokirao, znači da ipak nije sve bilo uzalud.

Dakle, kako danas doći do istine? Slušati, čitati (između redova) i promatrati svijet svojim očima. Uopće nije teško. Samo treba promijeniti neke stare loše navike (čitanje Soroševih medija sa izlikom: “Da vidim što neprijatelj misli?)”. Nema potrebe. Mišljenje im je dijametralno suprotno našem. Točka. Imam izvrstan sluh, tako da kad otvorim vrata od ormara čujem kako mi jakna izlazi iz mode. Čitam uglavnom Braniteljske portale a TV uopće ne gledam (osim nogometa).

Da rezimiram. Medijska blokada i cenzura su svakim danom sve izraženije. Osim što nekolicini (još uvijek) naših portala, ruše servere i brišu stranice, sada smo na red došli i mi “mali” ljudi. Dovoljno je samo malo dignuti glavu iznad vode da bi ti opalili blokadu. Razlog? Već će ga smisliti. Najčešći je kako si povrijedio njihova “pravila ponašanja”. Što god to značilo.

Kao pripadnik “hrvatske nacionalne manjine u RH”, i ja se nadam nekom čudu. Samo mi je to još ostalo. I unatoč svemu, ne treba se predavati. Ni šutiti. Jer to im je i cilj. Da nas žive eutaniziraju. Tek onda bi sve bilo gotovo.

Zato, kad nam je god teško, sjetimo se hrabrih partizana. Koji su gladni, žedni i bosi, golim rukama vruć kruh jeli. Jer kako rekoše naši dužnosnici, “antifašizam je ugrađen u temelje ove države”.To što su pod okriljem istog pobijene stotine tisuća hrvata, izgleda uopće nije bitno?

Stvarno ne kontam. Izgleda da sam ipak previše podkapacitiran, da bi razumio ove mudre misli?

Urbani desničar

“ZA DOMOVINU SPREMNI”