Selo predaj, al’ običaj ne daj 1.dio

Detalji

Objavljeno: Subota, 25 Veljača 2017 19:02

fShare

Tweet

I eto, tako, dok se Pupi pobrinuo za svoga sineka, pa nošen uspjehom i svojom pobjedom, počeo delati i  na svijetloj  budućnosti svoje  Tihane, dotle  se  Stanimirović  brine za obrazovanje onih drugih, tj. mlade generacije i budućih   nasljednika, sada već starijih članova našega  kulturnoga  i svekolikoga bogatstva.

„Vukove volimo kao Božja stvorenja, 

no svejedno nikada ih ne bi trebalo 

pustili među ovce. 

Čak ni ako se presvuku u ovčje odijelo.“

U Hrvatskoj je, ima neko vrijeme, nekakvo  zatišje. Nema Plenuma, nema BaBa, nema antifa ni antifati drugova i drugarica, nema ni  tzv. kulturnjaka. Sve se, baš sve nekako utišalo. Nisam, baš, sigurna je li to pred nekakvu novu buru ili je to samo moj osobni dojam, ali mi je , ova tišina, ovo zatišje, baš ugodno i uhu i duhu.   

Jer, hvala dragom Bogu, sve se riješilo…   Imamo već i preko sto dana novog Predsjednika hrvatske Vlade. A imamo  i novu Vladu. 

”Program Vlade je doista sveobuhvatan u tematskim aspektima i aspektima ciljeva. Ja ću u tom smislu izdvojiti neke dijelove i govoriti samo o njima. Prije bih htio istaknuti nekoliko stvari koje mi se čine važne za smisao politike nove vlade. Prva stvar je da se prestane proizvoditi negativna energija i da se društvom iscprljuje na stvarima od kojih ima samo štetu .  

…Htio bih kazati da s perspektive temeljnih vrijednosti ustava i nacionalnih manjina, da su manjine ne samo bogatstvo društva nego su aktivan dio društva, politike…”, govorio je  Pupovac.  

A IMAMO, OPET, I PUPOVCA…  

I  tada je i sada jest, sve  po njegovom guštu i po guštu našeg  manjinskog bogatstva. Ali, ne i većinskog, hrvatskog  puka. Jer, kao što je to radio  uvijek dosad,   Milorad Pupovac  prihvatio je   i prihvaća svaku vladu i svako preslagivanje hrvatske Vlade, i lijeve i desne, ako je to u njegovom interesu.

‒Nešto mi tu , stvarno, nije jasno! Pa, Plenković je znao s kim  ima posla, a Pupovca je opet doveo u Vladu. Zašto? Imao je , više nego dovoljno,  ruka u Saboru. Pa, zašto, onda!?   Nije, valjda, i on dobio naputak iz EU? Ili su tu neki drugi konti.

‒ Zar misliš  da je Plenković baš toliko naivan? Znaš li ti, draga moja, da je neprijatelja uvijek bolje držati blizu sebe. Lakše ga je kontrolirati.

‒E, moja Monika, o kakvoj to ti jadnoj kontroli govoriš? Pa zar ti ništa ne čitaš niti pratiš zbivanja u Lijepoj Našoj? Pupi nam se ojunačio. Osokolio. Nikoga ne šljivi. Pa nas slobodno i bez ikakva straha, olajava po cijelom svijetu. I sve što je prije radio tajno, sada radi javno.

 Čak je i svoga sineka obezbedio i uvalio , dva mjeseca prije objave natječaja, na Filozofski fakultet u Rijeci.  I što si rekao keks,  otvorio se nekakav  „Institut za dijasporu“. Naravno SRPSKU. I, naravno,  glavnokomandujući će biti, glavom i bradom, sinek Ozren. Zato i kruže glasine da se Sveučilište u Rijeci pretvara  u akademsku SAO Krajinu.

A u   nekim verzijama Memoranduma SANU II, baš je Rijeka i  izdvojena kao grad na koji se treba koncentrirati. Jer je procijenjeno, da su u Rijeci, najpovoljniji uvjeti za ostvarivanje prikrivene etničke dominacije. Zato se, ubrzano ali ispotiha, i zaposjedaju ključne pozicije. Posebice u obrazovanju, znanosti i kulturi.

‒Meni tu, stvarno, ništa nije jasno! I sve mi je mutno. Kakva ih je  sad spopala dijaspora? Kakav institut? Kakvo je to sada laprdanje?

 O čemu se, ustvari, tu radi, reci ti meni!?

‒Ma, kako ti nije jasno? Draga moja pametnice, Ozrena su i školovali za to radno mjesto. Jer, oni planiraju i stotinu godina unaprijed. Ali, ni to nije sve!!! Sada je na redu, nakon sineka, i Pupijeva kćer. Jer, Pupi i kćer Tihanu, lagano priprema  za buduća velika djela. Možda čak i da preuzme vođenje Filozofskog. Ne bi me ni to začudilo!  Doduše, nije to od jučer. U Zagrebu je, u početku, ona držala nekakve panele-forume-plenume… Pa  cvrkutala, onako „pupijevski“, ali stidljivo. Bez velikih glumatanja i bez mnoštva dugih pauza. Pauza je doduše bilo, ali ne zbog glume. Razlozi su malo dublji i malo složeniji. A, ne bih sada o tome.

Ali, mi  se sve nešto čini, kako se i njoj priprema nekakva katedra. I na tome se ubrzano  dela. Da sve bude na vrijeme i  bez problema. Jer bi se, uskoro, i Vlasi mogli dosjetiti jadu. 

 ‒No, po onome što smo vidjeli i čuli, Tihana je, stvarno tiha. I nije na svoga tateka. Nije, jadnica jadna, napamet dobro naučila, pupijevskim rukopisom,  unaprijed napisani tekst, pa je jedva zamuckujući, ponešto i promucala. Baš mi ju je bilo žao.

‒ Meni baš i nije! Meni je žao kunica koje su s neba, tj. iz državnog proračuna, umjesto  našim braniteljima , udovicama i njihovoj djeci, pale u njen antifati drugarski džep. 

 ‒A za stotinu godina ne ćeš pogoditi koja joj   je bila tema!  

‒Pa, valjda nešto iz kulture i tradicije Srba u Hrvatskoj.

‒E, draga moja,  nisi pogodila! Tema joj je bila, da ne povjeruješ, porušeni partizanski spomenici tijekom Domovinskog rata.

Pa, dok se u drugim, post- komunističkim država, takvi spomenici miču s javnih površina i iz javnih ustanova, ona bi ih kod nas i  obnavljala. 

Svašta na ovome svijetu!!!

Ali, draga moja,ona ti i sada nešto sprema! Nekakav seminar. Zamisli, molim te, ni manje ni više, nego u nekakvom  manastiru na Fruškoj Gori. 

Tako se to radi. Za svaki slučaj. Malo tamo, malo ovamo.  

Malo ateizam. Malo pravoslavlje. 

Malo antifašizam. Malo svetosavlje. 

Jer, naš  je Pupi,  bravurozno odigrao,   još jedanput, i uspješno odradio svoj dio zadatka.  Svaka čast.  Bravo, bravo druže Pupi! 

A što radimo, mi Hrvati!??? Ništa.  Kao i svi naši političari, ostali smo nijemi? Dok se mreža polako steže i SANU II nastavlja već utabanim stazama. Do konačne   realizacije…

 E, jadna nam, jadna naša majka!!!

 I eto, tako, dok se Pupi pobrinuo za svoga sineka, pa nošen uspjehom i svojom pobjedom, počeo delati i  na svijetloj  budućnosti svoje  Tihane, dotle  se  Stanimirović  brine za obrazovanje onih drugih, tj. mlade generacije i budućih   nasljednika, sada već starijih članova našega  kulturnoga  i svekolikoga bogatstva.

Jer, mladi su oduvijek bili, a i sada su, ma gdje živjeli, željni priča, bajki i mitova. Iz prošlosti i sadašnjosti.  

E, tu su vam, mora se priznati, naši dragi susjedi, bili oduvijek, pravi majstori. A djeca su im oduvijek  bila lakmus papir za nešto takvo. Nestvarno i izmišljeno. 

Zato,  neka propadne selo, ali ne i običaji!

Zbog toga se i Vojislav Stanimirović, prihvatio posla. Te počeo raditi  što želi i izjavljivati  što hoće.

„Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, rekao je za beogradske Večernje novosti Stanimirović 2013. godine. 

„IZOSTAVILI SMO POGLAVLJE DOMOVINSKOG RATA, JER I DALJE SMATRAMO DA JE TO BIO GRAĐANSKI RAT“.

Još kaže kako imaju i svoje udžbenike…

„SVOJE udžbenike“, veli Stanimirović.

‒Jel' da , Lucija,   taj čovjek ne laže?  

‒Ma, kakvi! Sve što kaže živa je istina!!! Jer, Srbi su poznati   kao istinoljubiv narod.

‒I tko bi normalan, moja Lucija, i mogao posumnjati u riječi jednog  ovakvog  čovjeka? Tu ti nema dvojbe! 

Samo ga pogledaj! Toliko topline, toliko ljudske dobrote, toliko ljepote koja izbija iz dna njegove manjinske duše, čovjek još nije vidio.  

A tek kada se pročita njegov životni put? U dobroti mu nije ravan ni veliki mirotvorac,  Mahatma  Gandi. 

‒E, moja Monika, moja Monika!   Sumnjam, sumnjam. Ja sumnjam. I te kako!    Jer, oni ti, draga moja, još uvijek uče po onom  njihovom Načrtaniju. 

Te Srbija je od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca pa do  Karlobaga…Te rat nije izgubljen. Te će vratiti, milom ili silom, Republiku Srpsku Krajinu. I Vukovar, i Dubrovnik, i Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju. Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do vekovnog srpskog Dubrovnika. I pola Hrvatske. 

„Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija“, viču i arlauču.

I sve je naše… I Gundulić , i Držić , i Vojnović , i Preradovića, i Bošković, i Tesla i… Istina je to cela. I već zapisana.”

‒A odakle sad to? Zar oni nisu, dok smo mi imali i Gundulića, i Držića, Vojnovića, Preradovića, Teslu i…, zar oni nisu imali za kneza, kako su ga neki tada zvali, trgovca „svinjara“.  I prazne stranice  povijesti koju su kasnije popunjavali krađama od svih drugih, a najviše od Hrvata.  

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (Turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak", piše Nikola Tesla.

Eto, toliko o njihovoj kulturi i njihovoj vjerodostojnosti!!!

nastavlja se...

• Prethodno
• Sljedeće