Kud plovi njihov brod 2.dio

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Srpanj 2017 19:03

fShare

Tweet

Izgleda mi kao da je promijenio i košuljicu. I nekako se uvukao…sam u sebe. Prestao  je pjevati i Juru i Bobana. Prestao nam je komentirati i podastirati istinu o Titu i Jasenovcu. I nazočiti svakom vašaru taštine i svakom balu vampira.   Valjda se pripremao za uvođenje, u svoje naredno djelovanje,  nekog  novog koncepta. Za nove nastupe i za stare i već izlizane govorancije. 

Kao pravi, pravcati i vječni antifa drug. 

Pa se, odjedanput, izvukao i iz skrovišta. Na svijetlo dana. Ohrabren novim Vladinim odabirom nove koalicije i novih ministara. 

Pa se, onda,u tren oka prebacio, za svaki slučaj, preko granice. Da održi svoje „povijesno“ predavanje. I da malo ispipa situaciju. U zlu ne trebalo. Ali, ni sada, kao i uvijek dosad, nije propustio u svojoj govoranciji, a da ne udari, radi pribavljanja novih  mogućih poena, po Hrvatskoj i po Hrvatima, po pokojnom predsjedniku Tuđmanu i po novoj vlasti i Predsjednici.  

A ostali predavači? Sve umniji od umnijih. Sve pošteniji od poštenijih. Sve borbeniji od borbenijih.

 „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, poručuju nazočni svima.

Bože, Bože dragi, lijepo li ih je vidjeti! 

Sve zajedno... Na jednom mjestu. I sve sami provjereni i rođenjem potvrđeni antifašisti. 

Tu je i Markovina i Ivančić. I još neke bošnjačke novinarske antifašističke perjanice. 

Ali, koliko se iz priloženoga da vidjeti, Stipica može mirno spavati. Ako zagusti ovdje, kod nas, uvijek će imati mjesta među mladim bošnjačkim antifašistima. Jer, sve je po njegovom guštu. Komplimenti i pohvale na njegov račun sipaju se kao iz rukava. Doduše, s one druge strane. 

Pa, ljudi moji dragi, dočekali su,  konačno  i oni, da im  voda iz Hrvatske, teče na njihov mlin. I to, molit ću lijepo, od jedne takve veličine i od jednog takvog državnika kakav je „naš“ i njihov Stipica. I nije šala doživjeti nešto takvo- od državnika njegovog  kalibra. Jer, takav se još nije rodio. Niti će se uskoro roditi. 

Dva je puta bio biran za predsjednika (Bog sami zna kako su to mogli naštimati); bio tajni a kasnije i javni svjedok u Haagu protiv države kojoj je na čelu; dilao zaštićena dokumenta stranim agentima; proglašavao svoju državu agresorom na drugu; spremao u svoje džepove, iz dijaspore poslane čekove, za obranu zemlje i kupovinu oružja; pričao  bizarne i neprimjerene viceve o našem prvom predsjedniku Tuđmanu; pjevao ustaške pjesme; optuživao  Hrvatsku da je izvršila agresiju na 

B-H… 

– Ma, radio je on, draga moja, sve onako kako su mu gazde naredile. Ta, gazdama je, upravo s  takvima, lakše manipulirati. Nije li tako, Lucija!?

–Istina je, moja Monika! Istina. Ali, sve se nešto bojim da se i nama, takvo vrijeme ubrzo primiče. Jer te gazde, i s nama imaju, neke svoje planove.  Neke nove planove i računice.

Zato drugovi i dalje šire i ponavljaju o nama laži.  

I dalje nam, najljepši trg u Republici Hrvatskoj, nosi   ime Josipa Broza.   

I dalje ga antife, svih boja i opredjeljenja, grčevito brane.

I dalje odjekuje: 

„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“.

I  „Mi smo Titovi, Tito je naš! “

Jer, “Trg maršala Tita je barometar i bilo Zagreba po kojem se vidi koliko se grad sjeća svoje herojske prošlosti”, kliču  drugovi.

‒Pa što čekamo, moja Lucija? Krajnje nam je vrijeme da kažemo pravu istinu o svim komunističkim zločinima u Hrvatskoj; da kažemo istinu o žrtvama komunističke vladavine tijekom 45 godina njihove diktature; da osudimo sve komunističke zločine i zločince. 

Da provedemo LUSTRACIJU…

Ako želimo biti uljuđena europska država. 

Osudili smo nacizam, fašizam i ustaške zločine. A   zašto nismo, na isti način, osudili i komunističke zločine? Isto su mnogobrojni. Isto su strašni. Ništa manje od onih drugih. Koji su već osuđeni.

Pa i Parlamentarna skupština Vijeća Europe, osudila je zločine  totalitarnih komunističkih režima.

Rezolucija 1481 (2006)*

Strassbourg, 25.1.2006.

I Hrvatski sabor je 10. srpnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine u kojoj ističu kako su: “Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunizma u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji”.

Ali u svemu ovome nešto me posebice zbunjuje. Kako to da su nasljednici i slijednici onih, za koje je Europa bila „truli zapad“, a sve što je dolazilo iz njenih institucija, bilo zabranjeno i neprijateljsko, kako su, ti isti, preko noći, najedanput postali najveći Europejci?

Stvarno mi tu nešto ne štima. Molim, objasnite ovom neukom puku, ali, molim lijepo, bez vaših uobičajenih muljanja i laži, kako zadrti Europejci,  promotori ljudskih prava i svih europskih vrijednosti, mogu u isto vrijeme biti i zadrti pobornici zločinačkog komunizma?  

„Trg je naš! “, urliču na skupovima. Vijore se sovjetske zastave, nose kape JNA i troroge kape partizanke, s „lepom zvezdom petokrakom“, drže govori, pjeva se i skandira: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. 

Drugovi i dalje marširaju Hrvatskom… I bal vampira se nastavlja…

„Dok je bilo Tite, sve nam je bilo bolje“, ponavljaju drugovi do besvijesti.   Pa su, da bi   opstali, morali ljude pumpati lažima. Izmišljati ustaške zmije i ustaše, povampireni nacionalizam i  fašizam. Morali su udahnuti život dragom im SDP koji je već, nakon Milanovićevog debakla,  bio na izdisaju.

„Ali, dok je bilo Tita, bilo nam je bolje. Sve je bilo budzašto“, ponavljaju drugovi kao pokvarena ploča. 

 ‒Bolan Haso, jesi li čuo, ćevapi i piva pola marke? 

‒ Već mi curi voda na usta. A đe to, Mujo, majke ti?

‒Niđe, niđe, moj Haso. Al' je jeftino. 

Jest, jest. Bilo je bolje. Ali, bilo je: „komu ništa, komu sve“.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkutao je i nekada prije, a i sada, umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, još jedan naš bivši vrli vođa. Dok su u prvim borbenim redovima bile i sve naše dike. 

I tako iz godine u  godinu. I ništa se, pod milim Bogom, od tada promijenilo nije. 

Zagreb, još uvijek, ima trg koji nosi ime maršala Tita. 

U Zagrebu, još uvijek, protestiraju i marširaju antifa lige, borci ovi i oni, te neka nova ljevica, te LGBT udruge,te Babe i raznorazni bapci i komarci. I svi ujedaju. I svi su tzv. antifašisti. 

I svi urliču: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. 

–Pa, o čemu, onda, mi sada raspravljamo i pričamo, moja Lucija?! I dandanas se u Hrvatskoj  prešućuju komunistički  zločini, iskrivljavaju činjenice, onemogućavaju otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobišta… 

Unatoč prihvaćanju Europske deklaracije. 

I umjesto da se osude svi komunistički zločini; umjesto da se osudi diktator (nalogodavac), Titovi nasljednici komunističke ideologije, slave ubojicu i odaju mu počast. Ulice i trgovi nose njegovo ime. Slavi se njegov rođendan. Slave se i datumi kada su počinjeni najveći zločini nad hrvatskim narodom. A sljedbenici njihove komunističke ideologije i njihova djeca   su, i dandanas, na rukovodećim mjestima u društvu. Od obrazovanja, kulture, sredstava javnog priopćavanja, zdravstva, turizma do privrede. I bore se svim sredstvima protiv istine o komunističkim zločinima. I tjeraju svoje… Što jasno govori o kakvim se likovima radi i kakve su im namjere. Ali, iako su nam sve pokušali uništiti, sami su sebi zabili autogol. Jer i car im je  ostao gol!

„Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno. A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja. Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik – on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka. On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga“, Ciceron.

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće