Granica van granice razuma 2.dio

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 28 Siječanj 2018 19:03

fShare

Tweet

Mijenjajte se, brate dragi!! I nemojte se zavaravati! Niti se nadati nekakvoj nagradi od vaših tajnih naredbodavaca. Dobit ćete od njih samo nogom u tur. Kao i svi takvi, prije vas.

Zato, uradite nešto pozitivno za sve nas zajedno!!! Ako mislite opstati.

I pamet u glavu, drugovi antife! Jer, uskoro bi, ako se na vrijeme ne opametite, mogli i vi, zajedno s nama, ostati i bez gaća.

Zar ste slijepi? Zar ne vidite što nam se sprema? 

 E, drugovi, drugovi! Ne budite naivni i glupi! Vjerujete vi nama! Ne ćete se, sigurno, iz svega ovoga,  izvući neokrnjeni.

    Jer, svi bi ovi okolo nas, rado uzeli koji komadić s ponuđenog pladnja. I svi bi nešto mijenjali, prekrajali, skraćivali, pripajali… Od  Slovenije, Srbije,  Crne Gore do Bosne i Hercegovine.

I svi bi oni htjeli, a posebice oni Veliki, nešto  mijenjati u vlastitu korist. 

I prigrabiti. Samo za sebe.

Zar vi, zaista mislite, da im vi nešto značite??? !

Lijepo je, lijepo nadati se. Lijepo je i sanjati. Ali, mućnite malo tim vašim zabetoniranim glavama!  I ne očekujte ništa od onih kojima ste vi samo lutke na koncu, a koje će, kada se potroše, završiti na smetištu povijesti.  

    Ali, i vi, naši dragi susjedi i sve svjetske velmože, čujte i počujte! Hrvati su došli k pameti. Konačno!!!  I zato, nema više grabeži nikome!!!.  Nema više ni muljanja.  

    Sjećate li se, možda, Badinterove komisije? Ili vam je, zamagljeno sjećanje na sve što je u svezi toga. A, možda vam je nastupila i totalna amnezija?

Ali, ako ste zaboravili, a sigurna sam kako niste, možete malo i osvježiti to vaše pamćenje. Jer svi ste se vi međusobno priznali, u tim starim – novim granicama. 

A, baš to, napravile  su prve, Hrvatska i naša draga i prijateljska nam Slovenija. 

Pa je tako, to naše   „prijateljsko“ ozračje, trajalo samo do njihovoga priznanja. 

-A, onda je nastupila, jelˈda, borba za uzimanje i prisvajanje? Naravno našega. Po dobroj i staroj osvajačkoj navadi. I naravno, po onoj staroj:Ukradi pa prisvoji!

Evo i sada! Nekima već sada rastu zazubice, na neke određene mete. Naravno za prisvajanje! Jer, komad koji su si namijenili, velik je i zamaman.

Vidim, nisi pogodila o čemu se radi? Pa, o Dubrovniku, draga moja, o Dubrovniku!  

- E, nema više grabežine, nema. Nisu Dubrovnik ni prije mogle osvojiti horde barbara, pa ne će ni ovi sada.   

Ali, sve mi se čini, dapače sigurna sam, kako se Bošnjaci i Srbijanci ne će, unaprijed moći niti uspjeti dogovoriti, oko raspodjele plijena. Jer su, i jedni i drugi, zainteresirane strane. 

-Jelˈda, dobri su im ti planovi! Ali, jadni ne znaju kako su im i jalovi. 

-Eh,, moja Lucija, ali dokle tako!? Dokle!??? Hrvatska konačno mora sve to prekinuti.  I razriješiti. Ne ćemo, valjda, opet imati  agresiju koja se ne će više, po njima,   nazivati građanski rat, nego „granični spor“. A sva će se, kao i dosad, konačna rješenja kupovati podmićivanjem.  

-Vidi ti, vidi vraga! Opet nam je, za sve to „dobro“ što nas je snašlo,, zaslužan baš drug Račan. Od njega je sve i počelo. On je   osobno, a bez ičije suglasnosti, htio pokloniti, onako velikodušno i đentlmenski,  ne svoju „ćaćevinu“, nego dio naše Hrvatske. Dio našeg  hrvatskog teritorija.

-Kažeš, HRVATSKOG!? A zar je ikada to njemu nešto značilo?!

- Eto, konačno, Bogu dragom hvala,  netko reče nešto konkretno i istinito. Konačno prava  istina!!! Na znanje i ravnanje svima! 

I to bismo trebali drugovima stalno ponavljati. Jer, za sve ovo, kao i za arbitražu, nije kriva ova Vlada, nego Račan i njegov potpis, a onda i Vlada Jadranke Kosor, koja je radi ulaska u EU, pristajala na sve moguće ucjene. 

- I svi to znamo! Ali, neki se prave mutavi. Pa, dokle ćemo sve ovo trpjeti? Dokle ćemo tolerirati, sve te, ne samo  slovenske, nego i  sve  pakosti i mučke onih ostalih? Ali, i mučke svih  ovih naših klimavaca i beskičmenjaka.  

 -E,pa, pita se, tako, i Igor Peternel,   potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, i kaže:

 „Kako ozbiljna država tretira problem ?

 A evo kako: 

 Raketna topovnjača se zbog “redovne” vojne vježbe pojavi i usidri u Piranskom zaljevu, Premijer objasni da vježba nema nikakve veze s trenutnom krizom, ali da susjedima nije pametno policijom ulaziti u suvereni teritorij gdje se vježba obavlja , a diplomati se rastrče po svijetu objašnjavati problem i tražiti saveznike za diplomatsko rješenje.

Ali mi nažalost nismo ozbiljna država. Naši državljani zato odlaze u ozbiljne!“

-Ali, gospon Peternel, ne može to tak brzo. 

Najprije Plenki mora  tražiti i dobiti suglasnost našeg dragog  Pupija i uvaženih članova HNS-a. I kada sve to  dogovori, onda mora podnijeti i izvješće  glavnoj naredbodavki i koordinatorici svih mogućih kombinacija, planova i realizacija, tih istih planova i kombinacija, veleštovanoj gospođi Merkelici. 

-A što ti misliš da nam slijedi nakon toga? –E, onda, kako je i red, na red dolazi pitanje svih pitanja: Kako prepustiti, pod raznoraznim pritiscima, Savudrijsku valu Slovencima, a da mi, tj. naše „hrvatske guske ne skuže da su u magli“. 

- E, stani malo, stani! Nismo ni mi vesla sisali. I uvijek, kada je trebalo, znali smo se izboriti za pravu stvar…

- E, moja Monika! Istina je, znali smo se izboriti. Ali, zar  ti ništa ne vidiš?  Navalili, brate dragi, svi redom na nas kˈo gladni šakali. I još gladniji lešinari. Sa svih strana. Da nas operušaju… Ne biraju sredstva. 

I svi bi nešto prisvojili… 

I svi bi nešto uzeli… 

„Bit će naše!, kažu. Ili milom ili silom.“ 

     Pa su se, zbog toga  zajedničkog interesa i udružili u zajedničkoj raboti. Te su, uz svesrdnu potporu odanih im unutrašnjih pomagačima na „ovim prostorima“, a uz svoje vjerne i iskusne savjetodavce iz bijeloga svijeta,  revno i sistematično usuglašavali svoje zajedničke ciljeve, u zajedničku taktiku. 

„Od  Pirana pa  do Vardara,

Ajmo, braćo, svi! 

Spremite se, spremite, 

Spremni smo i mi!“ 

Bodre ih sva braća i s istoka i iz zajedničke bivše nam države. A i šire…

    Ali, EU zastupnica Ruža Tomašić, kao i uvijek dosad, bez dlake je na jeziku. I uvijek govori ono što misli ona, ali i  što mislimo i osjećamo, svi mi Hrvati.

      Jest, da političari trebaju biti i diplomate. Ali, postoje ljudi koji ne poznaju niti uvažavaju diplomatski jezik. S njima ne treba govoriti u rukavicama niti mlako. Jer, oni  to ne razumiju. I to doživljavaju kao kukavičluk.  Takvima treba pokazati zube i reći im, jasno i glasni, gdje im je mjesto.

„Arbitražna odluka Arbitražnog suda,

za Hrvatsku ne postoji. Jednoglasnom odlukom Sabora povukli smo se iz arbitražnog postupka i za nas ta odluka može biti samo prijedlog za neke buduće pregovore. Kao bilo koji drugi prijedlog neke stručne skupine.

Akcije slovenske policije u onome što su do rješenja graničnog spora hrvatske vode protuzakonite su i naša policija, a po potrebi i vojska, na to trebaju reagirati. Ovdje se ne radi o nekoj zajedničkoj akciji organa reda dviju država, nego o očitom kršenju suvereniteta Republike Hrvatske“, kaže i EU zastupnica, gospođa Ruža Tomašić.

-Idemo, za njih! Vozi brže, vozi !!! Naprej, vozi!!!

-Ma, ne smeš.

-Zakaj?

- Ne smemo. Tu je hrvaška meja. A, tam su hrvaške vode. I Hrvaški je to del Pirane.

„I  HRVATSKI  JE  TO  DIO  PIRANA!“

TVRDILA JE TO NEKADA

I  SLOVENSKA POLICIJA.

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće