LEST WE FORGET

Detalji

Objavljeno: Petak, 18 Studeni 2016 19:04

 ČASTNIM HRVATSKIM BRANITELJIMA

Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati.

A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrieme bilo koje monarhije ili oligarhije.   Sokrat (470.-399. B.C.) 

U 11 sati, 11. studenog 1918. podpisano je primirje kojim je završio 1.svj. rat.   Od tada, svake godine, na 11. studenog pod sloganom “Lest we forget” ( Da ne zaboravimo ) diljem Kanade, Vel. Britanije, Australije i drugih država članica tkzv. Britanskog Commonwealth-a održavaju se komemoracije za sve njihove vojnike pale ne samo u tom ratu, nego u svim ratovima prije i poslije njega.                        

Uz dužno poštovanje svojim živim i mrtvim ratnicima, bez obzira na to jesu li se borili u obrani svoje zemlje, britanskog imperija ili za nešto drugo, cilj ove komemoracije je njihovim mladim naraštajima ukazati na herojstvo i žrtvu njihovih predaka što im, dakako, treba biti na ponos i putokaz za budućnost njihove Domovine.

Jao si ga onome tko bi se usudio omalovažavati i blatiti, a kamoli progoniti, obtuživati i  zatvarati njihove heroje.

To se može događati samo i jedino u današnjoj Hrvatskoj, kojom od 2001. vladaju tipovi koje Sokrat navodi u ovoj svojoj izreci; lopovi, prevaranti, kriminalci, zločinci i izdajnici. 

Svake godine par tjedana prije ovog nadnevka pred svakom trgovinom, školom, bankom i drugdje u Kanadi stoje veterani s punim kutijam od pliša izrađenih crvenih makovih cvjetova, “poppies”, koje skoro svi građani, uz dragovoljni prilog, uzimaju i kao znak poštovanja prema svojim ratnicima stavljaju na suvratke svoje odjeće.                         

Sva dobit ( desetak-petnaeast milijuna dolara ) ide veteranskim udrugama, koju rabe za pomoć veteranima, kojima je pomoć potrebna, te za održavanje njihovih dvorana “Legion Halls”, koje imaju u skoro svim mjestima diljem Kanade. 

U tim dvoranama veterani se često sastaju i, uz pijuckanje, igraju karte, šah, “shuffleboard” i razne druge igre.

Na sam dan komemoracije veterani, među kojima se nađe dosta i onih koji nikada nisu vidjeli rata, okićeni desetcima raznih medalja paradiraju ulicama, polažu vijence kod raznih spomenika, drže skoro uvijek iste govore, poslije čega odlaze u svoje dvorane na piće i “games” - do iduće godine kada će opet za “poppies” dobiti koji milijune dolara.

Sve je to lijepo.  Ali, kada ovo uzporedimo s onim kako se u današnjoj Hrvatskoj tretiraju  njezini častni branitelji svakom iole poštenom čovjeku mora pozliti.  Što je još važnije jest to da Kanadu, od njenog postanka suverenm državom 1867. (?), nikad nitko nije napadao, pa stoga nitko od  njezinih veterana nije se ustvari nikada za nju ni borio.

U 1. svj. ratu, u koji su Kanađani, bez ikakva pitanja njihove vlade, bili unovačeni           po zapoviedi britanske krune.     U tom ratu pod geslom “For King and Empire” ( za kralja i [ britanski] imperij ), palo je 60.000 kanadskih vojnika. 

Isto to učinjeno i 1939. godine, bez ikakve konzultacije s kanadskim premijerom W. L. MacKenzie King-om britanske vlasti su objavile “conscription”  ( novačenje ) Kanađana i svih subjekata britanske krune.

Što je još zanimljivije u predgrađu Hamiltona, Stoney Creek-u, u 19. stoljeću podignut je veliki spomenik kod kojeg svake godine Kanađani, obučeni u nekadašnje crvene kapute britanskih vojnika, izpaljivanjem plotuna iz starih “muzzleloader-a” ( kapselara ) demonstriraju “njihovu pobjedu” nad Amerikancima 1812. g. ( 55 godina prije nego je Kanada postojala kao država.

Tako to ide u Kanadi.  U svim državama svieta državne vlasti svojim ratnim veteranima izkazuju najdublje poštovanje.  U svim osim Hrvatske, u kojoj su u zadnjih 16 godina oni koji su najzaslužniji za njezino oslobođenje izpod velikosrbskog i jugokomunističkog jarma, sam njezin postanak i obstanak nepoželjna pasmina.

Svaki iole zdrav čovjek mora se danas upitati - pa kako je to moguće? 

Na to pitanje vrlo jasno je odgovorio častnik Hrvatske vojske Jadranko Kaleb jedan od onih hrabrih dragovoljaca koji su čitav rat proveli na prvoj crti obrane, u njegovoj knjizi “Svjetlo Ispod Sjene”:

“[...]  U proteklom vremenu nismo se obračunali s lopovima, profiterima, dezerterima, kriminalcima, izdajicama i to će nas koštati.

To nismo učinili i zato ćemo platiti debelu cijenu.  A, bila je prilika da to riješimo.

Znam da vrijeme koje dolazi nije naše. Toga se ja i pribojavam. 

To “projektirano” vrijeme mi daje jezu  i da mogu sve bih zaustavio i vratio ispočetka na ispravak.

Zato mi nedostaju četnici na drugoj strani. Ne uklapamo se mi i jedni i drugi u te programe “projekta”. Za te četnike sam znao da su mi neprijatelji, ali najgori su izdajice i kriminalci što će u ovom “projektiranom” vremenu “drmati” Hrvatskom.

Koliko njih je na temelju kriminala dobilo pozicije moći, političke funkcije....”.

Ovome nije potrebno ništa nadodavati. I najtupljim tipovima dosta je samo pogledati na ovo što se u Hrvatskoj događa u posliednjih 16 godina.

Od 2.000te godine na vlast u Hrvatskoj naizmjenično dolaze razni dezerteri i izdajnici, jugokomunisti, obični kriminalci, kumrovečka “inteligencija” i razna druga svietska klatež;  Račan, Mesić, Sanader, Vlaisavljevićka, Josipović, Milanović,. I tako redom.  

Sve do jednoga to su  ili dezerteri, profiteri i kriminalci ili izdajnici najore vrste. 

Jedino onaj uvozni “expert” iz Kanade, Orešković,  spada u neku posebnu pasminu umišljenih šupljoglava koji nemaju blagoga pojma o čemu brbljaju.

Cielo to vrieme zajedno s njima Hrvatskom “drmaju” njihovi vjerni saveznici otvoreni četnici i zločinci Pupovac, Stanimirović i druga “abolirana” banda.

Moramo se upitati kako se to moglo dogoditi poslie onako sjajne pobjede Hrvatske vojske na bojnome polju nad velikosrbskom JNA i četnicima?

Kako i zašto su naši branitelji, koji su se na bojnom polju pokazali kao nepobjedivi ratnici, poslie Tuđmanove smrti dozvolili da ih ponizi, obezčasti, proganja i zatvara šačica mizernih izdajnika, kriminalaca i drugog balkanskog ološa?

Evo kako. Oni su kao i bobar broj hrvatskog puka demokraciju shvatili podpuno pogrješno. Umjesto da su se, dok su u rukama imali oružje, uzdali u se i u svoje kljuse, oni su se uzdali u pravednost “demokratske” međunarodne zajednice.

Imam, i uvijek ću imati, najdublje poštovanje prema istinskim braniteljima naše Domovine, ali izgleda mi, da su i oni (ili barem dobar broj onih na zapovijednim mjestima) poslie Tuđmanove smrti ostali obezglavljeni. Jer da to nije tako zašto bi umjesto da onu nakazu Mesića spreme na mjesto koje mu pripada, pisali mu nekakva otvorena pisma i što sve ne? 

Kada je svatko u Hrvatskoj znao da je taj komunistički kreten nedavno prije njegove kandidature počinio veleizdaju s njim  se moralo postupiti onako kako se u svakoj suverenoj državi postupa s veleizdajnicima. 

Da je to učinjeno  ne bi on danas Hrvatskom slobodno šetao, vrieđao naše svetinje i otvoreno prkosio. Ne bi krvlju natopljenom Hrvatskom  šetale i prkosile nakaze poput raznih Pusića, Stazića i druge komunističke gamadi.

Ne bi se na vlasti u Hrvatskoj nizali ovakvi tipovi, dezerteri koji nam svojim pričama o “demokraciji i “europskim standardima”, koje su kao vojni obveznici - dezerteri učili po raznim centrima “demokratske” Europe dok su tisuće i tisuće naših branitelja ginule i bile sakaćene na bojišnicama diljem Hrvatske. 

Nedavno za vrieme posjete Domovini opet sam se sastao s mojim dragim hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i ratnim ozliednicima iz zadarske HVIDRA-e; 

Klaudijem, Draženom, Vinkom, Jadrankom, Tomislavom, Enrikom, Robertom, Željkom, Ljubom i Antom.

Ovi častni hrvatski branitelji uručili su mi u ime zadarske HVIDRA-e Priznanje na kojem stoji da se ono dodieljuje  - ONIMA ČIJA SU SRCA OTVORENA ZA HRVATSKE BRANITELJE A HRVATSKU LJUBE IZNAD SVEGA.

Dragi moji častni hrvatski branitelji, Jest, moje srce je uvijek bilo i uvijek će biti otvoreno za Vas koji ste dragovoljno stupili u obranu naše Domovine i kroz četiri godine krvavih borbi, pod najgorim uslovima ju branili - i obranili

Jest, Hrvatsku sam uvijek ljubio i ljubim iznad svega, ali ja to ne smatram nikakvim odlikama, nego normalnim osjećajem i dužnošću svakog iole poštenog Hrvata i čvrsto vjerujem  da svaki onaj tko se usudi zvati Hrvatom a nema najdublje poštovanje prema Vama hrvatskim braniteljima, posebno onima koji su dio svoje krvi, i dielove svoga tiela ugradili u temelje  ove Hrvatske nije ništa drugo nego najmizerniji stvor na svietu, hulja i izdajnik

Svojom žrtvom Vi ste u baštinu budućim hrvatskim  pokoljenjima ostavili oporuku da moraju misliti svojom glavom.  Da sve moraju mjeriti prema tome koliko će to biti od koristi Hrvatskoj i hrvatskom narodu, bez obzira na sve što će drugi o tome misliti.

U toj oporuci ostavili ste imprimjer koko se, ako uztreba, moraju boriti za svoju Domovinu.

Zato, nije potrebno naglašavati kako je ovo Priznanje  za me velika čast i da je postavljeno na najiztaknutije mjesto u mom uredu. Nu želim naglasiti da je za me čast biti u s Vama  u družtvu svaki put kad  posjetim našu jedinu Domovinu.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen