Udbin dosje jednoga hrvatskog “teroriste”

Detalji

Objavljeno: Petak, 22 Ožujak 2019 16:59

Nedavno mi je jedan čestiti hrvatski branitelj, častnik Hrvatske vojske, pronašao i poslao dosje u kojem je, na 27 stranica, jugoslavenska Udba a.k.a “Služba državne bezbednosti” pohranila dojave svojih agenata i izviješća svojih službenika o mome “dugogodišnjem terorističkom djelovanju protiv Jugoslavije”.

O, znao sam ja da se bivša jugoslavenska Udba za me “brinula” od dana kada sam prešao austrijsku granicu do njezina “nestanka” 1991. godine, a vjerujem da ne griešim kad mislim da je tu brigu preuzela i nova Udba (kako god se ona danas zove) u Republici Hrvatskoj.

Znao sam da je u svakoj hrvatskoj emigrantskoj organizaciji i na svakom mjestu gdje su se okupljali hrvatski domoljubni emigranti uvijek bilo i udbinih doušnika, koji su toj jugokomunističkoj krvavoj službi dostavljali sve informacije do kojih su mogli doći.  

Kako se može vidjeti u dokumentima u ovom mom dosjeu, mene je Udba počela pratiti od najranijih dana u izbjeglištvu, a pod posebnu pozornost došao sam kad sam u logoru primio dužnost glavnoga tajnika organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Pošto je to bila organizacija emigranata u tranzitu ona nije imala redovit sustav organizacije kao odbor,predsjednika itd., jedino je imala tajnika i njegova zamjenika. Kad je tajnik odlazio u druge zemlje on je dužnost predavao jednome iztaknutom članu koji će malo dulje ostati u logoru. Kada sam ja početkom rujna 1960. došao u logor, tajnik je bio nadporučnik HOS-a i bivši uznik iz Lepoglave, Branko Keleminec. On me je primio u organizaciju. Po njegovom odlazku u Švedsku, dužnost je primio ratni vojni invalid Ante Miletić, rodom od Doboja, dugogodišnji uznik u zloglasnoj Zenici. Poslie njegova odlazka u Švicarsku, dužnost tajnika primio sam ja. 

Sve citate iz udbaških pisama navodim sa svim grješkama, točno onako kako su pisani.

Da je i ova organizacija bila infiltrirana od strane Udbe ukazuje i ovaj dokument, u kojem stoji: > Došen Zvonimir / Zvonko/,  rodom od Knina, sada sekretar i blagajnik organizacije. Došen vodi sve poslove organizacije HOP u logoru Trajskirhen i prema izjavi “Hitnosti” povezan je s logorskim vlastima. Naklonjen je alkoholu i saradnik misli da bi ga se moglo potkupiti. Pored ove dvojice, “Hitnost” je uspostavio poznanstva sa nizom drugih emigranata, čija imena nisam zapamtio, jer po mojoj ocjeni nisu toliko za sada ni važna.   > Izvod iz izvještaja “Hitnosti” od 19/4 - 1961. god.<

Kako se vidi, depeše ovoga doušnika je vrlo površna i, osim ondje gdje kaže da sam tajnik “sekretar” HOP-a, podpuno netočna. Tako on piše da sam rođen kod Knina, a udbaški službenik to precrtava i izpravlja: “Rođen 1941. god. u Lukovu Šugarju…” 

Ne znam odakle mu ta “sklonost alkoholu”, jer ja i drugi moji suborci smo ponekad, kao i svi drugi, išli na piće u gostionicu, ali nikada se nismo opijali. “Hitnost”, ni nitko drugi nikada me nije pokušao podkupiti.

Razlog tomu je najvjerojatnije strah “Hitnosti” da mi se približi da me bolje upozna, jer smo ja i dečki, kao Jerko Boban, Vido Perić, Suljo Bešlagić i drugi koji su uz mene uvijek bili, znali da nam prieti opasnost kako od udbinih agenata tako i od četnika koji su također u logoru imali svoju organizaciju, pa smo uvijek bili naoružani kamama. S četnicima smo se obračunali na badnjak 1960., pa nas više nisu smetali. Da mi se doušnik nije usudio približiti pa je moj “teroristički” rad promatrao s distance dokazuje i ono gdje navodi da sam “povezan s logorskim vlastima”.

Nu istina je da sam jedno vrieme, kao tumač, radio u upravi logora (Lagerleitung). Mizerni doušnik me je vjerojatno promatrao kada sam išao na posao, a pošto mi se nije usudio približiti on je donio zaključak da sam, za Bog zna za koji razlog, povezan s upravom logora. Nije vrag da je “sveznajuća Udba” sumnjala da su i Austrijanci na neki misteriozan način povezani s ustašama.

Ali, dosta je samo površno prelistati izvještaje raznih udbaša u mome dosjeu da iole pismen čovjek dođe do spoznaje da ta toliko izvikana jugoboljševička tajna služba nije bila ništa drugo nego moba mučkih ubojica, većinom nepismenih primitivaca.

Jer, kako drugačije ocieniti policijsku službu koja u jedan dosje uvrštava desetke podpuno proturiječnih informacija primljenih od svojih službenika u raznim mjestima, pa čak i od jednoga te istoga udbaša.

I ne samo to. Na registru “Državnog Sekretarijata za Unutrašnje Poslove - centralni registarski broj 306440” piše: - Rođen 7 decembra 1941. godine, naselje Lukovo Šugarje, Karlobag, opština Otočac, srez Gospić. Svi znamo da je Otočac takorekuć na drugoj strani Like i da nikada nije mogao biti općina, ni opština, za mjesto gdje sam rođen.

Na istom registru piše: “Mjesto prebivališta - Lukovo Šugarje, Karlobag, Gospić, Karlovac, šumski radnik, završio osnovnu školu, djelomično govori njemački.

Prvo, nikada nisam bio šumski radnik, a ovo o osnovnoj školi i njemačkom jeziku podsjeća me na davne 60te godine prošloga stoljeća kad su jugonovinari Đorđe Ličina i Jelena Lovrić poslie ubojstva hrvatskih emigranata Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića pisali kako je Mile Rukavina bio nepismeni seljak, ustaša koji je ubijao savezničke pilote koiji su k njemu dovođeni jer je on u tom sektoru bio jedini ustaša koji je govorio engleski.

U drugim formularima i pismima piše da sam rođen 7. srpnja 1941. godine, što je točno. Ali nastavku registra piše: Datum poslednjeg odlaska u inostranstvo - 26. Aprila 1960. Godine, otišao ilegalno u grupi posle rata. Uzroci - Neprijateljske pobude. Dobio politički azil. Sadašnje zanimanje - Radnik na održavanju objekata. Gde je zaposlen u emigraciji - Radio stanice i televizija  (radnik kod neke radio stanice). Sadašnje imovno stanje - Dobro materijalno obezbeđen. Pripadnost emigrantskim i iseljeničkim organizacijama - Ujedinjeni hrvati (hrvati malim slovom nap. a.) u Kanadi - organizacije u SAD i Kanadi. Uticaj emigranta na sredinu u kojoj je živeo ili živi - U zemlji ima uticaj radi ostalog na negativna lica. U inostranstvu ima uticaj zbog političke aktivnosti u emigraciji. Da li je dolazio legalno u FNRJ - Nije.  Da li je u emigraciji kažnjavan - Nepoznato. Da li njegove karakterne osobine iz prošlosti ukazuju da bi mogao učestvovati u ekstremnim akcijama - Da, u javnim demonstracijama protiv SFRJ u inostranstvu. Kakvo je držanje porodice emigranta u FNRJ - Neprijateljsko.

Prvo, granicu, između Dravograda i Lavamünda, prešao sam 21. Kolovoza 1960, a ne 26. “aprila”. Drugo, nikada nisam bio radnik na održavanju nekakvih objekata. Nu što je najzanimljivije u ovim udbaškim naklapanjima je ono gdje stoji da sam u emigraciji  zaposlen u nekoj radio stanici. Ni to uobće ne bi bilo interesantno da nije utemeljena na jednoj sasvim pogrješnoj predpostavki, koja se samo mogla izleći u glavama zaostalih jugoslavenskih kretena. O čemu se tu radi? Ja sam 1963. godine u na radio postaji CHIQ u Hamiltonu otvorio hrvtaski radio program. Program je, u trajnosti od jedan sat vremena, emitiran svake subote. Program je unapried bio snimljen na magnetofonsku vrbcu, a onda na ugovoreno vrieme predan u studio. Ne sjećam se točno, ali mislim da je za svaki program postaji plaćano 60 dolara, što je u ono vrieme bio dosta velika svota. Nu nešto smo dobivali od sponsora koje smo oglašavali, a najviše iz svojih vlastitih džepova, pa je išlo. Pošto sam ujedno bio i voditelj programa, udbin doušnik je to dojavio svojim “handlerima”, a ovi, misleći da se kao u njihovoj Jugi, nigdje ne može biti voditelj radio programa ako nisi zaposlen na radio postaji, ocienili da sam tamo zaposlen. A da sam u ono vrieme bio “dobro materijalno obezbeđen” više je nego smiješno.

Titini heroji žive u strahu i na sve načine nas pokušavaju neutralizirati 

Ondje gdje navode da je moja obitelj u domovini neprijateljski razpoložene prema njima i njihovoj krvavoj državi mogli su bez problema upisati i drugih miljun i četiristo tisuća hrvatskih obitelji koje su bile pod njihovim nadzorom. Ipak, moja obitelj je bila jedna od onih koje su bile određene za “special treatment”. To se, uz ostale, vidi i iz “Službene bilješke” ličkoga Vlaha, udbaša Branka Orlovića, gdje uz ostalo piše: 

“Dana 4.X. 1963. godine obavio sam razgovor s Došen Antom…koji je otac od emigranta Došen Zvone, koji se sad nalazi kao emigrant u Hamiltonu - Canada, gdje je aktivan u svome neprijateljskom radu protiv naše zemlje. Ovom prilikom sam Anti predočio anonimna pisma koja su propagandnog i prijetećeg sadržaja koje je njegov sin uputio iz Hamiltona u našu zemlju….. Anti sam saopštio da je najbolje neka piše svome sinu Zvoni da prestane sa svojom aktivnošću i neprijateljskim radom prema našoj zemlji, jer ukoliko Zvone bude bilo što činio za vreme posjete druga Tita u zemljama Amerike, da ćemo mi ovdje najoštrije postupiti prema njima Zvoninim roditeljima i braći, koji se nalaze ovdje u Jugoslaviji.

Ante je na ovo otro reagirao i bio vrlo drzak  govoreći mi da nam eno njegovog sina Zvone u Canadi pa neka se snjim obračunamo, a da njega i ostale njegove sinove ostavimo na miru. Da im se ne smijemo prijetiti zbog toga što bi Zvone nešto činio u inostranstvu, jer da bi oni u tome slučaju činili kao i 1941. godine, da bi bježali u šumu branili se i da bi naše mjere bile bilo kakove prema njima koje bi mi poduzimali bile protiv zakonite.” 

Da, to je bio moj otac. Iako se 1945. pukim slučajem spasio od strieljnja i već sada bio u poodmaklim godinama on se, kao ni za vrieme rata, ni sad nije plašio Titinih šumskih bandita. Na koncu Orlović kaže da je, “Ante na kraju ipak rekao da će pisati svome sinu Zvoni u Canadu da jednom prestane sa svojim radom protiv naše zemlje u koliko to ne prestane da će oni ovdje stradati zbog njega”. Naravno, moj otac je to morao reći da ga se što prije riješi, a meni nikada nije napisao niti jednu rieč da prestanem s mojim radom , niti mi se potužio, pa to neće biti posliednji put da ga Udba pozove na “ispit”.

Kako bi se svojim šefovima pokazali da uredno vrše svoju dužnost, pojedini udbaši i milicajci pišu toliko nevjerojatne gluposti da čovjek mora pomisliti da se tu radi o grupi pacijenata iz neke institucije za težko umobolne. Među takvim pismima najsmiješnije je pismo milicajca Đorđa Stojakovića u Barić Dragi, koje on 23. Travnja 1961., piše svome komandiru u Karlobagu, a ovaj proslieđuje gospićkoj Udbi. Stojaković piše: 

“Dana 14. IV. 1961 godine, doznao sam preko svojih povjerljivih ljudi, da je u IV. mijesecu o. g. pisao kući ocu Anti  i majci Mariji Došen Zvone iz Austrije i u pismu navodi sledeće: da je kod njega u Austriju u nekoliko navrata sa kolima iz Zapadne Njemačke dolazio Vukić Ante zv. “Antika” sa još nekoliko oficira legije stranaca. Piše kući da ga je svaki put “Antika” pozivao sa sobom to jest da neka ide s njime u Zapadnu Njemačku. Zvone navodi da se to njemu nije svidjelo i da se on nije mogao odlučiti da ode s Antikom u Zapadnu Njemačku. Navodi i to da je Antika svaki put kad je dolazio kod njega u logor u Austriji bio u oficirskoj uniformi. Piše kući da je dobio garanciju iz Kanade i da će za kratko vrijeme da predje iz Austrije u Kanadu, ali da mu se ni to ne svidja da bi više volio da je mogao da ode u Australiju….”

Ovo su gluposti nad svim glupostima. Prvo, kad su već sva moja pisma otvarana (što se jasno vidi u drugim zapisima u dosjeu) kako to da ovo nije bilo otvoreno, ili barem pronađeno u brojnim pretresima kuće mojih roditelja, nego je moj otac nekome rekao, a  ovaj netko nekome drugome, a ovaj opet Stojakoviću. Antika Vukić nikada nije bio u Legiji stranaca, niti je, koliko ja znam ikada bio u Austriji. A da je u Austriju dolazio u nekakvoj “oficirskoj uniformi” mogli su zamisliti samo umno premećeni Titini “borci”, koji su strahovali da se s onu stranu granice treniraju legije ustaša koji će uskoro doći i sve ih poklati. Drugo, U logor nitko nije mogao ući tko nije imao propustnicu (Lagerkarte). Jedino je mogao doći svećenik, ali i on je morao imati posebnu dozvolu. Uz veleč. Čovića koji je tamo svake nedjelje dolazio dršati Misu, jednom je iz Salzburga u logor došao veleč. Vilim Cecelja. Sa sam ja želio ići u Australiju to sam vrlo lako mogao, ali to mi nikada nije padalo na pamet. U istom pismu Stojaković piše da je od svijik “povjerljivih ljudi” čuo da je i Ivan Pavičić iz Traiskirchena pisao da ga je Antika zvao da ide s njim u Njemačku i da mu je otac Lovre odmah savjetovao da to učini.

Ivan je u Traiskirchenu bio vrlo kratko vrieme prije nego je premješten u drugi logor, Kgran. 

U nastavku, čudne stvari koje su se događale za vrieme moje ilegalne posjete Domovini 1969. godine.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen