Križni put jednoga hrvatskog branitelja (3. dio)

Detalji

Objavljeno: Petak, 17 Siječanj 2020 13:00

Drugi susret s Franjom Zukom

Sredinom srpnja 1943. čovjek elegantno obučen u civilno odjelo s pismom preporuke  došao je u Ured za novačenje u Petrinji. Stožerni narednik Knežić poslao ga je u drugu sobu k poručniku Šibaliću.

Poslie kratkog vremena on se s poručnikom Šibalićem vratio u prvu sobu gdje sam sad i ja bio. Kad sam ga malo bolje pogledao prepoznao sam u njemu inženjera Franju Zuka, kojega smo kao partizana koncem 1941. uvatili u Zrinju dok je kao kokoš pred nama bježao.  Bio sam silno iznenađen kad je poručnik Šibalić rekao Knežiću “Ovo je gospodin Zuk, on će od sutra s tobom raditi ”. Kad je Zuk rekao doviđenja i otišao ja sam ostao i počeo o svemu tome razmišljati. Nisam nikome ništa rekao dok nismo završili posao koji smo morali završiti. Kad smo napustili ured ja sam pozvao Knežića da pođe samnom do rijeke Kupe gdje smo sjeli na jednu klupu. Opisao sam mu sve, kako smo Zuka zarobili u Zrinju, i kako je izbjegao kaznu jer se za njega zauzeo područni ustaški povjerenik župnik iz Divuše dr. Ante Đurić (kojega će partizani kasnije ubiti).

Složili smo se da ćemo to držati za sebe i pratiti sva njegova kretanja. Tijekom nekoliko idućih dana ništa se posebnog nije dogodilo. Franjo Zuk nije pokazivao nikakv poseban interes za ništa. Ali, to će se uskoro promieniti. 

U međuvremenu smo saznali da su njegovi brat i sestra otišli u partizane i da je njegova veza s njima bila izvjestna gospođa Blažina, sestra Vlade Janića “Cape” koji je kao partizanski komesar terorizirao Banovinu, hvatao i ubijao njezine stanovnike. Saznali smo da se Zuk propitivao gdje bi on mogao nabaviti sol, do koje u to vrieme nije bilo lako doći.

Mi smo posjetili Danu Momčilovića, čija je trgovina bila u Preradovićevoj ulici u blizini Kupe i dogovorili s njime da reče Zuku da on ima nekoliko vreća soli ali da ih neće prodati dok se ciena ne podigne. Trik je uspio. Isto posliepodne Zuk je došao kod Momčilovića i ponudio mu dvostruko veću cienu za jednu vreću soli. On je Momčiloviću dao novac i sol je te večeri trebala biti odpremljena u kuću Veljka Ključeca u blizini mosta na Kupi. Kako bi sačekali Zuka mi smo sjeli na jednu klupu u blizini Momčilovićeve trgovine. Ali poslie kratkoga čekanja vidjeli smo njegova šurjaka domobrana Matu Koricu kako obučen u civilnu odjeću prema trgovini gura tačke. Korica je bio student prava i, kako smo čuli, malo čudan. 

Kao da nekoga čeka u blizini trgovine pred restoranom “Krugoval” stajao je naš policijski agent Biroš. Kad je Korica izašao s vrećom soli u tačkama Biroš je pošao za njim do Ključecove kuće i to je bio kraj partizanskoj soli, ali ne i Zuku. Osjetivši opasnost on je opet pobjegao u partizane. Poslie rata vratio se s činom kapetana. Nije mogao postići viši čin jer bez obzira na njegovu odanost jugoslavenstvu i obrazovanost (koja je bila riedkost među Titinim oficirima)  banijski “Srbi” mu nisu oprostili što se predao Hrvatskoj vojsci. Bio je razočaran i uskoro je demobiliziran i dobio nekakav posao u tvornici “Segestica” 

Mnogo kasnije, kada sam izašao i Titinih koncentracijskih logora sreo sam ga u Sisku na autobusu i razgovarao s njim.

Događaj u častničkoj blagovaonici u Sisku

Častnička blagovaonica u Sisku bila je u Petrinjskoj ulici povrh mosta na Kupi. Svake noći u njoj je svirala vojna glazba a vojnici, u svoje slobodno vrieme, igrali karte. Krajem listopada 1943. ja sam zamienio Halida Ikanovića koji je bio tajnik satnijskoga ekonoma Bože Brkića, koji je tada bio na dopustu u Bosanskoj Kostajnici. Pošto se poručnik Brkić toga posliepodneva nije pojavio u vojarni a stigli su neki službeni papiri koje je on trebao podpisati, rečeno mi je da ću ga sigurno naći u častničkoj blagovaonici gdje s nekim ostalim častnicima igra karte. Kad došao i objasnio mu da treba podpisati papire on mi je odgovorio da čekam dok završi partiju. To je i meni godilo jer mi je dalo priliku da pratim igru. Čitavo vrieme vojnici i častnici su dolazili i odlazili, a neki bi se zadržali kraj katraša, “kibicirali” ili se uplitali u igru. Od jednom je neki  vojnik u domobranskoj odori s hrvatskim grbom na kapi stao iza satnika dr. Josipa Petrića i,na izgled, počeo pratiti igru. Ništa to nije bilo interesantno sve dok vojnik iz satnika Petrića nije rekao: “Satniče, pogriešili ste!” Petrić se okrenuo prema vojniku i odbrusio: “Kaj ti pričaš? Kaj se ti razmeš u karte?” 

Na to je vojnik, koji nije bio baš visok, razkopčao svoj zimski kaput. Na lievom džepu dolame njegove odore moglo se vidjeti odlikovanja a na hlačama pruge visokog častnika. 

Svi prisutni su se ukočili kad su u ovom vojniku prepoznali ustaškog pukovnika - domobranskog generala Vjekoslava “Maksa” Luburića. Luburić je kartašima oštrim glasom rekao: “Sram vas može biti! Dok vojnici na bojištima ginu vi kartate. Gubite mi se s očiju da vas više ne vidim!” 

Dokumenti su ostali nepodpisani, a ni ja više nisam imao vremena tražiti Brkića, jer su u vrlo kratkom roku on i svi drugi jednostavno nestali.  

(Takvih je “častnika” sigurno bilo i u ovom ratu, samo je razlika u tome što su oni pobijeni u Titinim kolonama smrti, a ovi su danas u Croslaviji na vodećim najbolje plaćenim pozicijama, nap. a.)

Pripreme za povlačenje

U drugoj polovici travnja 1945. Više nije bila tajna da će se Hrvatska vojska povlačiti prema Austriji  da se preda Britancima i Amerikancima. Civili, a posebno mladež, to su zamišljali kao neki veliki izlet. Nitko nije ni sanjao o zlu koje će nas zadesiti i kolike tisuće mladih života će taj “izlet” uništiti. Rano u jutro 4. svibnja izdana je zapovied da se u krugu iz vojarne spale svi arhivi naše jedinice… Naš ekonom poručnik Božo Brkić dobio je zapovied da vojnicima podieli svu nepokvarivu hranu.. 

Kad je došla zapovied za pokret već je bilo 2 sata poslie podne…..Martin dalje detaljno opisuje neke manje važne događaje i nezgode koje su se događale na putu od Siska do Zagreba… 

Kad smo stigli na glavnu cestu u Podsusedu stigli smo ogromnu kolonu vojske kojoj se nije moglo vidjeti kraj. Polako smo nastavili put i iako je bio mjesec svibanj dani su bili vrući a noći još uvijek hladne. Mnogi vojnici su odbacili sve stvari koje im nisu bile prieko potrebne, a pošto, na žalost, nitko nije spominjao hranu ni poljsku kuhinju bilo je jasno da su pred nama loša vremena.

Hod je bio sve teži i svi smo bili jako umorni.  Oko 5 sati poslie podne četvrti dan zapovjeđeno nam je da skrenemo lievo od ceste na jednu livadu da se malo domorimo. 

Činilo nam se da su se dopukovnik Čičak i poručnik Stilinović i drugi častnici previše žurili. U daljini izpred nas mogli smo vidjeti Maribor ali mi nismo pošli prema njemu, nego smo opet skrenuli na jednu livadu i umorni legli. Bilo da smo hodali ili se odmarali do sada smo uvijek kod sebe držali svoje oružje, ali ovoga puta morali smo ga složiti u hrpu. I dok su naši častnici međusobno razgovarali mi smo očekivali njihovu zapovied za pokret. Zapovied nije došla.

U roku od pola sata odjednom smo bili obkoljeni i naši častnici su nam rekli da je svaki odpor  bezsmislen i da je najbolje da se predamo.  

Od toga časa više nećemo biti slobodni.  U idućih pola sata bili smo podpuno opljačkani i svučeni do rublja. I dok su to radili Titini partizani su po nama pljuvali i vrieđali nas najprostačkijim pogrdama. Orobljene stvari su stavili na dva kamiona i odvezli a oko nas su stavili stražu. Nisu nam dali nikakvu hranu, niti je bilo izgleda da će mo je uskoro dobiti. Tu smo ostali tu noć. Noć je bila vrlo hladna i kako bi se zagrijali partizanski stražari su oko nas hodali, a mi smo onako goli morali sjediti na mokroj travi i nismo se smjeli micati.

Ujutro došli su partizanski komesari na konjima i nešto razgovarali s stražarima. Mi smo se nadali da će nam dati nešto za jesti, ali naše želje su ostale puste. Postrojili su nas i potjerali na cestu. Istovremeno od Maribora je dolazila velika kolona zarobljenika kojoj smo i mi priključeni. 

Tako je počeo naš marš prema Zagrebu. Uz komesare koji su jašili na konjima našu kolonu pješice je pratilo oko 100 naoružanih partizana. Mnogi su zarobljenici putem padali od umora, gladi i žeđi i zaostajali iza kolone. Svaki put nedugo poslie toga čuli smo pucnje. Na svaki pucanj nama se ježila kosa jer smo znali što oni znače… 

Kad smo prošli Breganu opet smo se našli u Hrvatskoj, koja više nije bila nezavisna i slobodna nego zarobljena i puna žalosti i tuge. Zaustavljeni smo na jednoj velikoj livadi prije Samobora. Izcrpljeni, ne znajući što je teže podnieti, umor, glad ili žeđ jednostavno smo popadali po toj livadi želeći tu što dulje ostati. Ujutro nam je zapovjeđeno da ustanemo i da se spremimo za pokret. Više od 30 ljudi nije ustalo, nego ostalo nepomično ležati na travi. Mnogi drugi su pokušavali ustati, ali bi odmah pali. Dvojica nas koji smo bili u nešto boljoj kondiciji pokušali smo po jednoga od njih dignuti i pomoći mu da pođe, ali bez uspjeha. Stražari su to primjetili i zapovjedili nam da ih ostavimo da će po njih doći kamioni. Ali čim smo se malo odmakli čuli smo iza nas strojničke rafale. Što smo se više približavali Samoboru to se naša kolona više smanjivala. Iznemogli ljudi su padali i ostali na putu “čekati partizanske kamione” da ih poberu. 

Martin dalje opisuje kako se u pošto je Zagrebu uspio pobjeći iz kolone skrivao kod sestre i prijatelja, u onom metežu uspio dobiti propusnicu i s još jednim zarobljenikom Halidom Ikanovićem otići u Sisak gdje je ponovno bio uhićen i s grupom od oko 1200 drugih zarobljenika pod jakom stražom natjeran u kolibe u blizini Save. - Kad smo došli u ove kolibe na svim zidovima vidjeli smo svježu krv. Partizani su nam rekli da je to krv Srba koje su pobili Luburićevi ustaše. Nu nikome nije trebalo dokazivati da je to krv zarobljenih hrvatskih vojnika ustaša, domobrana, zrakoplovaca, plicajaca i drugih zarobljenika koje su iz logora u Sisku tu doveli prije nas.

Čemernica, selo podivljalih krvnika

 - Između 2 i 3 sata poslie ponoći istjerani smo na cestu, postrojeni i potjerani u pravcu Vrgin Mosta, ali odmah na prvom razkrižju okrenuli smo prema Karlovcu. Nekoliko kilometara od ovoga razkrižja bilo je selo na čijem ulazu je velikim ćiriličnim slovima pisalo “Čemernica”. 

U sredini sela razjarena rulja, većinom žena i djece, napala je našu kolonu štapima i kamenjem.

Jedna velika debela ženturina navalila je na jednog zatobljenika koji je bio u redu izpred mene, zgrabila ga za grkljani i počela vikati: “Ti si ubio moga Stojana!” Čovjek, kojega smo mi zvali Boban, branio se koliko je mogao i pokušavao podivljaloj Vlahinji dokazati da on to nije mogao učiniti jer nikada prije nije bio u ovom kraju. Ona je onda počela vikati da je njezin Stojan poginuo na Kozari i da je ona “Bobana” u snu vidjela kako ubija njezina Stojana. Na koncu su, vrlo blago, intervenirali stražari i jedan komesar nam je održao kratki govor u kojem je rekao da su ove žene “majke heroja, a ova djeca Titovi pioniri koji će kasnije biti vođe i generali Jugoslovenske narodnooslobodilačke vojske” i dodao da nas ovaj mali incident ne treba puno zabrinjavati - jer je moglo biti i puno gore.

Martin dalje opisuje svoje muke, ponovni bijeg, ponovno uhićenje, premlaćivanja u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, dvie smrtne osude, ponovna suđenja na “narodnim sudovima” i na koncu dugogodišnju robiju u Staroj Gradiški i bijeg preko granice. 

Da je Čemernica bila selo podivljalih krvnika potvrđuje i ovo vjedočanstvo o pokolju 4.000 mladih hrvatskih vojnika, koje je jedan bivši partizan dao autorima knjige “Operation Slaughterhouse” prof. Ivanu Prceli i dr. Stanku Guldescu:

“Ja, podpisani, bivši Titov vojnik, izjavljujem sliedeće što sam sàm vidio ili čuo od mojih drugova.   U selu Čemernica, kojih 6 kilometara od moga rodnog mjesta Topuskog, “Narodnooslobodilačka vojska” uzpostavila je koncentracijski logor. U ovaj logor oni su slali domobrane i ustaše koji su bili ispod dvadeset godina starosti. Nitko od njih nije iz njega izašao živ i mi partizani zvali smo ga “logor za likvidacije”. Logor je bio na jednom osamljenom mjestu nešto dalje od sela, udaljen oko 2 kilometra od obližnje šume. Partizanski stražari su zarobljenike odvodili u šumu i ubijali. Neke su odvodili na mjesta iza Topličke Kose gdje su njihova tiela zakopali u tamošnje rovove ili pobacali u prirodne jame u zemlji.

Partizanski poručnik Ilija Rakarić mi je jednom za vrieme dopusta kući rekao: “Gledaj Ivane ovo što mi Hrvati trpjeti. U Čemernici partizanske vlasti ubijaju naše mlade hrvatske ljude bez da im daju ikakav sudski proces. A ove žrtve su još ustvari djeca a ne odrasli ljudi. Je li ovo zašto su se hrvatski partizani borili?”

Drugi svjedoci su mi rekli da je obično u koncentarcijskom logoru u Čemernici bilo po nekoliko stotina, a nekada i tisuća zarobljenika. Svi zarobljenici su umoreni na najgroznije načine. Srbski komunisti koje su vodili Milutin Vujošević, Stole Janjanin i drugi Srbi iz okolice Topuskog izvršili su ove zločine. Logor Čemernica, u koji su dovođeni hrvatski vojnici iz mnogih drugih logora, spadao je pod vlast Banijske vojne oblasti.  Prema informacijama koje sam dobio od ljudi koji su znali, to jest od partizanskih stražara iz ovog logora, samo na tom mjestu umoreno je 4.000 ljudi. Moj brat Luka, koji je kasnije bio u Lepoglavi s srbskim partizanom koji je sudjelovao u ovim umorstvima mladih hrvatskih vojnika, potvrdio je sve informacije koje sam dobio iz drugih izvora. On mu je rekao da je Visoka komanda Titove  Narodnooslobodilačke vojske naredila ovaj pokolj.”   

Podpisao: Ivan Dragičević

Naravno da za Titine “heroje” vriedi ona koju je za Talijane u 1. svj. ratu  napisao poznati američki novinar i pisac Ernest Hemingway - Mora se priznati da su oni bili vrlo uspješni ubojice onda kad su pucali u ljude koji nisu u njih mogli pucati.

Uz ovu i 1700 drugih do sada poznatih, a vjerojatno još barem toliko nepoznatih Čemernica, u kojima leže stotine tisuća nevinih hrvatskih vojnika i civila mi danas u “slobodnoj i demokratskoj” Hrvatskoj, za koju je opet izpaštalo i svoje živote dalo tisuće mladih hrvatskih domoljuba, mi nismo kadri ništa poduzeti protiv gnusnih jugokomunističkih nakaza, ljudskoga smeća poput raznih Stazića, Pusića i Beljaka. Oni slobodno šeću tom našom jadnom krvlju nevinih žrtava natopljenom zemljom i svoj otrov javno bljuju na ove i sve druge nevine hrvatske žrtve. U svakoj normalnoj državi takvi skotovi koji slave masovna ubojstva nevinih ljudi i pljuju po svetinjama naroda koji ih hrani odmah bili bi hitno odpremljeni na dugoročni odmor iza brave - ako prije  toga ne bi  na ulici bili zadavljeni.

Ali, da, mi Hrvati smo uvijek bili glupi vitezovi ili viteški glupani, uvijek smo kroz poviest dobivali bitke a gubili ratove. A i kad smo ih ponekad i dobivali, kao napr. ovaj zadnji, nismo ih znali propisno završiti. 

Nu kad nam opet dođe do grla, a to nije tako daleko, valjda ćemo se osviestiti i djelom, a ne samo riječima, pokazati toj jugogamadi da - what goes around, comes around.  

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen