Vrieme je da se iz Hrvatske izbaci 'pravopis' Vuka Karadžića 3.dio

  • Ispis

 

‘NOVOSADSKI DOGOVOR’

Poslie “ujedinjenja” 1918. godine Srbijanci u hrvatske krajeve postupno guraju ovaj svoj - Karadžić-Đorđević-Stojanovićev pravopis.  

Poslie poglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine to čine naglo i nasilno pa  “Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca” ukida Hrvatski pravopis i objavljuje “Pravopisno uputstvo” za sve osnovne, srednje i stručne škole s naredbom: “U svim se školama naše zemlje ima da se upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića”. 

Likvidacijom Aleksandra u Marseilles-u 1934. godine oštrica srbijanskog juriša na hrvatski pravopis je otupljena, a uzpostavom Mačekove Banovine Hrvatske velikosrbijanski pohod je donekle zaustavljen. 

Svega nekoliko mjeseci poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. donesen je zakon o čistoći hrvatskoga jezika kojim je hrvatski jezik u vrlo kratkom roku, bio očišćen od svih ubačenih srbijanština. 

Kao i sve druge odredbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za današnje “antifašiste”  i ovaj zakon spada u “ustaške rasne zakone”, nu uza sve napore ne mogu izbjeći činjenicu da su njihovi boljševički vođe na čelu s šumskim maršalom za vrieme tzv. drugog zasjedanja AVNOJ-a donieli odluku da se “sve (njihove) odredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika - srpskom, hrvatskom slovenačkom i makedonskom”.

Kasnije je na sva ta četiri jezika napisan i jugokomunistički ustav, čime je hrvatskom književnom jeziku i pravopisu (prividno) osigurana osebujnost. 

Kako bi se udaljilo od “ustaških” zakona i propisa Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba počelo je pripremati novi hrvatski pravopis i 1952. počelo tiskati  “Jezik” - časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika - , na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom. 

 

U zapisima o tom vremenu piše sliedeće:  “U to vrijeme u jezik ulazi i velik broj internacionalizama s obzirom na internacionalističku narav komunističkoga pokreta, kao i imajući u vidu predvodničku ulogu Saveza komunista u tadašnjoj Jugoslaviji. Daljnja globalizacija i uvođenje anglizama nastavlja se do danas.

Kao reakciju na pripreme novog poslijeratnog pravopisa srbijanska je strana preko “Letopisa Matice Srpske” raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa" zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene “Ankete”, zapravo preslikane ankete Jovana Skerlića iz 1952., održan je pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića sastanak na kojem je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma latinica i ćirilica (ali da su oba srbska, nap. a.), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.

Taj sastanak održan je 10. prosinca 1954. u Novom Sadu. Po tome je dobio naziv “Novosadski dogovor”

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

U "Novosadskom" pravopisu stoje potpisnici Novosadskoga dogovora, prešućujući ogradu Stjepana Ivšića (jednog od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca), koji je svoj potpis uvjetovao time da Novosadski dogovor neće poslužiti potiskivanju ijekavsko-štokavskoga i latinice u javnoj uporabi.

Promjenom redoslijeda u nazivu jezika, tj. srpskohrvatski u hrvatskosrpski, ništa se bitno nije promijenilo – unitaristička želja za ostvarenjem drvenoga željeza ostala je i dalje.”

Jezikoslovac Stjepan Ivšić, rođen u Orahovici 1884., bio je hrvatski jezikoslovac koji je za vrieme NDH zagovarao fonološki pravopis nasuprot službenom "korienskom". Nu to mu nije pomoglo da po dolazku jugoboljševika na vlast bude pošteđen od progona.

Radi “kolaboracije s neprijateljem”  bio je 1945. osuđen na izgon iz Zagreba i izključen iz akademije.

- On je bio jedini od potpisnika koji je zaključke “Novosadskog dogovora” potpisao uz sljedeću ogradu: "Ovaj podpis dajem s napomenom da izjava u točki 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području."

Nu kada se pogleda tko je na tom “dogovoru” zastupao hrvatsku stranu nema potrebe razpravljati o tome kako su sva ova Ivšićeva opiranja i ograde bila uzaludna.

Uz Ivšića i Jonkea, koji su na “dogovor” pozvani radi one ‘da se Vlasi ne dosjete’, glavni pregovarači su bili jugofili Titini “borci”  Jure Kaštelan i Marin Franičević. 

U Kaštelanovoj wikipediji kaže: “ u Drugom svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine s partizanskim snagama”, ali ne kaže čije domovine.

Odmah po dočazku Tite i njegovih dželata na vlast Franičević je postavljen za šefa novina Slobodna Dalmacija na koju je odmah dao utisnuti onaj “orden bratstva i jedinstva” - koji je i danas tamo, samo što je sada prekriven tankom velom “antifašizma”.  

Kako stoji u njegovoj wikipediji, Franičević je poslie rata djelovao kao zadrti komesar u literaturi i često je prozivao onodobne hrvatske književnike (Vesna Parun, Dobriša Cesarić) zbog nedostatne partijnosti i ideološkoga pravovjerja. Vremenom je izgubio boljševičke i jugoslavenske iluzije, te se okrenuo dubinskom proučavanje hrvatske starije književnosti, vrhunac čega je monumentalna "Povijest hrvatske renesansne književnosti", 1983. Po riječima S.P. Novaka "Ta je knjiga na svoj način piščev flagelantski iskup za grijehe kritičkog staljinizma. 

Iako su se i on i Kaštelan kasnije malko razočarali u svoje jugoslavenstvo, zahvaljujući njima Vukov velikosrbski pravopis ostao je čvrsto utkan u hrvatski jezik. Točno prema velikosrbskom planu, nakon toga “dogovora” čisti hrvatski korienski pravopis je izbačen (zabranjen kao “ustaški”), a primitivna i podpuno  blesava fonetika Vuka Karadžića proglašena je pravopisom novog “srpskohrvatskog” jezika.

Ta glupa srbijanska fonetika tvrdo je utkana u ono što se danas u Republici Hrvatskoj rabi kao hrvatski jezik i pravopis. Točno po Vukovoj formulaciji, u tom “pravopisu” ‘D’ se pretvara u ‘T’, ‘B’ u ‘P’  itd.,  tako da napr. umjesto podpredsjednika imate ‘potpredsjednika’, umjesto podpore ‘potporu’, odkriće je ‘otkriće’, odkinuti je ‘otkinuti’, sudkinja je ‘sutkinja’  itd. itd.

Još je gluplje ‘gutanje’ slova kada je rieč o množini, pa sudci postaju ‘suci’, podatci ‘podaci’, gubitci  ‘gubici’ i tako u nedogled.

Ima nas razseljenih po čitavom svietu i vjerujem da govorimo svim jezicima tog svieta, pa bih želio da mi netko potvrdi da se u ijednom od njih može naći gluposti poput ovih Karadžićevih.

Još nam samo treba da ‘B’ čitamo za ‘V’, pa će i uu tom sada tobože hrvatskom pravopisu i biblija postati ‘vivlija, a Betlehem ‘Vitlejem’.

Nu što je još interesantnije u tom “hrvatskom” pravopisu jest ono pretvaranje imenica ženskoga roda u muški ili obrnuto tako da je napr. 

Hrvatska Demokratska Zajednica imenica ženskoga, a kada se piše kao kratica - HDZ - onda je mužkoga roda.

Sjedinjene Američke Države su ženska množina, a SAD je jednina mužkoga roda. 

Nije tu potrebno biti jezikoslovac, jer svakome je jasno da se taj pravopis u  ničemu razlikuje od onoga koji se rabi u Srbiji, pa je li onda ikome  čudno što ga Englezi, Amerikanci i drugi idalje zovu Serbo-Croatian, pa čak i Yugoslav.

Kako izgleda, to hrvatskim “građanima” ništa ne smeta jer ga smatraju podpuno normalnim. A kako i ne bi kad se od 1954. do dan danas       to velikosrbsko kukavičko jaje nasilno presađuje u hrvatski jezik. 

Ali kada pogledamo tko danas upravlja prosvjetnim institucijama, od osnovnih škola pa do najviših sveučilišta, ne mora nas čuditi da u “hrvatskom” rječniku uz Karadžićev pravopis imamo srbijanske metke, mitraljeze, sahrane, saučešća i tisuće drugih “mnogo lepih reči”, danas imamo sve više balkaniziranih “dragulja” iz žargona najnižeg sloja anglo-američkog družtva kao što su; manikeni i manikenke, rokeri i rokerice, reperi i reperice, fotkice, lajkanje, šeranje, apdejtanje,drajvanje, i sam đavao zna što sve ne.

Ako se ubacivanje engleskog u hrvatski jezik danas smatra toliko potrebnim, onda najprije treba ubaciti ovo: 

WAKE UP CROATIANS, IT’S TIME TO TAKE OUR DESTINY IN OUR OWN HANDS!   

Still Croatia has not fallen

Our people have not died

Long she slept, but she’s not vanquished

Her sleep dreary death defied.

 

Still Croatia has not fallen

We are in her still alive

Long she slept, but she’s not vanquished

We shall wake her and revive.

 

SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA U DOMOVINI I DILJEM SVIETA - VESEO I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNA NOVA 2017. GODINA!

 

Za Dom Spremni!

 

Zvonimir R. Došen