Deseti travnja je dan hrvatske slobode

Pin It

Sutra će se navršiti sedamdeset i pet godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, prve podpuno nezavisne države hrvatskoga naroda, od podpisivanja tzv. Pactae Conventae, sporazuma stupanja u uniju s Mađarskom 1102. godine. Uz dan Oluje, pobjede nad istim neprijateljem, koji od 1995. svake godine slavimo na 5. kolovoza, ovaj dan mi domoljubni Hrvati u Domovini i diljem svieta slavimo kao najsvietliji dan u hrvatskoj poviesti.

Dan kada se poslie dva decenija oslobodio robstva i nasilja primitivnih balkanskih razbojnika i postao gospodar svoje zemlje. Dan kada je proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske.

Za nas je to dan kojega iz naših srdaca nije mogla, i nikada neće moći iztrgnuti nikakva sila na ovome svietu.

Iako je u čitavom vremenu od podpisivanja Pactae Conventae, Hrvatska zadržala stanovite atribute državnosti i pod različitim tuđinskim vladarskim kućama uživala manje više ograničeni suverenitet, pravo robstvo ona je doživjela tek kroz ona nepuna dva i pol desetljeća velikosrbskog nasilja. U ovo robstvo uveli su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i pokvareni politikanti i izdajnici i izručili balkanskoj karavlaškoj “dinastiji” zasnovanoj na sramotnoj prošlosti, primitivizmu, hajdučiji i razbojništvu, koja je već prve dane svoje krvave vladavine započela do tad neviđenom strahovladom nad svim ne-srbskim narodima, posebno nad hrvatskim.

Uztrajna volja i čežnja hrvatskog naroda, odvažna i nepopustiva borba hrvatskih domoljuba i prilike na svietskoj sceni omogućile su hrvatskom naroduna Deseti Travnja 1941. godine, da nakon 839 godina, na starim temeljima nekadašnjeg slavnog Hrvatskog kraljevstva, ponovno utemelji svoju nacionalnu državu na svim svojim povijesnim etničkim prostorima i da mu pod vladarem čiste narodne krvi osigura bolju budućnost.

Ovaj dan hrvatski je narod dočekao kao gladan kruha, kao ozebao sunca, kao sužanj slobode.

Nu kao i ovu današnju i sve druge tek stvorene države, a poglavito one koje su se odmah našle pod bijesnim udarima velikih sila izvana i izdajničke klike iznutra, već isti dan hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu od tih sila, od okupatorskih ostataka i domaćih izdajnika.

Kao što će morati i 50 godina kasnije, Deseti Travnja 1941. godine hrvatski je narod bio prisiljen svoju državu obnoviti i braniti na isti način i istim metodama. Najprije ju je na svietskoj političkoj sceni plebiscitarnom odlukom hrvatskoga naroda iztrgnuo iz ralja velikosrbske državne tvorevine Jugoslavije, a onda je u početku golim rukama braniti od do zuba naoružane srbske soldateske, domaćih četnika i domaće pro-jugoslavenske komunističke pete kolone, a na političkoj sceni od tzv. Međunarodne zajednice - tvoraca versailleske i jaltanske Srboslavije.

Po zvršetku 1. svj. rata, jednim potezom pera, pobjedničke “Velike sile Velikog zapada” i grupica domaćih izdajnika, jugofila na čelu s Franom Supilom, Antom Trumbićem, Ivanom Meštrovićem, Dankom i Grgom Anđelinovićem, hrvatski narod je nasilno i zlonamjerno strpan u protuhumanu, protuzakonitu i protuprirodnu zajednicu s narodom koji je civilizacijski, kulturno i u svakom drugom pogledu bio najmanje pet stoljeća iza hrvatskoga naroda.

Demonstraciju grupe ne-naoružanih hrvatskih vojnika protiv te nepravde, 5. prosinca 1918., na Trgu bana Jelačića,, dočekao je i srbijanskim strojnicama proriedio odrod, veleizdajnik i čankoliz Grga Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, koja se danas, s blagoslovom tzv. hrvatske vlade, natječe za mjesto glavnoga tajnika UN-a.

Tijekom dva desetljeća svoje razbojničke vladavine, uz pomoć izdajnika poput Danka i Grge Anđelinovića i njihovih današnjih potomaka, primitivni balkanski okupator je uz neviđene pljačke, masovna orobljavanja i vandalizam, planirano i sustavno uništavao sve što je hrvatski narod postigao kroz svoju dugu poviest.

Samim svojim dolazkom u hrvatske zemlje zaostali nekulturni Balkanac je ogadio hrvatsku kulturu, nasilnim uvođenjem svoga primitivnog rječnika i pisma izopačio hrvatski govor i pravopis, uzpostavom svoje “Srpske Crkve” 1922. godine, unio razdor među Hrvate pravoslavne i katoličke vjeroispoviesti, a da se i ne spominju ubojstva i svakovrstna nasilja koje su njegovi žandari od prvoga dana vršili nad hrvatskim narodom.

Od svoga postanka ta Srpska pravoslavna crkva nije bila ništa drugo nego leglo velikosrbskih četnika.

Od vođa te Crkve današnji papa traži dozvolu za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svecem, a evo prije nekoliko dana i premijer Orešković pred papom, izvali i ostade živ, da je “dobro što on o tome razgovara s četničkim popovima”.

Ne znam je li mu savjetovao da ako, kako mu je Orešković predložio, jednom dođe u Zagreb proglasiti Stepinca svecem, ode i na Cvietni trg i zajedno s Porfirijem i njegovim četničkim sveštenicima zapjeva - Što se ono na Dinari sjaji i od Topole pa do Ravne gore.

U ta dva desetljeća hrvatski narod je bio sveden na prosjački štap, na status crnoga roba. Ali, u hrvatskom čovjeku ostalo je nešto što mu još nitko nikada nije uspio oduzeti. Ostala mu je ljudska čast i hrvatski ponos. Ostala mu je nacionalna svijest, ratničko srce i hrvatski inat. Ostala mu je nepokolebiva vjera u Boga Stvoritelja i uvjerenje da će doći dan kad će se snagom mišica svojih sinova i kćeri, silom svoga oružja, osloboditi mrske tiranije koju su mu, uz pomoć domaćih odnarođenih izdajnika, silom nametnuli anglo-francuski imperijalisti, koji su u svojim osvajačkim pohodima već bili podjarmili i porobili više od pola svijeta.

Sve su to oni stoljećima lako i bezbrižno činili, jer su im Hrvati - i nitko drugi nego Hrvati, štitili njihova leđa, njihov dio Europe od najezda s Iztoka.

Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, na početku 7. stoljeća potukli su i iz te Europe iztjerali Avare. Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, 1242. na Grobničkom polju iznad Rijeke potukli su i pdpuno uništili Džingis-kanove Mongole i Tatare koji su već bili zauzeli Rusiju, Poljsku Madžarsku i niz drugih država u svome pohodu na osvajanje čitave Europe.

I kasnije, dok su oni tijekom četiri stoljeća sustavno podjarmljivali i orobljavali više od pola ovoga svieta, Hrvati su im čitavo to vrieme štitili leđa od otomanske najezde, čiji cilj je bio isti kao i onaj koji su imali Avari, Mongoli.

Nu kada već govorimo o sličnosti između Desetotravanjske i današnje Hrvatske, uza svesličnosti, ako ne uobrambenom, u političkom smislu postoje neke vrlo velike razlike između Nezavisne Države Hrvatske i ove današnje Republike Hrvatske.

Da samo nabrojimo neke od tih golemih razlika počnimo od samoga vrha državne strukture Nezavisne Države Hrvatske:

Nezavisna Država Hrvatska prostirala se na čitavom hrvatskom poviestnom etničkom prosru, a ne na manje od polovice njega kao ova današnja. A i ta jadna polovica je, s blagoslovom “međunarodne zajednica” prekinuta “bošnjačkim koridorom”, a njezini rubni dielovi oglodani srbijanskim i slovenskim zaposjedanjem onoga što nikada nije bilo njihovo.

U vladi Nezavisne Države Hrvatske nije bilo ni četnika, ni jugokomunističkih izdajnika.

U njezinom Hrvatskom Državnom Saboru nisu sjedile i propisivale zakone jugokomunističke i četničke hulje, kao što je to slučajs ovom današnjom.

Njezini diplomatski i svi drugi predstavnici u svietu nisu bili profesionalni izdajnici i svakovrstni protuhrvatski tipovi, kao što je to slučaj danas.

Vlada Travanjske Hrvatske nikada nije abolirala četničke, komunističke ili bilo koje druge zločince i krvnike svoga naroda, a obtuživala, progonila, hapsila i osuđivala i na robiju slala svoje branitelje, kao što radi ova današnja.

Vrhovni politički vođe koji su stvarali onu državu bili su čisti hrvatski nacionalisti, a sviđalo se komu iline, većina onih koji su na političkoj sceni stvarali ovu bili su preobraćeni(?) jugokomunisti, “born-again” nacinoalisti, koji su odgajani u duhu protuhrvatskog komunizma, jugoslavenstva ili, u najboljem slučaju, Mačekovog “jugoslavenskog hrvatstva”. Njihov koncept hrvatske državnosti i hrvatskog državnog prava bio je u podpunosti oprečan konceptu onih koji su sliedili nauk Ante Starčevića.

Koliko god su neki od njih htjeli, i iz kojih god razloga su željeli, postati hrvatski nacionalisti, negdje u dnu njihove podsviesti ostala je klica onoga što oni nazvaše “antifašizam” drugim riečima jugokomunizam.

Taj njihov koncept hrvatstva je rak rana današnje Hrvatske.

U Travanjskoj Hrvatskoj hrvatsku poviest i hrvatski pravopis nisu pisali i na najvišim katedrama predavali, jugoslavenski i zionistički boljševici, razni drugi odnarođeni kreteni i strani antihrvatski uljezi.

Nezavisna Država Hrvatska nije u svome krilu držala i financirala velikosrbska četnička legla kao što je “Srpska pravoslavna crkva”, četničke “stranke” i novine, niti otrovne jugobojševičke udruge koje bi otvoreno radile na njenom uništenju, kao što je danas nekakva “dokumenta” i druge banditske grupacije itd. itd.

Onima kojima još nije jasno, a pogotovo onima koji se busaju da su hrvatski domoljubi a istodobno mrze, pa čak i niječu samo njezino postojanje, treba biti jasno, da nje bilo Nezavisne Države Hrvatske, da u duši hrvatskoga naroda nije sačuvana uspomena Desetog Travnja, da hrvatska emigracija nije kroz duga desetljeća radila ono što Hrvati u zarobljenoj Domovini nisu smjeli - nosila i visoko dizala luč Desetotravanjske Hrvatske - na kojim temeljima bi se temeljila ova današnja država, ako ju se takvom uopće može smatrati?

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj, o slobodi. Kada se govori o tzv. antifašizmu onda se ne misli o nikakvoj Hrvatskoj, nego o izdaji, o Titinoj krvavoj Jugoslaviji, o genocidu nad hrvatskim narodom! Tu je ta velika razlika. To je razlika između onih koji su hrvatsku državu stvarali i svojom krvlju i svojim životima branili i onih koji su je rušili i nastavljaju rušiti.

Deseti Travnja 1941. hrvatski narod je pozvan na sveobći ustanak protiv omraženog tlačitelja i primitivnog krvnika. I on je listom ustao i stupio u obranu i zaštitu svoje države za kojom su njegove generacije žudile punih osam stoljeća.

Svoju mladu državu branile su stotine tisuća hrvatskih sinova i kćeri i kroz četiri godine krvavoga rata tisuće njih u njezine temelje dragovoljno položile svoje živote.

O tom nadnevku i o onome što je dovelo do toga za hrvatski narod jednoga od najsretnijih i najslavijih dana u njegovoj povijesti, napisano je na stotine tisuća stranica i izgovoreno milijuni riječi. Nu nitko, pa ni najvrstniji pisci i oratori ne mogoše dostatno opisati onaj uzhit, onaj zanos, ono neizmjerno veselje koje je taj proglas, toga travanjskoga dana, na veliki četvrtak 1941. godine probudio u duši hrvatskoga naroda, u čijoj je duši vjekovima, poput neugasivog ognja, tinjala želja za slobodom, za svojom slobodnom državom.

Na taj dan, 10. Travnja 1941. godine, pukovnik Slavko Kvaternik je u ime Poglavnika dra Ante Pavelića proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim etničkim prostorima.

Tim činom prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija. Na taj dan ta anglo-francuska umjetna tvorevina je, de-iure i de-facto, prestala postojati.

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Ona je postala, bila i ostala neosporivi temelj svih budućih hrvatskih država, pa tako, zasigurno, i ove današnje okrnjene, opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri.

Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, sluge stranih mešetara i stranih ideologija, udruženi s din dušmanima hrvatskoga naroda, na sve moguće načine pokušavaju ocrniti Ustaški Pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku, svakome mora biti jasna činjenica da je Ustaški Pokret nastao radi velikosrbijanskog nasilja i tiranije, da bi kao revolucionarna osloboditeljska organizacija poduzeo odgovarajuće protumjere velikosrbskim zločinima, čija kulminacija je bila umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem 1928., u njihovom leglu ubojica zvanom “Skupština”.

I dan danas razna politikantska klepetala, među kojima se, nažalost, nađe i naoko istinskih povijestničara koji, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški Pokret, onda ih pokušavaju, zaobići, marginalizirati i na svaki mogući način odieliti od onoga što se dogodilo 50 godina kasnije.

U ona teška vremena velikosrbskih zuluma, dr Ante Pavelić je bio onaj koji je shvatio da se klin može izbiti samo drugim klinom, da se na silu primitivnog nasilnika može, i mora, odgovoriti samo silom, jačom i žešćom od njegove.

Mi u koji smo se u emigraciji dragovoljno uključili u bezkompromisnu borbu za ponovno oslobođenje svoga naroda, nikada nismo sumnjali da je On bio u pravu i, kroz duge i teške godine progonstva, nismo gubili nadu. Čekajući Devedesetprvu, stalno smo u sebi tiho ponavljali naše obećanje Njemu; Tvojim ćemo putem u zoru duboku, vratiti se domu sa tri naše boje, a majka će naša sa suzom u oku opet prigrliti sve sinove svoje.

Ti izdajnici, ta ništarija koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu: “ .....Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda”.

Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija, koja u sebi nema ništa ljudskoga, ni savjesti, ni stida, ni srdca, pa tako ni nikakvog bila, pa je normalno da nisu u stanju osjetiti bilo svoga naroda, ni ništa što čestit i dostojan čovjek može osjetiti.

Poslie svih junačkih bitaka od Vukovara do Dubrovnika kroz četiri godine oslobodilačkog rata 1991.-1995., poslie konačne pobjede u veličanstvenoj “Oluji” Hrvatska je zahvaljujući našoj gluposti, na mučki način, ponovno pala u kandže izdajničke jugoboljševičke klike i neka nam svima bude jasno da će u njima ostati sve dotle dok se naš narod opet ne ustane i organiziran u novi Ustanički Pokret već jednom dovrši ono što je započeto 10 Travnja 1941.!

Taj dan će sigurno doći ! Ne gubimo nadu u konačnu pobjedu jer čitava poviest naša jasno nam sviedoči da je hrvatski narod neuništiv. Kroz tu našu burnu i krvavu poviest, od dolazka na ove prostore pa sve do 1995., znali smo na bojnom polju pobjediti mnogostruko moćnijeg neprijatelja, pa ćemo valjda biti kadri konačno dotući i ovu šačicu crvenih izdajnika.

Kada - Spremni! - viknu Jadikovci klanci i Velebit jekne jezom provalije, slomit će se težki nametnuti lanci i dokončat sila mrzke tiranije!

Svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svijeta, želim Sretan Deseti Travnja - Dan hrvatske državnosti !

Za Dom Spremni !

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota, 9 travnja 2016.