Dalmatinski “proleteri”? (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Ožujak 2016 18:03
Prilikom jedne moje posjete Domovini jedan moj rođak dao mi je knjigu koju je za vrime pretrage našao u raketnoj bazi JNA “Panos” na Velebitu. Naime, odmah na početku agresije na Hrvatsku u jesen 1991., moji rođaci iz Gospića i Lukova Šugarja naoružani većinom lovačkim oružjem uzpeli su se na Velebit i posadi baze, od nekih dvadesetak vojnika i oficira tzv. JNA, ponudili da se mirno predaju, što su oni i učinili.
Poslie predaje svi, osim dvojice koji su se prijavili u Hrvatsku vojsku, otišli svojim kućama.
Sudeći po kondiciji ove knjige, koja je ikao tiskana 1982., bila jako otrcana, ona je služila za obučavanje, ili kako su to “drugovi” zvali “vaspitavanje vojnika o istoriji narodno-oslobodilačke borbe i njezinih tekovina”.
Na tvrdom omotu knjige je zlatna boljševička zviezda petokraka s srpom i čekićem u sredini i zlatnim slovima otisnut naslov “Dalmatinci U Prvoj Proleterskoj Brigadi”.
Urednik knjige je neki Tomiša Jelić iz okolice Šibenika.
Svakom čovjeku kojemu su imalo poznate perverzne laži Titinih ušljivih partizana, onog najnižeg sloja ljudskoga družtva, dosta je samo površno pogledati sadržaj ove knjige da zaključi kakve spodobe su bili ti izrodi, taj odpadpadci ljudskoga družtva, koje na engleskom zovu “misfits” (oni koji nikako ne pripadaju ljudskom družtvu).
Sjećam se kako su naši stariji govorili da su u Titine partizane išli samo najgori tipovi; nepismenjaci, kradljivci, neradnici, prevaranti, vucibatine, pijandure, lažljivci, mentalno poremećeni, i razna druga klatež. To u istinu nije nikakvo pretjerivanje ili, kako se to danas voli reći “govor mržnje”, jer sam se sam u to uvjerio kada sam kao diete po završetku rata morao gledati i slušati te “proletere” kada su narodu, koji je silom gonjen na njihove “mitinge”, držali nezgrapne govore o “velikim sinovima našije naroda i narodnosti”, tovarišima Staljinu i Titi.
Uostalom, kako ćemo vidjeti, to oni u ovoj njihovoj knjizi i sami potvrđuju.
Niti u jednoj od njihovih priča u ovoj njihovoj knjizi, nigdje nema ni spomena ni Hrvatske ni hrvatskog imena, ali s velikom dozom ponosom svi do jednoga ovi “dalmatinski proleteri” se hvale kako su najprije bili u Crnogorskom, pa u Kraljevačkom, Kragujevačkom ili Beogradskom “bataljonu”, gdje su im svi komandanti, komesari i komandiri uvijek bili Srbi ili Crnogorci.
Nu kada se zna da su ti “dalmatinski proleteri” većinom bili bivši orjunaši i njihovi sinovi, tomu se uobće nije čuditi.
Je li ikome potrebno dokazivati kavi su to bili tipovi, kakvo je bilo to slugansko smeće, kada recimo Šibenčani, Splićani, Vrgorčani i Bračani pišu pravom srbijanskom ekavicom i ciganskom gramatikom kao: “Tako sam ja i Lovre postali mnogo dobri drugovi” i “Volim te brat Dalmatinac”.
Kada im je svaka druga rieč; dejstvovanje, sadejstvo, ofanziva, saputnik, pasulj, kačamak, sem toga, mnogo lepo itd. i svi “potiču iz napredne siromašne radničke i zemljoradničke porodice”
Tako neki Mate Ančić iz Vrgorca piše kako je 1943., kada su on i njegovi drugovi “proleteri” negdje kod Zvornika morali bježati pred ustašama morao prevrnuti kazan “lepoga pasulja” koji je on kuhao za svoje izgladnjele drugove, ili kako su “mnogo voleli kačamak koji jedino drugovi Crnogorci znadu skuvati”, čovjeku se mora smučiti.
“...Sad smo svi isti. Ja nisam služio vojsku pa uopće nisam znao niti shvaćao što su i kakve su to brigade”, piše urednik Tomiša Jelić. “Čuo sam da su sastavljene od Srbijanaca i Crnogoraca; kakvi su to ljudi; ja sa Srbijancima i Crnogorcima nisam dolazio u dodir, poznavao sam ih samo iz starijih narodnih junačkih i hajdučkih pjesama o starcu Vujadinu itd. Divio sam se tim ljudima”.
A kakve su to bile Titine “brigade”, “bataljoni” i “divizije”, tisuće puta sam čuo od mojih starijih, koji su ih čitavoga rata gonali po šumama i gudurama.
Nu u ovoj knjizi, kao i svim drugim zapisima iz “narodnooslobodilačkog rata”, za te njihove “bežanije” po šumama oni uvijek rabe eufemizam “marševanje”.
Oni koji ni danas ne vjeruju u dokaze o jadnosti i bijedi tih Titinih “bataljona” , “brigada” i “divizija” trebaju znati da u najslabijoj vojsci obična pješačka satnija (četa) broji 75 do 200, bojna (bataljun) 300 do 500, brigada 2.500 do 5.000, dvivizija 10.000 do 25.000 vojnika, itd.
A evo što u ovoj knjizi piše partizanka Zorka Šupe-Bekavac: “...Koliko je Sutjeska dala žrtava, najbolje govori podatak da je moj bataljon prije bitke imao 120 boraca, a posle svega 18, deset drugova i osam drugarica...”.
Drugi pišu da je njihova “brigada” izgubila skoro polovicu od svojih 300 boraca”.
“Jedne večeri pozvaše nas i meštane u ponajveću kuću u selu, piše drugi “dalmatinski proleter”. “Soba ukrašena borovim grančicama prima u sebe malo zbunjene “domaćine” koji jedan drugoga pripitkuju: Ma zašto li nas zovu?”
Dođe i Tito s drugovima. Tada se izdvoji Moša Pijade i jasnim glasom otpoče: “Drugovi, danas se navršava osamnaest godina od Lenjinove smrti....”
Svi ga pažnjom slušamo dok nam on toplo govori o Lenjinovom radu i zaslugama za radne ljude celog sveta.” (Drugim riečima zasluge za pokolj oko 13 milijuna nevinih žrtava, nap. a.).
Što tek zdrav čovjek može reći na ono što piše neki orjunaš Ante Lokas: “Kao predratni član KPJ radio sam po direktivi Partije na pripremi ustanka. Početkom aprila 1942, po naređenju Partije, s članovima moje partijske ćelije krenuo sam u NOB-u iz Trogira preko Dinare na Cincar u Livanjski odred “Vojin Zirojević”, koji je djelovao na tom području.
U njegovom sastavu bilo je više Dalmatinaca.... Tih dana trebalo je osloboditi Livno, Duvno i Posušje gdje su harale ustaše Crne legije Francetića i Bobana uz pomoć jedinica talijanskog okupatora.” (Jedini dodir s Talijanima Crna legija je imala kad ih je Jure Francetić zaustavio i najurio od Han Pijeska, nap. a.)
“Crna legija ubrajala se među najkrvoločnije jedinice. Nju je glavna ustaška komanda koristila samo u borbama na najistaknutijim frontovima i u kaznenim ekspedicijama.
Nosili su crne uniforme. Vjerovatno su se po njima i nazivali “crnom legijom”, a po njezinom glavnom zapovjedniku, ustaškom pukovniku Juri Francetiću, često su je nazivali ”Francetićeva crna legija”. Oko vrata su obično nosili križeve, a u notezima svoje sličice.
Formirana je od nekoliko tisuća probranih zlikovaca, vjerskih i nacionalističkih, okrutnih fanatika iz najzaostalijih krajeva.
To su bili primitivni gorštaci , zavedeni i zadojeni zločinom od katoličkih popova i drugih mračnih tipova...”
Što čovjek može reći na ono gdje banditi koji u raznim čoporima otrcanih i ušljivih neradnika, kradljivaca i raznih drugih vucibatina, od šume do šume, od gudure do gudure bježe pred organiziranim i discipliniranim vojnim jedinicama, kao što su bile hrvatske i njemačke jedinice, te jedinice nazivaju banditima.
Kad isti pišu kako su s mrtvih ljudi skidali odjeću i obuću i kako su se, kao gladni i bijesni psi za nju otimali, one koji su ih kao pravi disciplinirani vojnici gonali po šumama oni nazivaju lešinarima?
Svatko znade da su jedino Titini “borci” bili lešinari i strvinari. To na puno mjesta i sami potvrđuju u ovoj njihovoj knjizi.
Za primjer, evo što na 275. stranici piše “dalmatinski proleter” Josip Protega:
“...Komandant bataljona Boža Božović s komandirima četa izviđa položaj i izdaje zadatke. Komandiri se vraćaju, te će Marko Katanić, Crnogorac, komandir Treće čete: “Puškomitraljesci naprijed!.......”
Potrčim lijevo s Turićem na jedno uzvišenje da bi bočnom vatrom napao neprijatelja, tek će s desne strane “Fric” na udaljenosti od 10 metara: “Alt! Alt! (pravo po srpski, nap. a.), s uperenim automatom.
Bacim se na zemlju s puškomitraljezom prema “Fricu”, a “Fric” pade. Pogledam iza sebe i ugledam Markana Majstorovića, delegata voda, rodom iz Bosanskog Grahova, koji ga je prvim metkom likvidirao.
Nastade zatišje. Vratih se nazad i potrčimo ja i Turić niz suprotnu strminu ka ubijenom Švabi. Skidosmo svaki po jednu cipelu. ....i vraćamo se natrag uz pratnju neprijateljskog “šarca”, jedva smo iznijeli živu glavu. Ja bos, Turić s jednom cipelom na nozi i nismo se mogli nagoditi kome da pripadnu Švabine cipele.
Umiješa se delegat voda Markan majstorović, a kasnije i komandir čete Marko Katinić te ja dobih cipele.
Navlačim ih na bose noge, ali ne idu, ne zato što su mi male, nego zbog toga što su mi stopala oštećena i krvava. To mi se i ranije događalo, pa sam zbog toga ofanzivu prošao bos. Sjetih se Švabe i njegovih čarapa, potrčim do njega, ali ga više nisam našao.
Napokon sam noge zamotao nekom krpom i navukao cipele sa Švabe iz brdskih jedinica, koje su mi nažuljale noge, pa sam ih uskoro zamijenio s komandirom čete Markom Katinićem”. Više je nego sigurno da su se cipele svidjele drugu Katiniću, pa mu je naredio da ih smjesta “zamijeni” za njegove poderane opanke. nap. a.).
Na 290. str., neki Jere Grubišić (vjerojatno blizi rođak razpopa Ivana Grubišića, nap. a.) piše: “Marširajući (bježeći, nap. a.), da bih ušao u sastav Prve proleterske brigade, sreo sam sestru, rođake i zemljake. Kad sam im rekao da sam raspoređen u Prvu proletersku, čuo sam dosta oprečna mišljenja. Jedni su mi zavidili što ću uvijek biti u prvim borbenim redovima, pa tako doći i do nekog pliena, naročito hrane, vječite i često neostvarene želje svih partizana, a drugi su mi savjetovali da se pripazim, jer se u Prvoj proleterskoj opasno gine.”
Nu drugi “proleteri” pišu kako su “opasno ginuli” samo ustaše i “Švabe”, a oni vrlo malo, čak i onda kada su “bez puške, toljagom jurišali na fašističke bunkere”, što svakome treba biti dokaz da su to zbilja bili Titini supermani.
FANTAZIJE KOMUNISTIČKIH “BARUNA MÜNCHAUSENA
Evo jedne priče koju je neki nepismeni dalmatinski skojevac Josip Turić izpričao svome “pismenom” drugu Radi Bulajiću da je zapiše za “vaspitavanje” novih “proletera” :
“...Borba za Teslić bila je u toku kad me k sebi pozva Božo Božović, komandant našeg bataljona. - Evo ti ovo pismo i odnesi ga komandantu Kraljevačkog bataljona. Krenuh odmah. Izbi na brdašce. Preko njega treba ići.
Kad, odjednom vidim pedesetak domobrana ide puteljkom k meni. Na udaljenju od oko dvjesta metara. Sklonih se iza stabla. Ne znam šta da radim. Žao mi je oružja i cipela, a trebalo bi produžiti radi izvršenja zadatka. Računam ionako ne mogu naprijed.
Mislim: ako ih preplašim i zarobim , bit će dobro. A ako ne , možda ću uspjeti da se probijem ka štabu bataljona.
Ostalo je još četrdesetak metara i, tu su. Oni mene još ne vide. U grudima srce da iskoči. Najednom komandujem iz zaklona: bataljon stoj! (Sada je i 50 domobrana “bataljon”, nap.a.).
Domobrani staše i tek tad me ugledaše. Ja im kažem: “predajte se. Ukoliko se ne predate, bit ćete pobijeni”.
Oni šute. Naredih da prva trojica najprije izvade zatvarače, a onda od čela do začelja uzmu sve zatvarače i stave ih u torbice. Ja imam metak u cijevi i motrim ih. Kad povadiše zatvarače, zapovjedih da kolona krene.
Poslušno krenuše gledajući oko sebe, pa kad ustvrdiše da sam sam, jedanod njih će: Jesi nas digao!
Bili su to starijimobilisani domobrani. Dovedoh ih Komandantu Božoviću....”
I “ŠVABE” SU USTAŠE
Pod naslovom “Ranjen među ustašama” neki Rafail Vladić piše: “Najteža borba u kojoj sam sudjelovao bila je za oslobođenje Zvornika 4/5 srpnja1943. godine...
Kao vođa bombaša određen sam da se privučemo tvrđavi poviše Zvornika.
Trebalo je zauzeti tvrđavu, u kojoj je bio neprijatelj, pa tek napasti grad...
Krenuli smo ka tvrđavi puzeći prešli neprijateljeve rovove i prikrali se zidinama.
Mada smo bacili više bombi, nismo uspjeli uništiti neprijatelja, jer je tvrđava bila velika, tako da je on uspio izići i zaposjesti rovove koje smo ranije prešli.
Povukli su se i bombaši i sretno stigli do jedinica.
Ja na žalost nisam. Ranjen u nogu, ostao sam u rovu u neposrednoj blizini Nijemaca.... U toj borbi zamalo nisam bio ubijen kao švabo...”
Bilo je, naime mračno, i neše jedinice su se tako povoljno privukle neprijatelskom rovu da im nisam uspio dati do znanja da sam i ja među Nijemcima.
Najteže mi je bilo biti s Nijemcima u istom rovu....”
POSEBNA PRIČA ZA LUĐAKE
Pod naslovom “Stvaralo se bratstvo i jedinstvo” neki Đuro Radoš (možda Goranov otac, nap. a.), piše: “Zvornik napadamo 4. jula, a 5. jula vodimo ulične borbe sa ustašama. ...Zvornik leži na lijevoj obali Drine koja razdvaja Bosnu od Srbije. Prva proleterska sa dijelovima Prve vojvođanske brigade potpuno su zatvorile sve izlaze iz Zvornika, osim preko mosta koji vodi za Srbiju.
Most je bio oštećen 1941. godine, kada ga je onesposobila bivša Jugoslavenska vojska. Bio je osposobljen samo za pješake , jer je mogaopažljivo da pređe u jednom pravcu samo po jedan pješak. Zvornik je branilo 3.000 ustaša i 200 domobrana. (Jeste li primietili da sada Zvornik brane samo ustaše i domobrani, nigdje ni jednoga “Švabe”!).
“Pod pritiskom proletera ustaški otpor je prestao i u najvećoj panici počeli su da bježe preko mosta za Srbiju. Most je zaglavio od ustaša i njihovih suradnika koji su bježali i tražili spas kod četnika koji se nalase na desnoj obali Drine....
U Zvorniku je poginulo 600 ustaša, domobrana i njihovih saradnika... Naša brigada imala je 9 poginulih, 14 nestalih i 16 ranjenih.”
Gledajte ovo! U svakom ratu je normalno da napadači imaju puno, puno više gubitaka od branitelja, ali to pravilo, kao niti jedno drugo pravilo, ne vriedi za Titine ušljivce proletere.
Nu stvarnost je bila sasvim drugačija. Poslie progona četnika u ljeto 1941., u Zvorniku je ostavljena jedna ustaška i jedna domobranska satnija (nešto više od 300 vojnika), kako bi se zaštitilo pučanstvo od ponovnog četničkog pokolja.
Na Zvornik 5. srpnja 1943. napada oko 4.000 partizana, čiju su veliku većinu činili Srbi, dojučerašnji četnici (što se vidi na slikama po još ne promijenjenim šajkačama i šubarama). Među njima je i desetak “dalmatinskih proletera”.
Borbe se vode dan i noć. I poslie ogromnih gubitaka partizani ne odustaju, jer ih njihovi komesari, kojima je na čelu zloglasni krvnik Filip Kljajić “Fića”, gone, po onoj boljševičkoj “ili u napad ili kugla u zatiljak”.
Braniteljima ponestaje streljiva i u noći 6. srpnja prisiljeni su jurišem probiti partizanske redove i povući se prema Tuzli. Za vrieme tog proboja branitelji su ne samo razbili i decimirali prve partizanske redove, nego i njihovu pozadinu u kojoj je (“od zalutalog metka”) pao i komesar “Fića”. Partizani ulaze u Zvornik, ali već ujutro 8. srpnja iz Tuzle dolaze dvije ustaške bojne i nakon kratke borbe ulaze u Zvornik. Partizani-četnici ili ginu ili bježe na sve strane. Ali za jedan dan i jednu noć, koliko su bili u Zvorniku, poklali su i s mosta u Drinu pobacali više od 600 nevinih mještana djece, žena i staraca.
To su bili ti “ustaše i njihovi saradnici”, o kojima ova ušljiva razbojnička banda piše.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 12. ožujka 2016.
